Iz Uprave Hrvatske industrije šećera (HIŠ) u srijedu je i službeno potvrđeno da se prerada šećerne repe i proizvodnja šećera, nakon virovitičke šećerane, ove godine neće odvijati ni u Tvornici šećera Osijek, nego isključivo u županjskoj Sladorani.

Kako je i zašto došlo do te odluke te o stanju na domaćem, ali i globalnom trržištu šećera, proizvodnji šećerne repe i drugome razgovarali smo sa Željkom Zadrom, predsjednikom Uprave Hrvatske industrije šećera.



Koliko je radnika u osječkoj šećerani bilo stalno zaposleno, koliko sezonaca te s koliko je kooperanata ta tvornica surađivala?

- U HIŠ-ovoj tvornici u Osijeku stalno su bila zaposlena 203 radnika, a u kampanji šećerne repe koristili smo i pedesetak sezonskih, agencijskih radnika. Što se tiče kooperanata, proizvođača šećerne repe, od prošle godine imamo jedinstvenu sirovinsku službu na razini HIŠ-a koja pokriva cijeli teren. Tradicionalno su na osječku tvornicu bile naslonjene u većem dijelu poljoprivredne tvrtke kojima je repa važna kultura u plodoredu. Međutim, posljednjih je godina u porastu i broj manjih proizvođača, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Bez obzira na dosadašnje mjesto isporuke šećerne repe na preradu, sa svim se kooperantima, kao i bez obzira na to je li riječ o velikim ili malim proizvođačima, nastavlja suradnja. Svi su nam potrebni kako bismo u Hrvatskoj zadržali i, nadam se, ojačali sirovinsku bazu.

Koji je broj radnika otišao uz otpremnine, koliko će ih na biro ili je prihvatilo raditi u županjskoj Sladorani?


- Do sada je uz stimulativne otpremnine iz HIŠ-ova osječkog proizvodnog centra otišlo 80-ak radnika, a jedan je broj radnika iskazao interes da nastavi raditi u HIŠ-u u našem županjskom proizvodnom centru, gdje će se prerađivati šećerna repa na jesen ove godine. Otpremnine koje smo isplatili dvostruko su ili gotovo dvostruko više od zakonski propisanih. Uistinu smo za svaku osobu uvažavali sve što je bilo moguće uzeti u obzir kako bismo pronašli rješenje za zaštitu interesa radnika. Da nije bilo tako, onda sigurno ne bismo mogli govoriti o sporazumnim odlascima i korektnim otpremninama, maksimalno mogućima u ovom najtežem razdoblju hrvatske, ali i ukupne europske šećerne industrije. U pogonu Hrvatske industrije šećera u Osijeku ostaje 30-ak radnika, koji će i dalje raditi na pakiranju i otpremanju šećera iz silosa. Upravo je pakiranje kilogramskog šećera bilo jedna od važnih i prepoznatljivih aktivnosti na toj lokaciji.

Je li siguran rad u županjskoj Sladorani s obzirom na to da je ona u predstečaju?


- Imovina Hrvatske industrije šećera na sve tri lokacije, u Virovitici, Osijeku i Županji, imovina je HIŠ-a i to je potpuno odijeljeno od predstečajnih postupaka. Znači, sva imovina je u HIŠ-u i normalno može raditi. Mi smo prošle godine proizveli u dvije šećerane 126.000 tona šećera, a sada ćemo približno iste količine proizvesti u jednoj šećerani. Vjerujemo da ćemo tim potezom, koliko god on bio nepopularan, ipak sačuvati industriju šećera. Za Hrvatsku industriju šećera, koja je dioničko društvo s poznatim vlasničkim udjelima, u tom pogledu nema nikakvih promjena. Sva će naša nastojanja biti i nadalje usmjerena k tomu da ojačamo postojeći sustav kako bi postao otporan i na neke nove moguće krize kakva je bila ona izazvana poremećajem nakon ukidanja proizvodnih kvota 2017. godine. Vjerujemo da je dostignuta granica izdržljivosti koju sektor šećera na razini Europske unije može podnijeti. U posljednje je dvije godine prestalo s radom deset pogona za preradu šećerne repe, a proizvodnja je smanjena u odnosu prema rekordnoj 2017. godini za oko pet milijuna tona. Nema više viškova europskog šećera i ako se ovo ne bi zaustavilo, onda bi postala upitna opskrba šećerom. Šećer se i dalje troši i budući da je Hrvatska u deficitarnoj regiji, vjerujem da budućnost industrije nije upitna.



Koji su iznosi zajedničkih ulaganja triju hrvatskih šećerana i u što se ulagalo?


- Procijenili smo da su ulaganja u trima tvornicama premašila milijardu kuna. U posljednjem je petogodišnjem ciklusu najveći dio tih ulaganja išao u biološke pročišćivače otpadnih voda, gotovo petina tog iznosa. Osim toga je, još u razdoblju prije ulaska Hrvatske u EU, jako puno uloženo u modernizaciju postrojenja za preradu repe i rafiniranje sirovog trščanog šećera, ulagano je u smanjenje potrošnje energije i zagađenja (nove otparke), u kvalitetu finalnih proizvoda, izgradnju novih stanica za prijam i čišćenje repe, uređaje za peletiranje rezanca, nove instalacije, automatizaciju upravljanja postrojenjima, zatim nove pakirnice, opremu laboratorija. Jako je puno toga što potvrđuje kako se iz razdoblja poslovnih uspjeha i izvrsnih izvoznih rezultata najveći dio zarade dalje reinvestirao kako bi se osigurao dugoročni rad.

Koliko ste ove godine uspjeli ugovoriti hektara pod šećernom repom, a na koliko repe još računate (iz Mađarske, Vojvodine...)?


- Ugovaranje još nije sasvim završeno, a i do sjetve je još nekoliko tjedana, vidjet ćemo kako će se razvijati vremenski uvjeti. Mislim da možemo sigurno računati na istu površinu u Hrvatskoj kao i prošle godine, zbog visokih transportnih troškova bit će vjerojatno nešto manje iz susjedne Mađarske. Očekujemo i nastavak suradnje sa slovenskim proizvođačima (oko 150 ha), koji imaju znanje i iskustvo, a nakon zatvaranja šećerane u Sloveniji do prije nekoliko godina nisu uopće proizvodili repu. Očito je riječ o kulturi koja farmerima puno znači u plodoredu i donosi im sigurnu i pristojnu zaradu.

Unatoč izdašnim potporama poljoprivrednici nerado siju šećernu repu. Zašto? Neki kažu da je otkupna cijena jako nestabilna i da se često mijenjala i u samoj kampanji. Je li to točno? Koliko je tomu "kumovalo" i poticanje nerada sa strane EU-a, tj. poticaji za odmaranje zemlje, "ostavljanje na ugaru"?


- Gotovo ste sve rekli u vašem pitanju u kratkom opisu politike poticaja u EU-u. Nije naše da se žalimo na potpore koje dolaze iz "kuhinje" europske poljoprivredne politike, jer smo svjesni da smo u našoj poljoprivredi imali dosta koristi od tih potpora. Naravno, neki više, a neki manje. Ono što, naravno, zabrinjava mogućnost je zloporabe tih potpora, posebno ako one nisu usmjerene u stvaranje dodane vrijednosti. Očito je da to zbunjuje i javnost i poljoprivrednike. Moram reći da su naše Ministarstvo poljoprivrede i Vlada RH, u granicama onog što je moguće prema tim europskim pravilima, maksimalno korektno uvažavali specifičnosti i potrebe proizvodnje šećerne repe. Gotovo sva je potpora u našem sektoru posljednjih godina bila usmjerena proizvođačima, što je sasvim opravdano. Vjerujem da bi stanje bilo puno teže da nije bilo programa pomoći našim proizvođačima.


Što se tiče otkupnih cijena, moram reći da smo kao industrija svake godine isplaćivali cijene koje su više od europskog prosjeka za usporediv sadržaj šećera u repi. Već nekoliko godina imamo i poseban dodatak na cijenu koji je vezan uz kretanje cijene šećera, što je potvrda partnerskog odnosa koji godinama imamo s proizvođačima. Promjena cijene do koje je u jednom trenutku došlo nakon najvećeg cjenovnog udara bila je iznuđena, zbog promjena okolnosti na tržištu, koju smo zajednički dogovorili. I nakon te je promjene cijena bila 10 - 15 % viša nego u EU-u, ali ono što je najvažnije jest da je svake godine u cijelosti isplaćena i da svih ovih godina nije ostao apsolutno nikakav dug prema proizvođačima repe. Prošle godine smo sve male i srednje proizvođače isplatili u cijelosti još uoči Božića, što je, vjerujem, jedini takav slučaj u Europi.


Ovaj je sektor primjer dobre prakse i komunikacije koju održavamo s proizvođačima, kojima naš tim stručnjaka danonoćno stoji na usluzi. Vjerujemo da je ta pomoć pridonijela da se u pogledu agronomskih postignuća možemo dičiti kako smo prošle godini preskočili europski prosjek. Bilo da je riječ o prinosu šećera po površini (skoro 11 tona po hektaru), bilo o prinosu repe, oko 75 tona/ha.


Kao teškoće u poslovanju osim nedostatka sirovina, nelojalne tržišne konkurencije, tj. ulaska na naše tržište šećera po cijeni ispod svake tržišne logike, spominje se i plaćanje visokih naknada (penala) za ispuštanje CO2 u atmosferu. O čemu je točno riječ?


- Poseban problem hrvatske, ali i ostale šećerne industrije u EU-u odnosi se na obvezu bilanciranja emisija CO2, što spada u područje okolišne politike, za koju se već od ove godine uvode nova i rigoroznija pravila. Nastavlja se s stalnim smanjivanjem dodjele besplatnih emisijskih jedinica, što će za industriju kao naša, koja uz veliku nazivnu snagu postrojenja (veću od 20 MWh) značiti ogroman dodatni trošak. Uz sva ulaganja industrije u smjeru smanjenja emisija stakleničkih plinova, ne vidimo da se bez potpore svih našim postrojenjima, nije ih ostalo puno u Hrvatskoj, može u kratkom roku osigurati takva razina emisija koja neće zahtijevati dodatnu kupnju na tzv. ETS europskom tržištu. Od hrvatskog ulaska u EU, kada je cijena emisije 1 tone CO2 iznosila oko 6 eura, sve do 2018. nije bilo znatnijeg porasta (prosječno 9 eura u razdoblju 2016. - 2018.). Nakon toga dolazi eksplozija, posebno od kraja 2020. godine, nakon što je potvrđen europski "Green Deal". Posljednja cijena od ovoga tjedna gotovo je 40 eura po toni CO2, dakle gotovo sedam puta više nego kad smo ušli u Uniju. Ogroman je to udar, a metodologija obračuna je takva da je točno da korištenje ugljena postaje jako velik problem jer je emisijski faktor bitno veći nego za plin. Međutim, i emisije do kojih dolazi izgaranjem plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene besplatne jedinice. Strahoviti je to problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će odvesti brojna industrijska postrojenja stacionirana danas u Europi. Jedino efikasno rješenje je tzv. ugljična carina za uvoz proizvoda iz onih izvaneuropskih zemalja gdje ne postoje ovako rigorozna klimatska pravila i obveze industrije.

Spominjali ste da, unatoč teškoćama, industrija šećera ima perspektivu. Smatrate li da je to još uvijek tako?



- Uopće ne sumnjam u budućnost proizvodnje šećera u Hrvatskoj, koja ima dugu i bogatu tradiciju. Nitko nema kristalnu kuglu da može sa sigurnošću reći što nam budućnost donosi u pogledu bilo čega. Međutim, na nama je da ono što radimo radimo maksimalno odgovorno. Vodeći računa da koristimo sve prilike koje na tržištu postoje i da koristimo sve resurse i znanje koje imamo na raspolaganju. Hrvatska je u deficitarnoj regiji i šećera će trebati, to je ključna činjenica. Moramo povezati sve naše znanje i sve resurse s ciljem jačanja konkurentnosti. Prvi je cilj ostvaren i dostigli smo europske prosjeke u pogledu proizvodnje sirovine po jedinici površine. Ono što slijedi jest stabilizirati i postupno povećavati površine, ulažući u to da se i sadržaj šećera, digestija, povećava. To je zajednički interes i nas i proizvođača repe. Što se tiče industrijske prerade, imamo preduvjete da s raspoloživom sirovinom proizvedemo šećer izvrsne kvalitete. Nema nikakve dvojbe da ćemo i dalje opskrbljivati naše potrošače, prije svih domaću prehrambenu industriju, ali dio ćemo količina uvijek imati i za izvoz. Vjerujem da će s prestankom nepoštenih trgovačkih praksi konkurencije, koja je prodavala šećer u Hrvatskoj ispod izvoznih pariteta i po neprihvatljivo niskim cijenama nekim našim maloprodajnim lancima, i tu doći do normalne tržišne utakmice. Takve se fer tržišne utakmice ne pribojavamo.