Sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća s društvene i glazbene scene okupljene oko njujorških klubova Max‘s Kansas City i kultnog CBGB-ja zakotrljala se punk-rock revolucija. I makar su Patti Smith, Blondie, Ramonesi i Talking Headsi, koji su tamo napravili svoje prve korake, poslije postali široko prihvaćeni, na početcima te scene središnja je grupa bila Television. Ta je grupa svojim ranim nastupima u CBGB-ju otvorila vrata navedenim izvođačima. Unatoč ne baš najboljoj prodaji svojih albuma Television je zaslužio mitski status u povijesti alternativne glazbe, a njegovi minuciozno razrađeni aranžmani i danas su obvezna lektira za post-punk gitariste i umjetnički orijentirane garažne rockere diljem svijeta.

Korijeni Televisiona sežu do Delawarea s kraja 60-ih, gdje su Thomas Miller i Richard Lester Meyers išli u školu. Spojio ih je interes za glazbu i poeziju te su postali prijatelji i uspjeli pobjeći iz skučenog okružja. Meyers je prvi došao u New York, gdje je postao Richard Hell, a nakon kraćeg boravka na koledžu pridružio mu se Miller, koji je postao Tom Verlaine (francuski simbolisti ostat će mu trajna inspiracija). Nadahnut The Velvet Undergroundom, The Stoogesima i New York Dollsima, dvojac je 1972. formirao svoj prvi bend, Neon Boys. Verlaine na gitari, Hell na basu i Verlaineov prijatelj iz Delawarea, bubnjar Billy Ficca, snimili su EP i raspali se nakon neuspješnog traganja za drugim gitaristom, koji bi popunio njihov zvuk. Kada je Verlaine krajem iduće godine upoznao gitarističkog istomišljenika Richarda Lloyda, iznova je okupio Neon Boyse i nazvao ih Television. Tijekom sljedećih pet godina Verlaine i Lloyd ispisali su novu knjigu o rock-aranžmanima za dvije gitare, dodavši poetski stil na kojem su zajedno radili dopunjavajući se u skladnom braku harmonije i tenzije.

U potrazi za mjestom gdje bi mogli stalno nastupati, Television su naletjeli na relativno nepoznati klub na Boweryju, u kojem su - uvjerivši vlasnika da sviraju country, bluegrass i blues (skraćeno CBGB) - debitirali u proljeće 1974. Dok su Verlaine i Lloyd radili na sve sofisticiranijoj glazbi, Hell je gubio interes i shvatio kako je došlo vrijeme za odlazak (ubrzo će s bivšim članovima New York Dollsa osnovati The Heartbreakerse, a zatim i iznimno utjecajne The Voidoidse). Verlaine je u bend pozvao Freda Smitha, nekadašnjeg basista grupe Blondie, koji je zaokružio zvuk Televisiona, pa su u rujnu 1976. konačno ušli u studio.

Plod truda i rada u studiju bio je "Marquee Moon", objavljen u veljači 1977. i ubrzo prepoznat kao jedan od najboljih albuma desetljeća. Zvuk prvijenca Televisiona odredile su iskričave gitare, hipnotičke međuigre Verlainea i Lloyda te posve originalni izričaj ritam-sekcije Smitha i Ficca, a osebujni iskaz grupe upotpunjavali su Verlaineovi stihovi nadahnuti Baudelaireom, Rimbaudom i Paulom Verlaineom. "Marquee Moon" dao je iznimne skladbe kao što su "See No Evil", 10-minutna naslovna tema, "Elevation" i završna "Torn Curtain", te se često navodi i kao kamen temeljac alternativnog rocka. Album je bio gotovo potpuno marginaliziran u SAD-u, ali je znatno bolje prošao u Engleskoj, gdje je dospio u Top 30 i bio slavljen od glazbenih kritičara kao moderno remek-djelo.

Njegov nasljednik "Adventure" iz travnja iduće godine, iako je bio poštovanja vrijedan nastavak nešto mekše produkcije, s vrlo dobrim pjesmama poput "Glory" ili "The Dream‘s Dream", nije se mogao nositi sa snažnim debijem, a slaba prodaja, znatno suzdržanije kritike i očito raslojavanje unutar samog benda nagovijestili su razlaz, do kojega je došlo samo koji mjesec poslije. Bend se ponovno okupio 1992. i iste godine objavio solidan povratnički album "Television", no nije bilo nikakvih planova za nastavak. Novi reunion slijedio je 2001., i od tada su Television na povremenim turnejama, od 2007. bez Lloyda, na čije je mjesto došao dugogodišnji Verlaineov suradnik Jimmy Rip. Prije desetak godina potvrdili su da je njihov novi studijski album blizu završetka, no još uvijek nije ugledao svjetlo dana.