Već na prvu vijest o razornom potresu koji je pogodio Banovinu stanovnici Valpovštine u rekordnom su se vremenu organizirali, počeli donositi odjeću, hranu, higijenske potrepštine i sve ostalo što bi moglo biti od pomoći stradalima.

Kako je uz jedinice lokalne samouprave ova priča rađena najvećim dijelom u koordinaciji s Gradskim društvom Crvenog križa Valpovo, isto se Društvo pobrinulo da stradale osobe uz materijalnu iz Valpovštine dobiju psihosocijalnu pomoć, kako bi što lakše prebrodili strahote koje su proživjeli. Stoga u valpovačkom Crvenom križu s ponosom pričaju o svom interventnom timu za psihosocijalnu pomoć u sastavu dr. Božidar Popović, Vanesa Šerić, Sanja Antolović Kurtović i Dunja Lazar, koji je na ovom području već odradio lavovski posao, a odrađuje ga i dalje, otkriva nam Sanja Habuda, ravnateljica GDCK Valpovo.


Među brojnim građanima koji su se odazvali pozivu Gradskog društva Crvenog križa Valpovo za pomoć potresom stradalom području Sisačko-moslavačke županije, također je i Belišćanin dr. Božidar Popović, psihijatar i psihoterapeut, volonter Crvenog križa na području psihosocijalne podrške. On je, naime, dio četveročlanog interventnog tima koji je već nekoliko dana nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji otišao pružati psihološku pomoć stradalima, ali i svima drugima kojima je na tom području takva vrsta pomoći bila potrebna. Nakon povratka nastavit će se vraćati na postradalo područje i pomagati zajedno sa svojim timom i volonterima Crvenog križa Valpovo.


"Uz brojne volontere i različite doprinose dobrih ljudi velikog srca koja od dana stradavanja pa sve do danas kucaju za ljude u potrebi te uz privolu ravnatelja i šefice Odjela u Općoj županijskoj bolnici u Našicama gdje radim, omogućeno mi je da već u prvim danima nakon katastrofalnog potresa dva cijela dana provedem s ljudima u potrebi", počinje priču dr. Popović na Gradskom radiju Belišće, o susretima s ljudima razrušenih domova i imanja koja su gradili i stvarali cijelog života. Pojašnjava da su ovakvi katastrofalni potresi kakve su oni proživjeli, teško narušili osjećaj stabilnosti i sigurnosti u njihovim životima koji su do tada imali. Ovaj kraj već je bio teško devastiran u Domovinskom ratu, a od čega su se samo donekle oporavili, no isto tako nepobitna je činjenica da mu je potrebna revitalizacija.

"S druge strane, čini mi se da u ovoj katastrofi koja se dogodila tim ljudima, svi mi, ali i drugi brojni građani i volonteri koji iz dana u dan dolaze i pridonose, pokazuju da je unatoč emocijama straha, neizvjesnosti i nesigurnosti, moguće već i u jednom toplom međuljudskom susretu kod ljudi izmamiti povjerenje, osjećaj opuštenosti, pa čak i osmijeh i zadovoljstvo. Na području pogođenim potresom zapravo se zrcali Hrvatska. Ako državne institucije i svi mi volonteri uspijemo pokazati pravednost, poštenje i dogovor prema tim ljudima, sigurno je da će brojni primjeri neizvjesnosti i nesigurnosti ljudi i njihovih domova i u budućnosti biti značajno manji. Naime, unatoč svemu onome što se događalo posljednjih 30 godina, primjerice s obnovom, ovdje je prava prilika pokazati kako na dostojanstven način ljudima omogućiti ne samo normalizaciju života i sanaciju njihovih domova, škola i institucija, nego i napraviti progres u njihovim sredinama. Upravo je tu naš tim ovdje bio medijator i spona gdje smo kontaktirali i spajali lokalnu zajednicu i ljude, dali impuls i komunikaciju s potrebitima, i koliko smo informirani, učinjeni su konkretni iskoraci. Tu mislim da je dobrobit našeg djelovanja“, pojašnjava dr.Popović, koji upozorava da su izuzetno važne pozitivne i dobre vijesti koje mediji plasiraju, jer daju nadu stradalima, ali i svima drugima koji sudjeluju u procesu pomaganja.

Uz dr. Popovića, u Crvenom križu posebice su ponosni i na svoju dugogodišnju volonterku i psihologinju u Osnovnoj školi M.P. Katančića Valpovo Sanju Antolović Kurtović, koja je nakon boravka na Banovini stajališta da će ljudima na stradalim područjima još dugo trebati psihološka pomoć i osjećaj sigurnosti kako bi se mogli što bolje nositi s proživljenim traumatskim događajima, ali i vremenom u kojem će čekati obnovu i normalizaciju života. "U razgovoru s njima vidljivo je da se svatko od njih individualno nosi s onim što je preživio, no svima njima zajedničko je što ih razgovor i riječi utjehe na određen način podižu i ohrabruju da lakše prebrode ovo teško razdoblje u kojem nisu sami i u kojem uvijek mogu računati na našu pomoć koja će im, dok god to bude potrebno, biti na raspolaganju“, poručuje Antolović.