Nakon petodnevnog boravka na području Gline, s toga potresima razorenog predjela Banovine vratila se treća smjena volontera slatinskoga Crvenog križa.

Svoj doprinos stradalom stanovništvu dala je ekipa iz Voćina, koju je predvodio vjeroučitelj, prof. Đora Đorđević, a u kojoj su bili još Stana Jaković, Ana Marija Đorđević i Lucija Lencić, te Đorđe Gusić i Ljubomir Đorđević. Oni su na poziv ravnateljice Crvenog križa Alberte Cestarić svoj posao odradili u Glini.

"Odmah nakon prvih informacija o potresu i da su mnogim ljudima razoreni domovi, sjetio sam se situacije u kojoj sam se i sam nalazio devedesetih godina, i prvo sam pomislio kako bih mogao pomoći. U Voćinu se istoga dana počela prikupljati pomoć, a uvečer je već skupina naših navijača otputovala na pogođeno područje i pomogla u prihvatu pomoći. S njima je bio i moj sin i prenio mi informaciju da je situacija vrlo loša i da je mnogo ljudi stradalo, što me dodatno motiviralo da i osobno pomognem", ispričao nam je Đorđević. Već sljedećega dana u Voćinu je prikupljena humanitarna pomoć i u četiri kombi-vozila otpremljena na postradalo područje, a Đora je okupio skupinu volontera koji su bili spremni pomoći i s ravnateljem Gradskog društva Crvenoga križa u Slatini Vladimirom Jelenčićem dogovorio odlazak na stradalo područje poslije smjene volontera iz Slatine. "Sastavio sam ekipu od svojih bivših učenika i nas šestero krenulo je na put. Došli smo u Drvni centar, gdje su bili smješteni ljudi koji su ostali bez svojih kuća. Proizvodne hale bile su ispunjene humanitarnom pomoći i mi smo dva dana radili na izmještanju tih stvari kako bi krenula proizvodnja. Istovremeno, radili smo i na podjeli pomoći. Bio je to fizički težak posao, ali smo znali što nas čeka, a teže od svega bila je nesigurnost, jer nikad nismo znali kada će se tlo zatresti. Treći dan, kad smo se preselili u šator Crvenoga križa, dobili smo zadatak obilaziti teren, pa smo posjetili desetak sela u okolici Gline", opisuje Đorđević.

Dijeleći pomoć i tješeći stradalnike, posjetili su i Majske Poljane, selo koje su potresi sravnili sa zemljom. Stradala su i ostala sela. U nekim je naseljima prvi dojam da i nije tako strašno, ali kad čovjek uđe u kuću, vidi da je to samo ruševina. "Dao Bog da se nikad nikome takvo što ne dogodi. Rat je možda sitnica u odnosu prema onom što je potres donio tom području. Ljudi su u strahu i neizvjesnosti. Jednom prilikom dogodio se zapanjujući slučaj da su ljudi, kad sam im ponudio pomoć u hrani ili higijeni, odgovarali da im ništa ne treba i tražili neki lijek, nešto za smirenje. Njima nije do jela, i ni do čega drugoga, oni traže nešto što će im pomoći zatomiti strah, što će ih smiriti. Svi su oni mislili kako su cijeli život radili, stjecali, a onda u 20 sekundi ostali bez svega. Glina i okolna sela i ranije su bili dosta prazni, ima naselja sa samo dvije-tri naseljene kuće. Bojim se da će nakon ovih potresa mjesta biti još praznija, ljudi će otići, jer neće imati želju da tu ostanu. Presudna će biti neizvjesnost: ako ponovno i naprave kuću, što će biti sutra?" navodi.

Prema riječima voditelja voćinskih volontera u Glini, najteža je situacija u obiteljima poginulih. "Pokušali smo tim ljudima pružiti neku riječ utjehe, neku nadu, ali kad pogledaš čovjeka, vidiš samo strah u očima. Ili u kontejneru četvero djece, ponudimo im slatkiše, igračke, ali djeca se više ni tome ne vesele. Djeca su se prestala smijati i prestala su se igrati. I djeca i odrasli žive u strahu. Nastojali smo ih razvedriti, ali teško nam je to polazilo za rukom. A mi, volonteri, odradimo svoj posao i pitamo se koliko je taj naš rad bio koristan. Fizički napori, blato, hladnoća, sve je to podnošljivo kad čovjek zna da je cilj pomoći nekome", ističe.

"Nije bitno koliko godina imaš, odakle si, na koliko si dana došao, bitno je da si dobrodošao. Ponovila bih ovo, bez razmišljanja", dodaje i Ana Marija Đorđević.