Pandemija COVID-19 na vidjelo je iznijela slabu povezanost i nedostatak učinkovite integracije primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, zbog čega se većina sustava sekundarne skrbi u Europi urušila, i to posebno tijekom prvog vala. Pokazala je to studija talijanske bankarske grupacije BFF pod nazivom "Izazovi europskih zdravstvenih sustava - usporedna analiza devet zemalja EU u vrijeme COVID-19".

U tom se izvješću analiziraju i uspoređuju zdravstveni sustavi u Italiji, Hrvatskoj, Češkoj, Francuskoj, Grčkoj, Poljskoj, Portugalu, Slovačkoj i Španjolskoj. Studija je pokazala kako je Hrvatska zemlja s najnižom potrošnjom za zdravstvo, iako je u relativnom smislu njezina potrošnja za zdravstvo, kao udio u BDP-u, na trećem mjestu, nakon Poljske i Slovačke. Glavni su problemi zdravstva u Europskoj uniji, a koje je u prvi plan stavila pandemija, starenje stanovništva, nejednaka mogućnost praćenja tehnološkoga napretka u medicini, nejednak pristup i kasno liječenje kroničnih bolesti te slaba koordinacija i preopterećenost liječnika opće prakse. Često stanje u nekoliko zemalja je i zaduženost bolnica u javnom vlasništvu, što zahtijeva povremene transfere od vlade, a to je strategija upitne održivosti. Nedostatak medicinskog osoblja još je jedan jako velik problem, očito još kritičniji kada je u pitanju broj medicinskih sestara i primalja. Usto, velika je prepreka i starenje liječnika, posebno na jugu Europe. Niske plaće razlog su odlaska zdravstvenih radnika na bolje plaćene poslove u druge sektore ili zemlje, a ozbiljne teritorijalne nejednakosti stvaraju neravnotežu u pristupu zdravstvenoj zaštiti, jer neke regije imaju trostruko više liječnika i medicinskih sestara nego druge. Povrh toga, pružanje primarne zdravstvene zaštite također je manje djelotvorno u slučaju nedostatka radne snage, što će vjerojatno dovesti do dugog čekanja. Stručnjaci koji su sudjelovali u istraživanju, među kojima je i Vincenzo Atella, profesor ekonomije na Sveučilištu u Rimu i predsjednik talijanske udruge za zdravstvenu ekonomiku, naglašavaju kako se čini da vlade ne prepoznaju da zdravstvo može biti poluga za razvoj zemlje.

Velik dio ovih problema očituje se upravo i u analizi slike javnog zdravstva u Hrvatskoj. Tako Hrvatska ima jedan od najnižih očekivanih životnih vjekova unutar skupine promatranih zemalja. Očekivani životni vijek u Hrvatskoj je 78 godina, kraći se očekuje samo u Slovačkoj i Poljskoj, a očekivani je životni vijek u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji 83 godine. No Hrvatska je i država s najnižim BDP-om po stanovniku među promatranim zemljama. Također je suočena s relativno visokim udjelom starijih osoba, što je jedna od najsnažnijih prijetnji. U studiji se upozorava kako je većina bolnica u vlasništvu županija, a samo su visokospecijalizirane bolnice tercijarne njege u vlasništvu države.

Smatra se da neodgovarajuće upravljanje na lokalnoj razini čini veliku prijetnju. Gubitci su često svojstveni neučinkovitoj organizacijskoj strukturi bolnica i njihovu mehanizmu financiranja, koji im omogućuje apsorpciju sredstava bez jasne odgovornosti za njihovo korištenje. U studiji se upozorava da zdravstveni sektor i dalje stvara zaostatke, a istovremeno se ne poduzimaju posebne mjere za razvoj održivijeg i učinkovitijeg sustava financiranja zdravstvene zaštite. Prema podatcima BFF-a, portugalske su javne bolnice u 2018. akumulirale 1,25 milijardi eura obveza, bolnice u Hrvatskoj na drugom su mjestu s 0,45 milijardi eura, u Grčkoj 0,37 milijardi eura, Poljskoj 0,34 milijarde eura, a u Češkoj 0,17 milijardi eura. Apsorpcija fondova EU-a u Hrvatskoj i dalje je ograničena nedostatkom administrativnih kapaciteta i strateškog planiranja.

Hrvatska ima relativno dobre rezultate u kvaliteti osoblja, bolničkoj, hitnoj i privatnoj njezi. Digitalizacija je s 80 posto recepata u ljekarnama koji su elektronički vrlo raširena. Ipak, stopa smrtnosti pacijenata od akutnog infarkta miokarda relativno je visoka, što implicira da bi prijmovi u bolnice trebali biti kvalitetniji. Liste čekanja su problem na koji se građani ponajviše žale, poglavito jer su često prisiljeni okrenuti se privatnom sektoru. Kao rastući problem uočena je pretilost hrvatske djece. Zabrinjava podatak da je Hrvatska zemlja s najvećim brojem samoubojstava, i to njih 16 na 100.000 stanovnika, a, primjerice, u Grčkoj ih je četiri na 100.000 osoba.