Ako je Scarlet O‘Hara imala razloga reći da je sutra novi dan, poslije čitanja ovoga romana shvatit ćete zašto je umirovljeni policijski inspektor Nalis tu slavnu rečenicu parodirao tako što je smisao vlastitog života sveo na krajnje jednostavnu misao da ga i sutra čeka novi ručak!

No, kako bilo da bilo, poslije čitanja romana "Sutra je novi ručak" (V.B.Z, 2020.), možemo slobodno zaključiti da je Ivica Ivanišević (1964.) u potpunosti ovladao svim tajnama kriminalističkog žanra. Iako je riječ o relativno jednostavnoj narativnoj strukturi žanra gdje svaka priča mora sadržavati zločin, koji onda detektiv/inspektor pokušava u što kraćem vremenskom razdoblju razriješiti kako bi počinitelj zločina bio kažnjen za svoje (ne)djelo, i unutar te zadane, trivijalne strukture, autoru uistinu ne preostaje previše mogućnosti za neke prevelike varijacije. A isto tako, svaki autor koji se odlučio okušati i u tom žanru ("Sutra je novi ručak", prvi je krimić ovoga pisca), itekako je svjestan svih očekivanja zahtjevnih čitatelja. Najčešće su ta očekivanja nerealna, jer nije lako u moru krimića, a Hrvati vole čitati, ali i pisati krimiće, pronaći neku temu, neki zaplet koji već u literaturi nije bio prije toga opisan. Nema nikakve sumnje da je svih tih (objektivnih) poteškoća bio svjestan i Ivica Ivanišević prije pisanja svoga prvijenca.

I kako se Split u našoj javnosti smatra "gradom slučajem", i sam autor na nekoliko mjesta u romanu reciklira ovaj stereotip, koji je pun "kriminalaca, mafijaša, drogeraša, kamatara, sitnih lupeža, sumnjivih poduzetnika, navalentnih novinara, neuspješnog nogometnog kluba", onda je posvema razumljivo što upravo na ovome stereotipu autor gradi svoju priču, gdje u prvome planu i nije toliko otkrivanje počinitelja triju ritualnih ubojstava, nego su ta ubojstva samo povod da se prikaže i ona tužna splitsko/hrvatska postranzicijska stvarnost.

Upravo će se spram te "druge strane Mjeseca", na nekoliko mjesta u romanu autor surovo referirati. Naravno, pri tome i sam reciklira mnoga "opća mjesta"/stereotipe naše (ne)vesele stvarnosti, koja se na dramatičan način podjednako prepoznaje i u velikim gradskim središtima, koji se očituje u urbanističkom kaosu na periferijama naših gradova, ili, pak, totalno opustošenim manjim mjestima, sredinama bez ljudi, bez života, bez ikakve nade u "bolje sutra". Ako se na ovaj način čita ovaj roman, onda će biti jasno zašto i mladići iz "boljih kuća" završavaju u kriminalu, zašto umirovljeni profesori u mirovini rade svakojake dodatne poslove, jer im zaslužena mirovina ne jamči pristojan život, zašto ugledni odvjetnici olako sklapaju nečasne poslove sa sumnjivim, kontroverznim poduzetnicima, zašto je i dalje partijska/politička podobnost mnogo važnija za napredovanje u karijeri od nečije stručne sposobnosti, zašto je korupcija postala zaštitnim znakom naše tranzicije, zašto… I tu nije kraj tih naših "zašto".

Nadalje, i više je nego vidljivo da autor itekako dobro poznaje svijet krimića, ne samo da je tu literaturu čitao u mladosti, nego je i dalje čita. Ako čita krimiće, onda vjerojatno gleda i filmove na tu temu, jer se neki od tih klasičnih elemenata/scena/citata (da je autor sklon "citiranju" pokazuje i odabir imena jednog od likova u romanu, kontroverznog poduzetnika koji se preziva Čikeš, a koliko se sjećam upravo je Čikeš bio negativni lik u filmu "Ne naginji se van", iz 1977., Bogdana Žižića; Riječ je o liku koji nemilosrdno reketari naše gastarbajtere u Njemačkoj), mogu primijetiti i u romanu "Sutra je novi ručak", od odabira policijskog inspektora, koji je razveden, teško bolestan, umoran od života, rezigniran, ali koji bez obzira na sve te detalje, prije svega, iznimno loše zdravstveno stanje njegovog organizma, ne pokazuje ni elementarnu namjeru da mijenja svoje loše životne navike, pa mu tako ne pada na pamet da odustane od svakodnevnog uživanja u neumjerenim količinama pića i jela (neke stranice romana predstavljaju pravi mali traktat "pohvale jelu"), pa preko odabira njegove partnerice Nine Krajač, mlade Zagrepčanke koja iz nekih svojih neriješenih privatnih razloga, radi se o povremenim nesporazumima s partnericom (sic!) Dorom, dolazi u Split kako bi pobjegla od svojih problema (ovaj par neodoljivo me je podsjetio na čuvene romane M. Spillanea, na slavnoga Mike Hammera), pa do onih klasičnih scena razgovora između inspektora i potencijalnih počinitelja zločina.

Naravno, sve to impregnirano je prepoznatljivim "splitskim štihom"! Mogli bismo reći da je roman "Sutra je novi ručak" sretan spoj starih američkih i modernih skandinavskih krimića. Naime, iz skandinavskih krimića naučili smo mnogo više o tom navodnom "društvu blagostanja" nego iz svih socioloških i inih studija. Upravo ti krimići na najbolji mogući način svjedoče i o onoj mračnijoj strani tih društava, o tjeskobi i dezorijentiranosti u tim društvima, kojima uopće nisu strani ni organizirani kriminal, ni korupcija, ni prostitucija, ni ksenofobičnost, rasizam, ni seksizam…

Kao što sam već napomenuo, u ovome romanu “otkrivanje počinitelja zločina” nije u prvome planu, pa se posvema mogu složiti s konstatacijom izrečenoj na koricama ovoga romana: “Ivica Ivanišević svojim prvim kriminalističkim romanom ispisao je pronicljivu analizu tjeskobnog vremena u kojem se odjednom svi osjećamo pomalo suvišnim; krimić je to gdje će vas zapravo najmanje zanimati tko je ubojica, a kad to na koncu doznate (uistinu, otkriće se dogodilo posvema slučajno, inspektor Nalis otjeran je u prijevremenu mirovinu, Nina se vratila u Zagreb, slučaj je stavljen ad acta... nap. Z.K.), stegnut će vam se srce”.