Magazin
INTERVJU S POVODOM: KULTURA I TRAUMA - NOVA KNJIGA ZLATKA KRAMARIĆA

Mi se i dalje ponašamo kao da smo navijači u sportskim arenama koji vide i čuju samo ono što žele vidjeti i čuti
Objavljeno 20. veljače, 2021.
NASTOJIM PRONAĆI ODGOVOR NA PITANJE NA KOJIM BISMO TRADICIJAMA TREBALI GRADITI NAŠE POLITIKE...

Brojni su ugledni i popularni (više-manje, ali to je nebitno) pisci bili, a neki su to i danas, sudionici u poslu koji je povezan s politikom, koji se u njihovu slučaju najčešće svodio na diplomatski kontekst, što pak znači da su uz vlastitu književnu produkciju radili i kao veleposlanici ili konzuli. Primjerice, Ivo Andrić bio je u diplomaciji, Drago Štambuk je liječnik, pjesnik i diplomat, Paul Claudel, francuski pisac, također je bio diplomat, kao i Jorge Fuentes Monzonís Vilallonga, doajen španjolske diplomacije i autor brojnih knjiga... uostalom kao i Zlatko Kramarić, koji je hrvatski veleposlanik u Albaniji (Tirani) i koji ima novu knjigu "Kultura i trauma", nedavno objavljenu u nakladi zagrebačkog Meandarmedia.



Za početak jedno posve obično, gotovo pa trivijalno pitanje - kako je to biti godinama u diplomatskoj službi i usto se baviti pisanjem koliko o knjigama, dakle recenzija, toliko i pisanjem vlastitih autorskih djela?


- Ne tako davno, Stjepan Čuić, koji nije samo moj prijatelj nego je i sjajni hrvatski književnik, govoreći o meni konstatirao je da pripadam francuskom tipu diplomata. A to su oni koji ne hodaju samo po dosadnim banketima, nego i nešto pišu. I sva ova, i još mnoga druga imena koja ste naveli svjedoče da je moguće pored redovitih diplomatskih obveza baviti se i drugim lijepim stvarima, kao što su čitanje i pisanje knjiga.

Još malo o diplomaciji i pisanju. Kad ste ušli u diplomaciju, RH još nije bila članica EU-a. Danas je članica već zamalo sedam godina. Kakva su Vaša iskustva?


- Svi moji dosadašnji mandati, a ovaj u Albaniji je četvrti, bili su u zemljama koje nisu članice EU-a. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto je moje diplomatsko djelovanje nešto vidljivije, ali i zahtjevnije u odnosu na aktivnosti nekih mojih drugih kolega, koji nemaju taj privilegij raditi u zemljama koje nisu članice EU-a. Naime, za te zemlje naša pregovaračka iskustva i više su nego zanimljiva. Doduše, morate znati da nije svaki put jednostavno definirati što su to, zapravo, "europske vrijednosti", koje bi onda te zemlje trebale prihvatiti, usvojiti i svakodnevno prakticirati. Vrijednosti kao što su vladavina prava, sloboda medija, slobodni i fer izbori, parlamentarna demokracija, poštovanje građanskih i inih prava… ne znače apsolutno ništa ako ne postanu integralni dijelovi tih društava, nešto što je samo po sebi samorazumljivo, normalno… Stoga u transferu tih vrijednosti mora se biti i više nego delikatan. Nikakvo paternalističko ponašanje nije prihvatljivo!

SJEĆANJA NA KOSOVO



Gdje Vam je bilo najizazovnije, najuzbudljivije, da tako kažem, uključujući i sadašnje obnašanje diplomatske dužnosti u Albaniji?


- Vjerojatno će mi Kosovo, kao prvo diplomatsko iskustvo, ostati po mnogim detaljima u trajnom sjećanju, jer tamo ne samo što sam se u praksi učio diplomatskim vještinama, već sam se uvjerio koliko su moja dotadašnja znanja o kosovskoj povijesti, kulturi i politici bila krajnje relativna, opterećena mnogim stereotipima … Isto tako, mandat u (Sjevernoj) Makedoniji predstavlja neponovljivo iskustvo jer su se osjećaji ljubavi prema toj zemlji i narodu, i ona nužno potrebna "radost dužnosti" - idealno preklopili. No, iskreno, svugdje mi je bilo lijepo…

Vjerojatno vam je poznato da su naši diplomatski mandati ograničeni i jednokratni, a razlog tome je vrlo jednostavan: svaki pravi diplomat tijekom mandata zaljubi se u zemlju u kojoj služi mandat. To i ne bi bio neki velik problem kada tu "zaljubljenost" ne bi pratila i nekritičnost. A "biti nekritičan" nije poželjan oblik diplomatskog djelovanja.

Vratimo se na knjige. Tijekom Vaše diplomatske službe koliko ste ih napisali, uključujući i ovu posljednju?


- U dvanaest godina diplomacije napisao sam devet knjiga. Šest ih je publicirano, a dvije su u tisku. Jedna od njih je posebna - riječ je o "Našoj lektiri". U toj knjizi skupljene su neke od mojih mnogobrojnih recenzija u Magazinu Glasa Slavoniji. Treba očekivati da će i ona tijekom ove godine ugledati svjetlo dana. No, osim ovih devet knjiga, redovito sam, svih ovih 12 godina, pisao i obvezna izvješća prema MVEP-u RH, a paralelno sam vodio i svoj "Kosovski dnevnik" i marno bilježio "Zapise iz Skoplja". Tu su i "Banjalučka sjećanja", a i ovdje u Tirani imam bilježnicu u koju zapisujem svoja svakodnevna zapažanja o albanskoj kulturi, politici, arhitekturi, povijesti…


Velika je šteta što više ne postoji ona "Plava biblioteka" zagrebačkog Nakladnog zavoda Globus, jer bih im rado ponudio te svoje dnevničke bilješke… Ako nam je u 70-im i 80-im godinama bilo zanimljivo čitati dnevničke zapise Veljka Mićunovića iz Moskve (1956. - 1958.), onda bi možda današnjim čitateljima bilo zanimljivo čitati i o tome kako se stvarala kosovska država, odnosno kako su se makedonske političke elite ponašale u "teškim vremenima"…

RIZIČNE GODINE


Odakle kod Vas tolika spisateljska dinamika, tolika produkcija, je li za to "kriva" diplomacija, za koju mnogi kažu da je dosadan posao pa se ima puno vremena za čitanje, razmišljanje i, dakako, pisanje...?


- Volim sebe definirati kao "upravitelja teorijske praznine", koji je najveći dio svoga života upućen na dvije radnje - čitanje i pisanje. I te dvije radnje već pedesetak godina sustavno prakticiram. Pisao sam i u vrijeme kada sam bio gradonačelnik Osijeka, zastupnik u Hrvatskom saboru… To mi i danas, u ovim "rizičnim godinama", predstavlja iznimni užitak. Konačno, prestar sam za bilo kakvu drugu vrstu uživanja, a i prošla su vremena za bilo kakve radikalnije promjene ponašanja.

Koliko je na Vaše pisanje posljednju godinu dana utjecala pandemija koronavirusa, koliko ste se i kako prilagodili tzv. novom normalnom?


- Tako bih rado napustio ovu "novu normalnost!" i vratio se starim modelima ponašanja i djelovanja. Neki dan Vaša kolegica Mladenka Šarić zamolila me je da joj nešto napišem o tome. Ukratko, čini se kako povratak na stare modele (političke) komunikacije, na obrazovanje ex cathedra (uzgred, jedva čekam prve ozbiljne analize o "uspješnosti" online nastave), na one klasične, manufakturalne modele proizvodnje, predstavlja rješenje koje bi, možda, moglo značiti spas za našu umornu civilizaciju. Ona se ovoga momenta suočava s puno izazova na koje još uvijek nije u stanju dati adekvatne odgovore. Sve sam uvjereniji da mnogi aspekti digitalizacije nisu čovječanstvu donijeli samo dobro.

BUGARSKE VEZE


Naslov Vaše nove knjige je "Kultura i trauma", a podnaslov "Pismo bugarskom prijatelju". Zašto kultura, zašto trauma i zašto bugarski prijatelj, kakve su tu veze...?


- Godine 2018. trebao sam postati veleposlanik RH u Sofiji, Bugarskoj. Sve je već bilo dogovoreno, ali netko u Bugarskoj imao je primjedbe na moje makedonske relacije (profesor makedonske književnosti i kulture, član Makedonske akademije…), pa nisam dobio njihov agreman. Naravno, taj infantilni incident na mene nije djelovao traumatično. Dapače. Poslije toga sam odlučio napisati knjigu o tome kako neke kulturno-političke činjenice, ako se interpretiraju na pogrešan način, mogu generirati nepotrebne traume, odnosno kako i danas postoje državne politike koje ne prate recentne teorijske paradigme, točnije one koje se odnose na konstruktivistički pristup fenomenu nacije. Ono što je najzanimljivije, a ujedno i najtragičnije, riječ je o politici jedne države, koja je, između inih, iznjedrila i takve teorijske autoritete, umove kao što su Maria Todorova, Tzvetan Todorov, Julia Kristeva, Ivajlo Dičev, Ivan Krastev i mnogi drugi, koji o svim tim traumatičnim mjestima balkanskih povijesti (znači i bugarske, i makedonske…) pišu vrlo ozbiljne i relevantne tekstove. Njih sam u knjizi i te kako respektirao. U njima se sustavno promiču upravo konstruktivističke teorije nacije. Ali očito da u bugarskoj vanjskoj politici postoje i oni koji te tekstove jednostavno ignoriraju. Ono što je cijeli taj nepotrebni slučaj dodatno činilo karikaturalnim je općepoznata činjenica da ni u jednom svom prethodnom tekstu u kojemu sam se bavio "makedonskim temama i dilemama" nikada nisam napisao ni jednu antibugarsku rečenicu. Štoviše, činio sam sve da se te napetosti između dvije kulture, dvije književnosti, dvije povijesti, dvije politike..., što je moguće više relaksiraju.

NAŠI IDENTITETI


Osim bugarske veze, dotičete se u tri poglavlja i makedonskih veza - identiteta, slučaja i inteligencije. Sažeto, o čemu se radi?


- Za razliku od mnogih, ja smatram da ne treba podcjenjivati važnost identitarnih politika, odnosno da su pogrešni pristupi koji o fenomenu nacionalizma govore kao o retrogradnim procesima. Tu mi je mnogo bliži izraelski filozof Yuval Noel Harari (to je filozof kojeg je i naš predsjednik Milanović citirao u svom inauguracijskom govoru), koji vrlo uvjerljivo govori o svjetlijim stranama tog fenomena. Na taj način Harari nastavlja tradiciju koju su u 60-im godinama prošloga stoljeća obilježili tekstovi jednog autentičnog antikolonijalističkog autora - Frantza Fanona.

U posljednjem poglavlju suprotstavljate nove politike novim identitetima. Koji su i kakvi rezultati, teoretski i praktični?


- Smatram da je to najvažnije poglavlje u knjizi jer u njemu nastojim pronaći odgovor na pitanje: na kojim bismo tradicijama trebali graditi naše politike, koje sada djeluju u posve novom, EU kontekstu. Mi smo na početku ovoga stoljeća ostvarili nekoliko iznimno važnih postignuća (članstvo u NATO savezu, punopravna smo članica EU-a), ali imam osjećaj da ne znamo što, zapravo, želimo s tim postignućima. Jedan od razloga jest i taj da nam još uvijek nije jasno koje su to tradicije na kojima bismo trebali graditi naš novi identitet. Kategorija identiteta nije vječna, ona je promjenjiva, nestalna, fluidna… O tome sam nešto pisao i u svojim prethodnim knjigama ("Jugoslavenskoj ideji…", "Nostalgiji - kratka povijest zaborava"…). Naša politička i ina stvarnost pokazuje da u tim stvarima još uvijek lutamo.

KULTURE SJEĆANJA


Zaključno, u kontekstu svega što u knjizi pišete, ali i onoga što još na tu i šire teme niste napisali - zašto kultura sjećanja u Hrvatskoj izaziva toliko sukoba i polemika? Koliko je odgovor jednostavan ili je "bolno kompleksan", kao što to mnogi i danas naglašavaju?


- Nažalost, mi još uvijek nismo načisto s našim sukobljenim "kulturama sjećanja", pa onda i nije čudno što i dalje sudjelujemo u ratovima koji su odavno završeni. No to će se i ubuduće događati jer su naša sjećanja i selektivna, i opterećena "lošim" ideologijama. Mi se i dalje ponašamo kao da smo navijači u sportskim arenama koji vide i čuju samo ono što žele vidjeti i čuti. Tako kod nas i dalje postoje oni koji ozbiljno misle da nisu sve žrtve iste, koji za slične primjere u povijesti, Bleiburg i Oluju, imaju različite kriterije, pa što je u jednom slučaju bila opravdana retorzija, u drugom, pak, predstavlja zločin…

Dodatno, da ne zaboravimo - kako će biti s promocijom knjige u ova koronavremena socijalne distance i tzv. novog normalnog?



- Nitko sretniji i od mene i izdavača da to bude što je prije moguće! Kao što zvono u napuštenoj kući ne zvoni, tako ni knjiga bez mogućnosti da bude predstavljena ne funkcionira. No bojim se da je odluka o tome u rukama onih koji kulturu doživljavaju bitno drukčije od nas. Trenutačno u društvu glavnu riječ imaju epidemiolozi, koji svijet gledaju isključivo kroz perspektivu virusa. Nešto sam i sam o tome pisao u knjizi "Kritika mračnoga uma (ili o etici kajanja)".


Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Jezikom se oblikuje identitet
"Autor analizira ulogu jezika, imena, diskursa, traume, moći, otpora, drugih društvenih normi i konvencija, kolektivnog pamćenja, stigmi, stereotipa... kao neizostavnih elemenata u tvorbi identiteta. Dakle, jedan od elemenata koji autor uzima u obzir je jezik - jezikom se identitet oblikuje, jezikom se i stigmatizira i ugnjetava, ali se i otvaraju novi prostori za identitetne tvorbe. Jezik je važan jer sadrži informacije o odnosima moći i privilegijima u društvu i ujedno ima performativnu moć kojom konstruira identitet". (Kristina Peternai Andrić)
Kategorija identiteta nije vječna, ona je promjenjiva, nestalna, fluidna… Naša politička i ina stvarnost pokazuje da u tim stvarima još uvijek lutamo.
Svi moji dosadašnji mandati, a ovaj u Albaniji je četvrti, bili su u zemljama koje nisu članice EU-a. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto je moje diplomatsko djelovanje nešto vidljivije...
Mi smo na početku ovoga stoljeća ostvarili nekoliko iznimno važnih postignuća (članstvo u NATO-u, članstvo u EU), ali imam osjećaj da ne znamo što, zapravo, želimo s tim postignućima...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana