Je li naša Andrea krenula jučer u potragu za božicom Zorom (iliti Zorjom), koja, prema slavenskoj mitologiji, svako jutro u praskozorje otvara dveri neba za izlazak Sunca, a svaku večer u suton ih zatvara? Je li ju inspirirala ta, kako ju opisuje literatura, svijetla božica jutarnjeg svanuća, mira i sloge, jutarnja zvijezda, zaštitnica jutarnjeg rada? Ili je tek, vođena profesionalnom radoznalošću i potrebom da zabilježi djeliće krajolika onda kada su baš posebni, nestvarni, još snoviti i zagonetni, krenula iz Osijeka, put Stare Drave, otvarajući dveri Baranje?

Možda je Andrea poput impresionista koji su istraživali optičke fenomene boje, mijene i preobrazbe svjetlosti i ozračja? Kako su oni slikali učinak svjetlosti u trenutku kada slika nastaje, i mlada je fotoreporterka usmjerila objektiv prema vodi, stablima, šašu, usnulim čiklovima nasukanim i čvrsto svezanim uz obalu.... Uhvatila je odraze vitkih stabala još nehajno raščupanih krošanja u staklasto mirnim vodoma... A u povratku je srela srodnu dušu, jutarnju šetačicu, koju je izlazeće sunce osvijetlilo poput reflektora, olakšavajući joj put do njoj znanog cilja. I.R.G.