Na ulice se dignula cijela Katalonija zbog lokalnog repera Pabla Haséla koji je završio u zatvoru. Ljudi prosvjeduju na ulicama već danima, a nisu rijetki ni napadi na javnu i privatnu imovinu. No, razlog njegova utamničenja nije posjedovanje droge ili sudjelovanje u kakvoj pljački, kako to obično biva u Sjedinjenim Državama kada je riječ o glazbenicima ovog usmjerenja, nego vrijeđanje osobe bivšeg španjolskog kralja Juana Carlosa.

Prosvjednici su izašli na ulice Barcelone, Girone, Lleide, Tarragone, Vica, Reusa i Valencije, ali i španjolskog glavnog grada Madrida te Bilbaoa u Baskiji zagovarajući pravo na slobodu riječi. U sukobima s policijom jedna je stanovnica katalonskog glavnog grada Barcelone izgubila oko pogođena tzv. pjenastim projektilom. To je omiljeno sredstvo izraelske i hongoške policije, a ta vrsta gumenih metaka korištena je ljetos i u Americi prilikom gušenja prosvjeda protiv ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda. Kao što se moglo i očekivati, premijer iz redova socijalista Pedro Sánchez osudio je nasilne prosvjede, a njegov drugi zamjenik Pablo Iglesias iz Pademosa (ljevica) protestu protiv uhićenja Pabla Haséla dao je potporu. Nije ni čudo s obzirom na prirodu optužbi protiv Haséla koji je u najboljoj (ili najgoroj) tradiciji katalonskog anarhizma u svojim pjesmama do sada pozivao na smaknuća političara, slavio zabranjene terorističke skupine kao što su GRAPO, ETA, RAF i Terra Lliure te vrijeđao bivšeg kralja.

Iako je jedna od najrazvijenijih španjolskih pokrajina, Katalonija prolazi kroz burno razdoblje pokušaja zadobivanja neovisnosti mirnim putem, organiziranjem referenduma. Onaj prošli završio je suđenjem brojnim katalonskim čelnicima od kojih su mnogi završili u zatvoru s drakonskim kaznama. Nedavni izbori u Kataloniji doveli su do pobjede pristaša samostalnosti koji će ponovno pokušati isto. Španjolska država već ima isukane mačeve, ako do toga dođe, i dovoljnu količinu gumenih metaka da svakome tko poželi katalonsku neovisnost izbije ne jedno, nego oba oka. To je okrutna stvarnost. Madrid kao da želi još jednom upozoriti da se do države dolazi u krvavom ustanku, a ne mirnim i demokratskim izlaskom na referendum. Hrvati najbolje znaju kolika je cijena ne samo rata, nego i podjednako tegobnog izlaska iz tog stanja. Ponekada se čini da je to beskonačno dugi proces. Tako je to u politici, a Pablo Hasél predstavlja nekoga tko je stoji između ta dva svijeta, estradne umjetnosti i politike.

Ono što većinu Španjolaca ljuti jest zatvaranje nekoga tko javno kritizira bivšeg kralja Juana Carlosa. Taj suveren je zbog svojih brojnih skandala 2014. morao abdicirati (u korist sina Felipea) da bi na koncu bio prisiljen pobjeći iz zemlje. Korumpirani bivši kralj utočište je u kolovozu prošle godine pronašao u Saudijskoj Arabiji. Tamo neće živjeti u siromaštvu jer je sa sobom ponio hrpu novca koji je dobio kao mito. Španjolci su ljuti i bijesni na svog bivšeg kralja koji je desetljećima izigravao moralnu vertikalu. Sada kada je o kraljevoj gramzivosti javno progovorio Pablo Hasél, sustigao ga je državni progon. Njegovo uhićenje bilo je spektakularno jer se Hasél zabarikadirao na sveučilištu u Lleidi opirući se odlasku u zatvor.

Kazneno djelo koje je počinio zove se u pravu crimen lesae maiestatis. To je kada neki pučanin pogana jezika uvrijedi njegovo kraljevsko visočanstvo. Može biti riječ i o predsjedniku. Potpisnik ovih redaka poznavao je čovjeka koji je u nekakvoj birtiji opsovao pokojnog maršala. Srećom, to se dogodilo u kasnom komunizmu, pa je prošao samo s kraćom kaznom zatvora.

Živimo u zemlji u kojoj se i zadnja baba može istresti na predsjednika države, a i on sirot, kao prljavi Harry, ne ostaje nikome dužan. Zabavno je promatrati taj dijalog. Devedesetih su u nas postojale posebne novine (Feral Tribune) s jedinim zadatkom da blate tadašnjeg predsjednika. Zanimljivo da ni jedan primjerak tih novina nije nikada bio zabranjen jer je Hrvatska čak i tada, u ratu i teškoj tranzicijskoj nevolji, u svojoj osnovi bila demokratska zemlja. Nedugo nakon što je vrhovnik i otac nacije umro te su novine bankrotirale jer nisu imale o kome pisati. Ovih dana je visoko srbijansko državno odlikovanje dobio Bora Čorba. Za razliku od svog bivšeg kolege Đorđa Balaševića koji je prakticirao udvorničku poeziju, Čorba je svojom hrabrom pjesmom “Na zapadu ništa novo”, možda i nenamjerno, digao ondašnje čuvare režima na stražnje noge. Hrvatskoj publici su nažalost promaknule njegove genijalne pjesme “Tito je vaš”, “Al Kapone”, “Neću da budem član mafije” i “Baba Jula” u kojima je, možda i prekasno, raskrinkao brojne laži bivšeg režima. Ostatak jugoestrade s iznimkom Pankrta (“Računite z nami”, parodija Balaševića), Parafa (“Crkve”, “Narodna pjesma”, “Goli otok”) i Zabranjenog pušenja (“crk’o Maršal”) konformistički je izbjegavao dirati svete krave.