Bez obzira o kojoj zemlji bila riječ jezik je uvijek vrlo osjetljivo političko pitanje. Bila je to jedna od vrućih tema u bivšoj državi. Sjetimo se samo prijepora oko Novosadskog sporazuma ili Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U nekim ekstremnim situacijama ljudi su za svoja jezična prava bili spremni i umrijeti. Krvavi incident iz 1952. u dalekom Bangladešu bio je povod UN-u da ustanovi Međunarodni dan materinskog jezika.

Bangladeš je u to vrijeme bio pod vlašću dvije tisuće kilometara udaljenog Pakistana kao njegova eksklava. Rezultat je to neobične ideje da se svi indijski muslimani okupe pod istom državnom zastavom, bez obzira na brojne razlike koje su postojale među njima, mahom jezične i političke naravi. Pakistan je osnovan 1947. s mišlju kako dotadašnji indijski muslimani zaslužuju živjeti u slobodi, pa makar to bilo u posebnoj državi, odbijajući svaku pomisao da ih netko drugi ugnjetava. No, u praksi se pokazalo kako vlasti u Karachiju nisu bile sposobne razumjeti potrebu Bangladešanaca da se javno služe svojim materinskim bengalskim jezikom. Bangladeš u to vrijeme nije imao ni pravo na svoje ime. Stanovnicima te zemlje, potpale pod tuđu vlast, poput luđačke košulje nametnut je službeni naziv Istočni Pakistan. Umjesto bengalskog jezika koji dijele sa svojim hinduskim sunarodnjacima iz indijske savezne države Zapadne Bengalije (glavni grad Kolkata) Bangladešanci su morali usvojiti tuđinski urdski jezik, kojim se i danas govori u Islamskoj Republici Pakistanu.

Jezični i politički sukobi urodili su brojnim krvoprolićima. Jedan od njih je i neuspješni pokušaj pakistanske policije da ispaljivanjem metaka u mnoštvo prosvjednika pokopa ideju o bengalskom jeziku. Taj se incident dogodio 21. veljače 1952. Petorica sveučilištaraca poginuli su za ideju da Bangladešanci jednog dana dobiju pravo da se u svojoj zemlji sporazumijevaju na materinskom jeziku. Nisu oni jedine žrtve na tome putu. U zaboravljenom genocidu koji je pakistanska vojska počinila u Bangladešu 1971. prema nekim procjenama ubijeno je čak tri milijuna ljudi, među kojima brojni intelektualci i političari te pripadnici hinduske manjine. Silovano je i nekoliko stotina tisuća žena uz posebni blagoslov islamskih vjerskih vođa iz Pakistana. Da ne ispadne kako je ovo neki jako daleki i egzotični primjer, dovoljno je reći da s nama u Osijeku već nekoliko mjeseci živi dvadesetak Bangladešanaca koji rade na raznim gradilištima. Manje je poznato da su Bengalci iz njihove obje domovine, indijske savezne države Zapadnog Bengala i samostalne zemlje Bangladeša, treća etnička skupina na svijetu (sa 265 milijuna pripadnika), odmah iza pripadnika kineskog naroda Han i Arapa.

Da se zbog jezika itekako ginulo i u Hrvatskoj svjedoči čuvena glosa popa Martinca iz Drugog novljanskog brevijara (1495.) u kojoj piše kako Turci “nalegoše na jazik harvacki”. Posve sigurno je ovaj glagoljaš spominjući jezik mislio na njegove govornike. Istom se idejom vodila i skupina hrvatskih jezikoslovaca 1967. dajući svom emancipacijskom dokumentu naziv Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika. Bez popa Martinca mi danas ne bi mogli uopće shvatiti o čemu ova deklaracija govori. O jeziku i jezičnim pitanjima najmanje.

Za hrvatski jezik ginulo se i u Domovinskom ratu. Prvo što pada na pamet jest tragična sudbina lipičkog liječnika Ivana Šretara, u čiju smrt je barem posredno nečasno umiješan čak i Milorad Pupovac, jezikoslovac i političar. Šretar je zbog nedužnog upisivanja nekoliko hrvatskih riječi u bolnički karton javno prokazan u tadašnjim novinama te je 1984. zbog te geste osuđen u prvome stupnju na kaznu od pedeset dana zatvora. Šretar je preživio harangu i zatvor, ali ne i zatočeništvo pobunjenih Srba koji su ga 1991. zarobili i pogubili. Prema svemu sudeći, upravo zbog reputacije “hrvatskog nacionalista” koju je stekao u tom opskurnom incidentu.

Koliko je tema materinskog jezika vruća, govori i nakana filmskog redatelja Ognjena Sviličića obznanjena krajem prošle godine kako će svojim zagrebačkim studentima predavati na srpskom jeziku, u znak prosvjeda zbog sudbine baranjskog učitelja Mile Novakovića. Dotični je 1999. dobio otkaz zato što je ustrajno predavao na srpskom jeziku. Nećemo ovdje ulaziti je li taj otkaz baš bio nužan i zakonit. Europski sud za ljudska prava nedavno je zaključio da nije. U dijelu hrvatske javnosti rašireno je uvjerenje kako je srpski jezik sasvim prirodan sredinama kao što su Darda, Beli Manastir ili Kneževi Vinogradi. Nije nikakva tajna da je u Baranji i Vukovaru prevladavala srpska ekavica sve do 1998., bez obzira na hrvatsku etničku većinu. Bila je to posljedica kulturne politike komunističke države. U školama se često mogao čuti srpski jezik zbog čega su naraštaji hrvatskih Baranjaca masovno prihvaćali taj jezični idiom. U ostatku Hrvatske potpuna je nepoznanica da su srbijanske vlasti u Baranji nakon 1918. nasilno promijenile imena gotovo svih mjesta, pa je tako Pélmonostor postao Beli Manastir.

Ono što Ognjena Sviličića muči nije sudbina učitelja koji je hrvatskoj djeci uporno predavao na srpskom, nego teza kako su srpski i hrvatski inačice jednog te istog (jugoslavenskog) jezika. To je Sviličić i posvjedočio svojim potpisom na Deklaraciju o zajedničkom jeziku iz 2017. Već sami trenutak njezina objavljivanja, točno na 50. obljetnicu povijesne Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, govori da je posrijedi njezina negacija.

Kao što je poznato, Sviličići su podrijetlom s Visa. Ondje se tridesetih godina prošlog stoljeća zbio pokušaj da se stanovništvo tog otoka prevede na pravoslavlje. U tu svrhu je u gradu Visu podignuta pravoslavna crkva koju je projektirao beogradski arhitekt Momir Korunić, poznat i kao “srpski Gaudi”. Tu će crkvu ukloniti (srušiti) tek jugoslavenski režim 1963. Kao dio istog pothvata u Dubrovniku i (gradu) Korčuli i danas djeluju pravoslavne crkve koje je režim kralja Aleksandra Karađorđevića također sponzorirao. Posebno je zanimljiv slučaj nekadašnje katoličke crkve sv. Barbare u Korčuli, sagrađene početkom 15. stoljeća, koju je Kraljevina Jugoslavija sebi prisvojila te je 1934. prodala Srpskoj pravoslavnoj Crkvi. Danas je ondje hram Uspenja Presvete Bogorodice. Za razliku od Dubrovnika, na otoku Korčuli gotovo uopće nema pravoslavaca, osim ljeti kada ondje u većem broju dolaze turisti iz Beograda.

Nekada moćan i rašireni orjunaški duh nije nikada iščeznuo iz tog dijela Hrvatske. Politički rad Ognjena Sviličića dio je jedne te iste ideje koja se s više ili manje uspjeha uporno reciklira. Unatoč stjecanju državnosti, hrvatski književni jezik je, kao i nekada, na trajnoj vjetrometini.