Jedna fotografija izgubila nam se negdje u arhivama u prijelazu s analognih na digitalne aparate. U godinama kada je rukomet u Hrvatskoj, zahvaljujući Baliću, Metličiću, Džombi, Lackoviću, Šoli i ostalom društvu, doživljavao procvat, u Osijeku se pripremala kadetska reprezentacija Hrvatske. Tada golobrade mladiće vodio je Vladimir Canjuga, kasnije izbornik hrvatskih rukometašica koje je 2012. odveo na Olimpijske igre. S Canjugom smo tada razgovarali sjedeći na južnoj tribini Zrinjevca neposredno prije jednog treninga, kada nam je prišao jedan od tih mladih rukometaša.
"Što je, treneru, malo bismo se slikali po novinama?" upitao je jedan od mladića svoga izbornika. "Ovaj će ti biti igrač", rekao nam je tada Canjuga unatoč mladenačkom ispadu svoga izabranika. Bio je to Ivan Čupić. I nije bio jedini kasnije poznati rukometaš. U toj reprezentaciji, koja ja nekoliko tjedana kasnije u Beogradu osvojila svoju prvu medalju, naslov europskih viceprvaka, bili su još i Jakov Gojun, Željko Musa, današnji reprezentativci, igrač NEXE-a Janko Kević, vratar Mate Šunjić…
OTKAZ ZBOG KORONE
Kadetska reprezentacija tada je bila prilično zastupljena Slavoncima. Poželjeli smo stoga zajednički fotografirati naše Slavonce. Fotografija je jednostavno nestala u "internet-oblaku". Na njoj su bili Domagoj Duvnjak, Marko Kopljar, Alen Blažević i
Vladimir Bičvić. Prva trojica kasnije su ostvarila vrlo uspješne klupske, ali i reprezentativne karijere, međutim osječkog je pivota život usmjerio puno dalje. Premda je pokazivao perspektivu. U to vrijeme i kasnije u juniorskoj reprezentaciji dijelio je minutažu s današnjim stožernim igračem "kauboja" Željkom Musom. Odmah nakon što je 2007. godine tadašnji Osijek Elektromodul osvojio naslov viceprvaka Hrvatske, ostvarivši pri tome i pobjedu nad Zagrebom, Bičvić se zaputio u SAD. Nakon nekoliko mjeseci vratio se kući, ali samo nakratko, pa od 2008. godine živi u Clevelandu, s kraćim razdobljima života u New Yorku. Gdje još uvijek igra rukomet za New York City Team Handball Club.
- Naš europski rukomet Amerikanci nazivaju
team handball, a handball im je neki sport u kojemu se nabija lopticom o zid. Kada spomenem kako igram rukomet, uglavnom im moram objašnjavati kako igram nogomet rukom ili vaterpolo izvan vode - slikovito nam opisuje Bičvić, kojeg smo kontaktirali u predvečerje Svjetskog rukometnog prvenstva.
Povod razgovora trebao je biti nastup reprezentacije SAD-a nakon 20 godina na Svjetskom prvenstvu. Nažalost, Ameri su zbog koronavirusa morali otkazati. Čini se kako su okupili solidnu reprezentaciju predvođenu nekadašnjim švedskim reprezentativcem Robertom Hedinom.
- Okupili su sve najbolje koji imaju američku putovnicu. Prava je šteta što se ovo dogodilo. Inače, kada se čulo za velik broj zaraženih, bila je neka kombinacija da dođe nas nekolicina iz našeg kluba, no dan prije prvenstva nije to bilo moguće realizirati - kaže Bičvić, koji je bio član reprezentacije SAD-a. O tome priča:
- Bio sam na nekoliko okupljanja. Igrao sam kvalifikacije za Panameričke igre, međutim kako se tu radi o čistom amaterizmu, morao sam nešto zbog posla i otkazati. Primjerice, 2015. godine igrali smo dodatne kvalifikacije za Panameričke igre protiv Urugvaja. Igrao sam prvu utakmicu, no na uzvrat u Urugvaj nisam mogao zbog posla. Moja momčad New Yorka sudjelovala je prije dvije godine na Super Globe turniru u Saudijskoj Arabiji. Igrali su tamo Kiel, Barcelona i Vardar. Nisam mogao opet otići zbog posla. Igralo se baš kada mi je puna sezona. Šteta. Htio sam nakon dugo vremena vidjeti Čupića.
Vlado već osam godina ima samostalni business u građevinskom sektoru. Ima li posla, pitamo?
- Radi se o sezonskim poslovima, pa uglavnom zimi nema građevinskih radova. Moja sezona traje od ožujka do negdje studenoga, ali onda se radi punom parom. Dobra je stvar da tijekom lockdowna građevinski sektor nije imao prekid. Mi smo normalno radili, ali ljudi u ostalim profesijama gube posao. Nastavi li se ovako, uslijedit će lančana reakcija. Jer tko će raditi radove po kući ili graditi kuću ako nema posla ni novca - odgovara Vladimir. Takav je život u Americi. Neboderi i svjetla reklama "zamagljuju oči", no Vlado se snašao. Ima dva sina koja pohađaju Katoličku školu. S tatom u hrvatskim dresovima, koje im je kupio kada je posljednji put bio u Osijeku, znaju otići na rukometna okupljanja.
- Nijemci, primjerice, organiziraju svoje dane, pa onda osim nogometa igraju i ostale sportove, pa tako i rukomet na travi. Više nam to služi okupiti se s obiteljima i roštiljati. Pravo sveameričko rukometno prvenstvo održava se u svibnju. Uz San Francisco, moja momčad New Yorka ima najviše Balkanaca pa smo stoga i najbolji. Ovi ostali se trude, treniraju k‘o ludi, ali nam ne mogu ništa. Onda se još poslije čude kada mi odemo na pivo, a oni liječiti rane. Imamo sreću što nam klub vodi veliki entuzijast Mustafa Shkumbin zvani Bini. Inače je s Kosova, govori hrvatski. U New Yorku je imao različite biznise, sa suprugom je bio i u modnoj industriji, sada je dosta aktivan u području digitalnog marketinga. On nam stvarno osigura dobre uvjete, preko Hummela nas obuče u dresove i trenirke pa doista izgledamo kao prava ozbiljna momčad. Pokušava raditi i na promociji rukometa. Ima i vlastiti podcast, prošle godine sam mu bio gost. Nažalost, prvenstva zbog korone nije bilo - nastavlja svoju priču Bičvić..
Je li Sveameričko rukometno prvenstvo uopće ozbiljno natjecanje. Postoji li interes?
- Okupi se negdje 25 momčadi pa uglavnom su gledatelji oni koji ne igraju. Ostali, tek rijetki, znaju ući pogledati, privuče ih toliko ljudi, sport koji je njima nepoznat. Natjecanje se svake godine održava u svibnju u drugom gradu, unajmi se neka konferencijska dvorana pa se podijeli igralište. Nastupalo je tu i dosta igrača koji su trebali ići na Svjetsko prvenstvo u Egipat, bilo ih je i sa mnom u momčadi. Ima tu svega. Igraju, primjerice, rukometaši koji su bili dio njihove reprezentacije na Olimpijskim igrama u Atlanti. To su sada ljudi od preko 50 godina. Neko vrijeme svoju momčad imala je i vojna akademija. Vodio ih je Bosanac. To su dečki koji se za 60 minuta i ne uznoje. Odlično su tjelesno pripremljeni, međutim objektivno nemaju rukometnu kvalitetu. Zato baš boli kada te takav jedan dohvati s leđa.
O rukometu u SAD-u povela se nedavno zanimljiva rasprava. Bivši igrač američkog nogometa, a kasnije body builder JayCutler, u jednoj emisiji na ESPN-u poželio je zaigrati rukomet.
PRIPREME ZA LOS ANGELES
Na to se uredništvo emisije nadovezalo i reklo kako bi Cutler zajedno s košarkaškom zvijezdom LA Lakersa LeBronom Jamesom i quaterbackom Kansas City Chiefsa i osvajačem Super Bowla Patrickom Mahomesom "bez problema osvojio olimpijsko zlato". Rukomet je sport za one koji nisu uspjeli u američkom nogometu i košarci, ustvrdili su američki komentatori. Brz i oštar odgovor dobili su od europskih zvijezda u NBA ligi Luke Dončića i Jusufa Nurkića. Na njihove tvrdnje nadovezao se i Nikola Karabatić ponudivši da će im dati svoje olimpijsko zlato ako njihova momčad pobijedi Francusku.
- Dobra je stvar da se o rukometu uopće priča. Amerikancima je to nepoznat sport, naravno ne znaju pravila, ali kada ga vide, primjerice na Olimpijskim igrama, svima se svidi. Negdje je i Carmelo Anthony komentirao kako mu se sviđa rukomet. Baš u to vrijeme igrao je za New York Knickse. Preko Binija povukli smo kontakte da ga dovedemo na jedan trening ili na prvenstvo. Bila bi to odlična promocija rukometa. Kao što je korisno i svako spominjanje rukometa od strane slavne osobe. Tako je glumac Samuel L. Jackson rukomet nazvao fast and furious. Brzo i žestoko. Nažalost, umjesto koraka naprijed, rukomet je u Americi učinio dva koraka natrag. Ovo Svjetsko prvenstvo otkupio je ESPN pa je trebao prenositi utakmice. Ovo što se dogodilo ponovno će otjerati i ono malo sponzora - kaže Bičvić.
Kao i uvijek, sve je u novcu. Zašto Osječanin nije baš optimističan u pogledu razvoja rukometa u SAD-u...?- Od mog dolaska u Ameriku naslušao sam se priča o pokretanju rukometa. Bilo je zainteresiranih ljudi za ulaganje. Bini je imao želju preuzeti i Savez, jedan njemački liječnik bio je zainteresiran, zatim se pričalo kako će iza lige stati SEC - South Eastern Conference, koji je krovna organizacija natjecanja američkih koledža.
Nešto se pokušava, krene se, ali uglavnom i stane. Ovo Svjetsko prvenstvo je možda moglo biti dobra prilika. No glavni cilj je stvoriti momčad za Olimpijske igre u Los Angelesu 2028. Sada se opet mora krenuti iz početka - zaključio je svoji i američku priču o rukometu Vladimir Bičvić.
Priredio: Krešimir LACKOVIĆ
Manjak zajedništva
Za stvaranje momčadi i dobrog rezultata Zlatko Dalić, ali i Lino Červar najviše naglašavaju “čarobnu” riječ zajedništvo. Upravo toga, prema Bičvićevu mišljenju, nedostaje u američkoj selekciji. “Kada sam igrao u Osijeku ili za kadete i juniore Hrvatske, gdjegod smo išli, išli smo skupa. Na primjer, idemo u trgovinu kupiti cugu i grickalice, idu svi. Ovdje kada kažeš kako ideš u trgovinu, pozoveš ih, a oni ti daju novac da mu ti nešto kupiš. I onda se ljute, kao mi Balkanci držimo se skupa. Ma držimo se skupa zato što oni ostali nemaju taj osjećaj. Koliko puta smo ih samo pozivali da idu s nama...”
Humanitarni Miočić
U Clevelandu i okolici živi otprilike 50 tisuća Hrvata. Najpoznatiji Hrvat u državi Ohio je Stipe Miočić. “Stipe je čest gost Hrvatskog doma i druženja sa sunarodnjacima. Nekoliko puta je došao kada se skupljala humanitarna pomoć za različite stvari. Koliko mi se čini, čovjek je normalan, čvrsto na zemlji. A onda znaš kakvi su naši ljudi. Znate one komentare ‘a što je sad on došao?’ Pa zar nije dobra stvar da jedna takva sportska zvijezda dođe među obične ljude, da prepoznaje kako pripada hrvatskoj zajednici. Inače, proteklih dana u hrvatskoj zajednici u Clevelandu organizirana je crowdfunding kampanja za pomoć ljudima na Banovini koji su pretrpjeli potres”, naglašava Vladimir.
Trump i nakon Trumpa
“Mene je iskreno bilo sramota zbog ovog što se dogodilo na Capitol Hillu, ali i ranije tijekom Black Lives Matter demonstracija. Rušiti spomenike Abrahamu Lincolnu, Georgeu Washingtonu ili Thomasu Jeffersonu meni je za osudu. Iskreno, jedva sam čekao da ovo sve završi, da se konačno izabere predsjednik, tko god on bio. Situacija je bila jako napeta. Znate dobro kako u Americi nema ograničenja u kupovanju oružja, kako su ljudi kod kuće naoružani. Primjerice, baš u ovom posljednjem razdoblju u trgovinama nije bilo za kupiti metaka, što dovoljno govori kako je sve moglo završiti puno većim krvoprolićem... Ja sam inače skloniji republikancima. Uvođenjem carina na kineske proizvode procvjetali su poslovi nekih mojih kolega. Baš zbog toga su jako dobro radili. Kako će sada biti, vidjet ćemo. Važno je samo da se situacija smiri”, zaključuje Bičvić.
Gledatelji na tribinama
“Svaka država u SAD-u na drukčiji se način bori s koronavirusom i u skladu s time propisane su i različite mjere, pa tako i vezano za dolazak gledatelja na sportske priredbe. U Ohiju dopuštaju određen broj gledatelja na tribinama. Primjerice, na NFL utakmici Cleveland Brownsa bilo je dopušteno 6000 gledatelja na početku, a na poluvremenu su dopustili još 6000. Inače sam veliki ljubitelj američkog nogometa i Cleveland Brownsa. Nakon puno godina plasirali su se u play-off gdje su pobijedili Pitsburgh Steelers. Između tih klubova inače vlada veliki rivalitet... Išao sam na NBA utakmice Cavsa dok je igrao LeBron James. Čovjek je stvarno životinja. Nisam neki ljubitelj baseballa premda moram priznati kako mi se uživo svidio taj ambijent. Puno je zanimljivije gledati uživo negoli na televiziji. MLS je sve praćeniji, posebno kada su počele stizati zvijezde iz Europe. U Clevelandu nemamo profesionalni klub u MLS-u, ali je iz države Ohio prilično jak Columbus Crew pa njih znam ponekad pratiti na televiziji. Znate što najviše volim? Subotom ili nedjeljom, dok moji još spavaju, upalim televizor i pogledam utakmicu engleske Premier lige. A preko streama ili IHF i EHF kanala znam pogledati još i rukomet. Posebno sada našu reprezentaciju”, priča Bičvić.