Svaka država ima svoje propise vezane uz pandemiju, i naši su sugovornici svoj život prilagodili novoj realnosti. Drago im je što je antivakserska kampanja utihnula.

 

 

 

SAŠA MILOHNOJA, PRAVNIK U SLOVENIJI

Kakav je režim pokazuje mi auto, zadnji sam put tenkirao u listopadu

 

Više od trideset godina prošlo je otkad je, danas 56-godišnji, Saša Milohnoja, po struci pravnik, otišao iz rodnoga grada, najprije u Kanadu, a potom se skrasio u glavnome gradu Slovenije, gdje živi i danas. U šali kaže da bi, gledajući situaciju s koronavirusom, sada radije bio u Hrvatskoj. Naime, u Sloveniji su ovog ponedjeljka, nakon što su mjesecima bile zatvorene, sve prodavaonice otvorile vrata za kupce, no to nipošto ne znači da je sve u potpunome redu.

- Od polovine listopada 2020. živimo bez restorana, kafića, kina, misnih slavlja i tko zna bez čega još. Možemo čak biti i sretni jer je ovaj drugi val donio ipak nešto bolju situaciju nego što je to bilo tijekom proljeća 2020. godine, kad nije gotovo ništa bilo otvoreno. Točnije, radile su samo prodavaonice s prehrambenom robom i ljekarne, a tekstil, recimo, nismo imali gdje kupiti. Čak su i trgovački centri, solidarno s malim trgovinama, onemogućili prodaju tekstila - a što su inače imali u ponudi. No, to je srećom iza nas – priča ovaj savjetnik na tamošnjem Biophysical Human Research Institutu, inače nekadašnji honorarac Glasa Slavonije i Radija Osijek.

Brojke su sad, kaže, počele padati i potom je slovenska vlada označila tri zone - crnu, crvenu i narančastu, ovisno o broju hospitaliziranih, osoba na respiratoru te broju pozitivnih na tjednim testiranjima. Ljubljana je sad, kaže, u narančastome, što je značilo izlazak iz grada nakon dugih pet mjeseci. Milohnoja to potkrjepljuje zanimljivom činjenicom da je posljednji put ulio gorivo u automobil 2. listopada prošle godine!

- Mjesecima sam ga "vozao" samo u garaži i samo bih nedjeljom obišao krug oko Ljubljane, čisto da ne miruje. Sad je situacija bolja, no ne još kao u prvome valu koji je, rekao bih, "elegantno" prošao jer su mnogi radili od kuće. U prosincu prošle godine mnogi, naime, nisu radili od kuće i brojke su ponovo počele rasti, no sad smo, srećom, to ostavili iza sebe - priča Milohnoja, pojašnjavajući da su od ovog tjedna u školu krenuli svi osnovnoškolci (u Sloveniji osnovna škola traje do 9. razreda, nap.a.), a u klupama su i maturanti te studenti. Samo prva tri razreda srednjih škola nastavu još imaju online, a razlog za to novi su sojevi koronavirusa te javni prijevoz koji srednjoškolci svakodnevno koriste.

Inače, ovajsu tjedan započeli školski zimski praznici u istočnoj Sloveniji, a, primjerice, školsko osoblje morat će na testiranje svakoga ponedjeljka, baš kao i djelatnici u prodavaonicama.

Kad je cijepljenje u pitanju, ovaj Osječanin kaže da je na popisu slovenskog Nacionalnog instituta za javno zdravlje, ali i svoga liječnika obiteljske medicine. Hoće li se cijepiti Modernom, Astrazenecom, Pfizerom ili Sputnikom kad bude službeno odobren u Sloveniji, još ne zna. Inače, prvih dana cijepljenja u Sloveniji bilo je i do 50 tisuća prijavljenih, što je, smatra naš sugovornik, pokazalo veliku osviještenost Slovenaca za potrebom cijepljenja. Da će ono biti potrebno i korisno pokazat će uskoro i vjerojatne COVID putovnice.

- Službeno se o tome još ništa ne govori, ali smatram da će one olakšati život. Ja ću sigurno nakon cijepljenja krenuti put Osijeka, i to k majci, koja je ovog tjedna primila prvu dozu cjepiva. Nisam htio ranije riskirati upravo zbog nje, odnosno zbog opreza da se ne bi što njoj dogodilo - kaže Saša, koji je ranije zbog raznih energetskih projekata vezanih uz posao često dolazio u svoj rodni grad. Uskoro planira u Ljubljani ugostiti dvoje svojih dragih prijatelja, a tek nakon što mu majka primi i drugu dozu cjepiva, kaže, s guštom će se vratiti među svoje lege.

 

 

 

 

MIA ŠKULJEVIĆ, TURISTIČKA RADNICA U ITALIJI

Svako se jutro prvo zapitamo u kojoj smo se duginoj boji probudili

 

Malo pitoreskno mjesto Isolabona u Italiji dom je Osječanke Mije Škuljević već niz godina. Ta 45-godišnjakinja na posao svaki dan putuje u susjednu državu Monako, gdje radi u turističkom sektoru, no situacija s koronavirusom prisilila ju je pronaći privremeni posao gerontodomaćice. Kako je i taj posao u Monaku, Mia nekoliko dana u tjednu živi ondje, a potom se vraća suprugu u Isolabonu, gdje, kao i u cijeloj Italiji, u šali kaže, žive kao na dugi. Naime, pokrajine se razlikuju prema bojama, no ono što je istovjetno u cijeloj Italiji jest režim vožnje i policijski sat.

- Policijski sat traje od 22 do 5 sati, a posebno je teško to što se u istome automobilu smiju voziti samo članovi zajedničkog kućanstva odnosno vozač i maksimalno dvije osobe na stražnjem sjedalu, i to noseći zaštitne maske. Djeca smiju baki i djedu samo ako roditelj mora na posao, a maske su obvezne za sve, osim u kući i za djecu - prepričava nam Mia, ističući da svaka regija ima svoju boju, ali i svoje lockdowne zbog pojave novih sojeva virusa.

U crvenim su zonama najstroža pravila i ondje nije moguć odlazak iz svoje općine, a odlazak u crkvu je omogućen, no onu najbližu boravištu. Kućni ljubimci smiju veterinaru samo u hitnim slučajevima, a kazne za nepoštovanje dozvole kretanja kreću se od 400 do 1000 eura. U narančastoj i žutoj zoni kretanja i dozvole nešto su fleksibilniji, primjerice, dopušteni su posjeti osobama kojima je potrebna pomoć, a u žutoj zoni, kroza smijeh kaže Mia, možeš čak i jesti u restoranu ili otići u kafić, no samo do 18 sati, a poslije je hranu moguće samo ponijeti. Dakako, svi Talijani, pa tako i Mia, jedva čekaju bijelu zonu, koju, kaže, za sada nema ni jedna talijanska regija. Naime, bijela bi zona značila vraćanje na staro, odnosno corona free regiju i način života dobro poznat od prije pojave pandemije. Ipak, Talijani poštuju pravila ma kako god rigorozna bila.

- Mogu reći da se pravila poštuju, i mnogi su jedva dočekali cijepljenje. Jedva čekamo jesen, kada bi i Italija trebala početi proizvoditi vlastito cjepivo, najvjerojatnije u rujnu. Inače, trenutno se cijepe stariji od 80 te oni stariji od 55 godina ako su u rizičnim skupinama, među kojima su i zatvorenici, policijajci, školski djelatnici i medicinsko osoblje - priča Mia, koja je i sama iskusila koronavirus i zbog te činjenice još nije odlučila kada će se cijepiti, unatoč tomu što u Monaku čuva staricu koja je ove godine napunila sto godina. Smatra da još ima imunitet, a bude li nužno, ističe, svakako će se cijepiti, prema preporuci liječnika.

Još jedan razlog za to dolazak je u rodni Osijek. Kako granice nisu zatvorene, razmišlja o dolasku, pa vjeruje da će prije toga morati primiti cjepivo. Ipak, budući da je prihvatila privremeni posao, koji će joj osigurati kakvu-takvu egzistenciju do ljeta, kad se vraća svome redovitom poslu u Monaku, kaže da će Osijek morati pričekati još neko vrijeme.

- Bila sam u Osijeku prije pandemije i našla se sa svojim prijateljima iz osnovne škole. Naravno da mi Osijek nedostaje i unatoč tome što ne živim daleko, cijela mi je ova situacija nekako udaljila moj rodni grad. Živim za to da sve završi i da živimo normalno kao prije, da možemo neometano putovati i ne strahovati stalno za zdravlje svojih najbližih i za svoje. Naravno, i na poslovnom je planu tada lakše, jer Monako je turističko središte, koje sad zbog cijele situacije trpi - zaključuje simpatična Osječanka s talijanskom adresom.

 

 

 

 

SANJA RAUCHER, LIJEČNICA U SAD-U

Primila sam drugu dozu Pfizera, kao anesteziolog na “prvoj crti”

 

Nije samo koronavirus ono što je paraliziralo američku saveznu državu Mississippi. Naime, ledena mećava zarobila je stanovnike u njihovim kućama, a među njima i 55-godišnju liječnicu rodom iz Osijeka, Sanju Raucher. Na svoj posao anesteziologa u University of Mississippi Medical Center jučer nije mogla otići, pa u šali kaže kako bi ralice koje čiste osječke prometnice ondje itekako dobro došle. Ceste se ondje, opisuje, uopće ne čiste od snijega i leda, no zato se Amerikanci, naglašava, vrlo hrabro nose s koronavirusom, gdje je sad već treći val pandemije koja im je svima promijenila živote.

- Svi su ti valovi zapravo spojeni, a sad se pojavio soj iz Velike Britanije. Inače, valovi nisu sinkronizirani i sve zavisi od države do države, odnosno do političke većine. Ako je država pod republikancima, onda su mjere labavije, no u onim državama gdje su demokrati ograničenja su veća u smislu zatvaranja. Konkretno ovdje u Mississippiju ništa nije zatvoreno, no moraju se poštovati ograničenja - kaže dr. Raucher, pojašnjavajući kako se to odnosi na, primjerice, razdvojene stolove i obveznu socijalnu distancu, a maske su obvezne. Na upit jesu li obvezne i na otvorenome, Osječanka zanimljivo odgovara kako u Americi zapravo nitko ne šeće ulicama, a jedini je prijevoz onaj automobilom, pa ljudi na ulicama zato gotovo i nema. Također, ondje nema ni javnog prijevoza, pa tako ni ograničenja u tome smislu. Nadalje, koncerti su organizirani isključivo online, djeca idu u školu, no kod prve pozitivne osobe u razredu odlazi se u samoizolaciju.


Kad je u pitanju rad i stanje u bolnicama, kaže kako su kapaciteti maksimalno popunjeni, no ne isključivo zbog koronavirusa. Neki od njih budu sasvim slučajno otkriveni kao pozitivni, kod nekih otkriju koronavirus tek nakon operacije... Također, ondje je i mnogo pozitivnih trudnica. Iako kao liječnik ne pokriva jedinicu gdje se nalaze isključivo bolesnici s koronavirusom, kaže, cijepila se čim je mogla, i to Pfizerovim cjepivom.


- Nakon što sam primila cjepivo, točnije drugu dozu, jedino me ruka boljela tjedan dana. No, to je prošlo i dobro sam, iako ne znam još sa sigurnošću koliko ću dugo biti zaštićena od virusa. Inače, ovdje u Americi, srećom, vrlo je mala grupa onih koji se nipošto ne žele cijepiti, a velika većina ili je već primila cjepivo ili ga čeka - ispričala nam je Sanja, dodajući kako su se djelatnici koji rade izravno s pacijentima, odnosno u ustanovama za smještaj starijih osoba, uglavnom svi već cijepili.


- Cjepivo je najbolja zaštita i za mene i za moje pacijente. Recimo, iako pacijent ima koronavirus, ja mu moram dati epiduralnu anesteziju i pobrinuti se za njega, dakle, najbolje je da sam cijepljena - zaključuje naša sugovornica, rekavši kako vjeruje da će i pandemiji doći kraj, no ne uskoro.


Ipak, vjeruje da će uskoro doći u Osijek, gdje je zadnji put bila 2019. godine na proslavi 35. godišnjice mature. Iako u Osijeku više nema nikoga iz najuže obitelji, voljela bi, kaže, vidjeti svoje prijatelje s kojima je ostala u kontaktu svih ovih godina otkako se odselila. Unatoč tome što je jedini mogući kontakt onaj preko društvenih mreža, kaže da se još uvijek s mnogo osječkih prijatelja i kumovima čuje gotovo na svakodnevnoj bazi. Slobodno vrijeme najradije, kad god je to moguće, provodi sa svojim sinovima Erikom i Darianom, koji već duže ne žive kod kuće. Dok se Darian priprema diplomirati biokemiju i matematiku, Erik je nakon završenog studija računalnih znanosti posao našao na popularnom TikToku.
- Baš se pripremam otići krajem tjedna na Floridu u posjet Eriku. Ponegdje je u SAD-u potreban negativan test kada nekamo putuješ, no kakva god mi potvrda bude trebala za dolazak u Osijek, rado ću ju pribaviti - kaže liječnica s osječkom diplomom.