Magazin
NENAD VERTOVŠEK

Stvara se slika svijeta bez prave spoznaje onog što svijet uistinu jest
Objavljeno 23. siječnja, 2021.
DR. SC. NENAD VERTOVŠEK DOCENT JE NA ODJELU ZA KROATISTIKU I SLAVISTIKU SVEUČILIŠTA U ZADRU

Vezani članci

TEMA TJEDNA: KRIZA KOMUNICIRANJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA (II)

Krkač: S obzirom na pozitivnu ulogu društvenih mreža bit će puno opreza u njihovu ograničavanju

TEMA TJEDNA: KRIZA KOMUNICIRANJA NA DRUŠTVENIM MREŽAMA (I)

U teškim vremenima najteže je s ljudima

Nedavno je objavljenja nova knjiga teoretičara medija doc. dr. Nenada Vertovšeka s Odjela za kroatistiku Sveučilišta u Zadru naslovljena "Drveno željezo medija". S obzirom na aktualnost same teme, medijski posredovane stvarnosti kojoj smo svednevice izloženi i u kontekstu koronakrize i odnedavno potresa na Banovini, povoda za ovotjedni intervju s dr. Vertovšekom nije manjkalo.

Za početak, zašto "Drveno željezo medija"? Naslov je vrlo znakovit...

- Drveno željezo kao oksimoron jest simbolika onog što se događa s medijima danas i što će se tek događati! Povezivanje, spoj, prožimanje dva (naizgled?) proturječna pojma (grčki oksys: oštar, oštrouman + moros: budalast, glup). U književnoj sferi nešto je poznatiji, ističem medijsku uporabu, u novinarskom svijetu pisanja i bilježenja, ali i svakodnevnom govoru. To bi bilo nešto kao vrući led, mudra budala, živi mrtvac - pojmovi i slike, britki i duhoviti, naizgled nemogući i nestvarni, ali služe radi boljeg oslikavanja društvene nedoumice i zamagljivanja. Kao "objašnjenja koje se ne objašnjavaju", poput Zen izreka, apsurdnih ali vrlo stvarnih kad ih prepoznamo. Bez obzira na to radi li se o sofisticiranom Shakespeareu koji oksimoron koristi da objasni složenu ljubav ili o novinarskim i medijskim korisnicima i sadržajima u kojima mogu postojati živi politički mrtvaci, pošteni lopovi ili javne tajne, oksimoron je, nema sumnje, i riječ koja bi u novinarstvu ili medijima mogla biti i "riječ 21. stoljeća". Više nego u samim medijskim tekstovima, u komentarima i analizama medijskih sadržaja nalazimo sve rastući apsurd (i dvojakost, licemjerje) načina na koji funkcioniraju i koliko vrijede javnosti mediji, redakcije, novinarsko mišljenje.

Kroz apsurdnost i/ili paradoksalnost kojom se oksimoronski sadržaj objavljuje ili usmjerava publici i čitateljima, slušateljima, gledateljima... zapažamo cilj da nas razbudi, sažeto, nedvosmisleno prema snazi oštrice komentara te pojača apsurd lažnih činjenica i odricanja od istine. I sami sudjelujemo u tomu, više nesvjesno nego svjesno. Oksimoronsku stvarnost prihvaćamo, ne znajući uvijek točno zašto i kako, ali nas njegova oštrozatupljenost uvijek izbaci iz rutine i kolotečine u kojoj umovi publike i javnosti prečesto borave. Ne samo svojom krivnjom, naravno, ali vrlo često nekritičkim pristajanjem na obično, mediokritetsko i površno.

OKSIMORONSKA STRUKTURA
U knjizi, osim što naglašavate "oksimoronsku strukturu i karakter medija", također upozoravate i na ulogu tzv. dubokih medija. Što to sve zapravo znači?

- Prvo je upotreba i korištenje ove proturječne sintagme u medijima i tisku, izjavama voditelja, intervjuima i portalima. Drugo je iskorak koji činimo svaki put kad želimo označiti oksimoron radi daljnjeg (raz)otkrivanja sadašnjeg i budućeg masmedijskog apsurda, obuhvaćamo i prekrivamo sve bitne karakteristike medija i njihova načela djelovanja. Tada tražimo i ono što, na koncu, mediji čine nama i činit će još dugo. To bi trebali biti i dovoljni razlozi za filozofiju medija, nazovimo je u ovom slučaju i filozofijom budućih medija, ako želimo iskoračiti prostorno i vremenski iz, recimo tako, medijske zone sumraka.

Što se doista događa iza medijskih slika dočaravaju nam istinite laži koje u suvremenoj politici ili izbornoj retorici često nalaze svoju zgodnu uporabu. Poput alternativne činjenice koja ne može postojati (ili je nešto činjenica ili nije), ali je (pred)izborni magovi i političari uvijek iznova vraćaju u život i na svjetlo medija. I samo njezino ponavljanje joj povećava šanse da je publika i masa prihvate kao - istinitu. Oksimoronska struktura i karakter medija spajaju i prožimaju naizgled dva ili više nespojivih, suprotnih pojmova, tema i načina promišljanja koji možda naizgled ili površno imaju samo stilski karakter. No, to su duboko ozbiljne i razarajuće promjene koje su već započele i na koje su upozoravali ključni teoretičari medija od McLuhana, Benjamina, Chomskog i drugih...

Cilj istraživanja i ogleda jest približiti ne samo vidljiv dio aktivnosti, ponašanja i utjecaja masovnih medija na javnost i društvo, već i područje tzv. deep media - postojanje načela, djelovanja i pokretačke medijske snage ispod svakodnevnih i općepoznatih modula u kojemu mediji djeluju. Nužno je sagledati kako ove razine medijske strukture uvijek naslonjene na političku sferu izbjegavaju blagotvoran spoj činjenica i vrijednosti. Prema javnosti stvaraju sliku svijeta bez prave spoznaje onog što svijet uistinu jest. I to nije samo svijet medijske budućnosti, već budućnosti svega što poznajemo, mediji su jedna od jačih poluga za takve promjene, a humanistički pristup je energija za pokretanje te poluge.

LJUBAV U DOBA KORONE
Knjigu ste pisali u vrijeme prve karantene i završili krajem ljeta. U međuvremenu se dogodio drugi val korone i još veća medijska halabuka oko svega, pa i pandemije. Kad biste mogli, što biste u knjizi još dodali, a zbilo se posljednjih nekoliko mjeseci...?

- Jedna od poruka knjige bila je kako je najvažnije prevladati i strahove i uznemirenost koju nam, nažalost, dobrim dijelom pružaju mediji svih vrsta. Čak i kada smo smireni i sve negativne posljedice doba korone nismo bliže osjetili, mediji ispunjavaju svoju neprimjerenu ulogu, često pakosnu i iritantnu. Sve u ime nekakve brige za gledatelje/slušatelje/čitatelje, sve zajedno kao da živimo u oksimoronskom balonu... Tada sam najavio kako ćemo se morati baviti drugim, trećim valovima, jer medicinski aspekt korone kao da sve više ustupa mjesto namjernim i razarajućim po(r)ukama koje primamo preko svih vrsta ekrana. Koronavirus definitivno postoji, ali borba protiv strahova, širenja nemira i negative oko nas bitna je uloga i zadaća koje imamo, jesmo li obični dijelovi javnosti, novinari, rizični ili mladi.

Ono što možemo i trebamo dalje je pomoći/ukazati/ohrabriti ljude u nekom svom mikrosvijetu ili okruženju, utjecati na događanja na "višim razinama", radi fizičke i mentalne entropije i trošenja energije oko svega. Zdravstvena situacija možda usporava, ali ne i sprječava upletanje političkih igara, megabiznisa oko cjepiva, sukoba megakorporacija treba li globalno gospodarstvo usporiti ili ubrzati i na tome ekstra zaraditi...

Mnogo je "gladnih" koji koriste naše strahove i u čisto srednjovjekovnom smislu, koji jačaju neravnopravne pozicije pojedinaca i slojeva. Mi usred pandemije korone imamo i infodemiju, stoga se inače ne bavim toliko koronavirusom i njegovim efektima, za to postoji posebna struka i znanost. Mene zanima što nam, kako i zašto rade mediji u doba korone, zašto je problem širi od medijskog i što nam je činiti. Stoga i u knjizi, nešto kao posveta Marquezu i njegovoj "Ljubavi u doba kolere", jedno poglavlje nosi naziv "Ljubav medija u doba korone"...

GLE, TKO GOVORI...
Što je s društvenim platformama. One se trenutačno u središtu pozornosti s obzirom na "slučaj Trump", kome su Twitter, Youtube, Facebook... blokirali javljanje i izbacili ga s mreža. Koliko je tu slobode govora ili manipulacije slobodom kad se radi o Trumpu i njemu sličnima i kad se radi o društvenim mrežama/platformama općenito?

- Odmah bih prigovorio kako se pitanja o slobodi govora i manipulacije slobodom postavljaju sada kada je u pitanju tzv. trumpizam, procvat ili jesen licemjernog oblika populizma i reakcija dobro organiziranih "spontanih" hejtera i sijača mržnje protiv drugog mišljenja. Prije toga se o slobodi onih koji su ne samo u SAD-u nego i kod nas, u svijetu, konstantno iskazivali tešku mržnju, bjesomučno napadali i prezirali svakog tko bi posumnjao u velikog vođu ili vođe, ili ste jednostavno bili drugog mišljenja, vjere, rase i slično, nije postavljalo pitanje, nisu se vodile veće "borbe" za dostojanstvo i slobodu korisnika, za točnost informacije i činjenice.

Zasluga je to i mentaliteta koji se javljao u feudalnom, ali i u razvijenom tehnološkom dobu, kada većina zbunjenog stada jednostavno šuti jer ima sve manje pristupa području - zemlji ili portalskim razinama - i mora trpjeti što se događa jer "može biti gore". Premda su već veliki mislioci humanisti upozoravali kako sloboda iskaza ili ponašanja ovisi o tome ometamo li slobodu drugih, još uvijek se lažne teze o apsolutnoj slobodi i širenju slobode za sve zgodno provlače i privlače sve sputane umove i ljude ovisne o plaći, siromaštvu ili neznanju. Stoga to možemo nazvati i tehnofeudalizam.



Naizgled živimo u razvijenom tehnološkom dobu, s upotrebom smartphona i androida gdje možemo "slobodno" govoriti i psovati, pozivati i na linč, dok se u stvarnosti tako vraćamo natrag u srednji vijek. Svjedočimo ponovnom zatvaranju u teritorijalne granice, ali i spoznajama iz drugih dijelova svijeta preko medija i društvenih mreža zagušenih svime - fake news pričama, usmenom predajom lišenom kritičkog razmišljanja, ugroženosti tijela, uma i srca, pričama i bajkama o gomilama novca, plemićima, kraljevima i princezama... Veći problem danas je (ne)odgovornost na društvenim mrežama, ne njihova (ne)sloboda. Problem je kad mislimo kako će fake news u ime Našeg dragog vođe ili Pokreta gdje istina više nije važna, osloboditi svijet! Za govor o slobodi trebaju "čiste ruke"; jednom simpatičnom filmu naziv je "Gle, tko to govori...".

IZMJENE ZAKONA
U Hrvatskoj su najavljene izmjene Zakona o elektroničkim medijima koje bi drakonskim kaznama trebale "sprječavati govor mržnje". Je li i to svojevrsni udar na slobodu govora, na medijske slobode...? Vaš komentar?

- Riječ je o temi izuzetno važnoj ne samo za medije - takve se izmjene najavljuju već tri godine, ali je uvijek bilo nešto "važnije", sada je i pandemija usporila rješavanje problema koji se tiču općeljudskih i građanskih sloboda. Mediji su vrlo bitni, radi se o kretanju prema naprijed, slobodnom društvu, govoru i humanizmu, umjesto povratka na vjekovnu neutaženu želju, veću ili manju, tzv. elita i vladajućih o kontroli javne sfere čineći je nevažnom i neprepoznatljivom.

Tema je prevažna za jedan odgovor; zanimljivo jest kako je velikodušan poziv o "uređenju prostora slobode" došao nakon već gotovo zaboravljenog pucanja kalašnjikovim ispred Markova trga. Tek tada se progovorilo o radikalizaciji društva, potrebi strožih kazni za govor mržnje, neprimjerene istupe i ispade. Gledajući izvana, stroži pristup je nužan jer mržnju i bijes ne treba sijati po društvenim mrežama i portalima, to je gotovo "tehničko pitanje". Umjesto klikanja i poziva na klikanje preko stvarnih i lažnih postova koji potiču na emocije umjesto na razumnu i činjeničnu raspravu, treba za početak samo isključivati one najradikalnije rečenice i postove. To mogu biti dijelom isti ljudi s više raznih postova, pokoja redakcija tako pomaže vlastitu čitanost, gledanost i klikanost.

Zabrinjava nedostatak rasprave s relevantnim skupinama, stručnjacima i praktičarima, novinarima prije svega. Kazne mogu uništiti velik dio online medija, portala, ali i učiniti urednike i pisce (neki ne zaslužuju biti novinari) na portalima odgovornijima. Mediji trebaju biti stvarni korektiv društva i u tome ih se ne može ograničavati, zato novinari imaju pravo biti sumnjivi prema svakim mijenama zakonskih propisa. Hoće li ovo paradoksalno i oksimoronsko stanje medija, i cijelog društva, biti dobra prilika za kontrolore i pritajene diktatorčiće, vidjet ćemo. U borbi za slobodu medija ljudi i skupine kao dijelovi javnosti moraju biti uključeniji u sve faze, vlast to mora omogućiti i poštovati.

Mediji su tu, ima dobrih primjera, da stalno otkrivaju skandale i prozivaju korupciju. Običnim smrtnicima ostaje obveza ne ostaviti samo medijima da pišu i emitiraju sve umjesto njih, već im pomoći i zaokruživanjem na biračkim listićima. Ni potresi ni pandemija nisu razlog da javnost zaboravi korupcije ili bahato ponašanje političara bilo koje vrste. Naprotiv. A zaborav javnosti najljepši je dar vlastima...

Darko Jerković

DOMAGOJ BEBIĆ


HRVATSKA PREDNJAČI U AKTIVNOM IZBJEGAVANJU VIJESTI


Uloga medija promijenila se u posljednjih deset godina i ta uloga razvija se i mijenja konstantno. Moram istaknuti, tu nije ključan samo trend uloge društvenih medija, nego se cijela medijska paradigma okrenula prema, nazovimo ih tako, viralnim vijestima - kaže prof. dr. sc. Domagoj Bebić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:


STVARNI SVIJET


- Riječ je zapravo o drukčijoj logici prodaje medijskog prostora u ekonomiji pažnje, što u praksi znači da medijskim akterima trebaju što moćniji naslovi, što snažnije i zanimljivije teme, što ekskluzivnije priče da bi uopće privukli pažnju publike u okolnostima gdje su publike bombardirane informacijama. Na to se samo nadovezuje značajan razvoj društvenih medija koji je neusporediv s ičim u medijskoj povijesti. Prema Reuters Digital Reportu, koji svake godine prezentira najzanimljivije podatke kada su u pitanju mediji i medijske navike korisnika u svijetu, istraživanje povjerenja u medije i medijske profesije općenito je u konstantnom padu. Prema tome, ljudi se okreću drugim medijima da bi zajedno s ljudima “poput nas samih”, kojima više vjerujemo prema ljestvici povjerenja, mogli lakše definirati svijet i okruženje oko nas. Moć društvenih medija i medijskih platformi također je uvelike i politički ojačala. Činjenica da su društvene mreže postale aktivni medijski akteri zabrinjava mnoge teoretičare. Društveni mediji kao aktivni medijski akteri, ukidanjem vašeg korisničkog računa ili plasiranjem samo određenih, odabranih, informacija u pažnju šire javnosti, značajno utječu na informiranje građana.
Ono što definitivno treba reći jest da nije samo riječ o utjecaju na političko informiranje građana, u pitanju su i druge teme, na primjer utjecaj na naše potrošačke navike, utjecaj na našu privatnu komunikaciju i tako dalje.


U širem kontekstu, koliko je pandemija korone promijenila društvene mreže? Evidentno je da govor mržnje i dalje postoji, no u nekim slučajevima poput potresa na Banovini, društvene mreže odigrale su i pozitivnu ulogu...


- Borba protiv govora mržnje u 21. stoljeću nema alternative. Mislim da je borba protiv govora mržnje i na koji ćemo se način odnositi prema činjenici da se nikome ne smije prijetiti, da se nikoga ne smije vrijeđati ključna za razvoj društva općenito, time i demokracije. Kritika, propitivanje temelj su demokratskog mišljenja, govor mržnje nije demokracija, govor mržnje potpuna je kontra demokratskim procesima. Budući da me zanimala uloga društvenih mreža u humanitarnim akcijama, osobito uloga društvenih medija u humanitarnoj akciji Pomoć Petrinji, ono što smo mogli vidjeti bio je zajednički cilj zaustavljanja govora mržnje kod velikog broja korisnika. Zajednica bi prijavljivala komentare koji vrijeđaju pojedince ili skupine. Postoje neka pravila kojih se moramo držati kada su u pitanju zajednice na društvenim mrežama, kao i u stvarnom svijetu, jedno od tih pravila je i sprječavanje širenja govora mržnje.


Snaga i utjecaj digitalnih medija veći su nego ikada ranije, no kako objasniti da primjerice Twitter izbacuje Trumpa sa svoje platforme, dok tisuće drugih mogu objavljivati sve što požele. Jesu li zabrane udar na slobodu govor?


- Ono što treba reći jest da su ti trendovi nastali prije pandemije, znači kada govorimo i o novoj medijskoj paradigmi, kada govorimo o snazi društvenih medija, kada govorimo o Cancel Culture ili “kulturi ukidanja”, to su sve trendovi koji su bili prisutni i prije pandemije. Možda možemo reći da su zbog pandemije ti trendovi postali vidljivi ili vidljiviji ili da su pojačani zbog povećane konzumacije online vijesti, društvenih mreža i tako dalje, ali to nema veze s pojedinačnim političkim akterima. Navedeno se zapravo bavi budućnošću, odnosno kako ćemo se nositi s time da su društvene platforme postale jednostavno najjače medijske silnice u društvu.


MEDIJSKA PREHRANA


Kakva je budućnost digitalnih medija, kako će se razvijati internetsko tržište, kako će reagirati publika...?


- Pa ako gledamo na medijsko tržište kao jednostavno, jedno nacionalno medijsko tržište, to gotovo više i ne postoji. Ljudi se informiraju u svojim mjehurićima o čemu smo već dosta pisali. Ljudi se informiraju u svojim grupama na Messenger aplikacijama, ljudi vam se više odavno ne informiraju na nacionalnim medijskim pozornicama (na primjer središnji Dnevnik). U medijskim nišama promjene se događaju već 10 godina i, osim toga, nemojte zaboraviti da postoje još dva ozbiljna trenda s posebnim naglaskom u Hrvatskoj. Prema istom onom Reuters Reportu, karakteristika publika danas je aktivno izbjegavanje vijesti u čemu vam Hrvatska prednjači u svijetu (više od 50 % ispitanih aktivno izbjegava vijesti). Kao razlog tog izbjegavanja publike navode kako im vijesti kvare raspoloženje i stvaraju osjećaj da ne mogu ništa učiniti, osjećaj bespomoćnosti.
Dakle, imamo trend apstinencije od vijesti, ali i ogroman broj izvora. Publike zbog tih razloga biraju svoju medijsku prehranu kako njima odgovara, prema svojim potrebama, prema preferenciji tema. Ti trendovi definitivno će utjecati na daljnji razvoj medijskog tržišta. Vi kao novinar nećete moći uspostaviti odnos sa širokom publikom, nego sa svojom specijaliziranom publikom o kojoj ćete znati sve.
(D.J.)

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana