PROF. DR. SC. DARKO POLŠEK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
O tome koliko su velike društvene krize općenito okidač, da se tako izrazimo, za porast nepovjerenja građana u državu, napose institucije vlasti, pa i samu demokraciju, uključujući i aktualnu situaciju u Hrvatskoj, razgovarali smo s dr. sc. Darkom Polšekom, redovitim profesorom na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
SOCIJALNI KAPITAL
Vidimo što se prošlog tjedna zbilo u SAD-u, juriš Trumpovih pristaša na Capitol Hill doimao se šokantnim udarom na bastion demokracije i slobode...?
- Snimke iz Washingtona doista su šokantne. Ruski su mediji zlurado objavili da SAD odsada više nema nikakav legitimitet nametati "svoj model" drugima. Mnogi naši kolege izrazili su zgražanje da se ta zbivanja povezuju s "Balkanom" i "balkanizacijom", kao da je Balkan općenito metonimija za ovakve događaje. Europski državnici također su izrazili zabrinutost jer je riječ o dosad najjačem udaru na "simbole" demokracije.
Kada je riječ o porastu nepovjerenja građana u državu, istraživanje Civil Unrestand Presidential Election Study tzv. CUPES-IV, objavljeno neki dan (8. siječnja 2021.) pokazalo je da nepovjerenje Amerikanaca u njihove institucije i dalje raste. To je nastavak trenda koji se počeo primjećivati od 2000. godine. Prema tom istraživanju samo polovina Amerikanaca ima povjerenje u izabrane političare. Drastično je opalo i povjerenje u obrazovne institucije. Stopa povjerenja prema novinama i liječnicima nešto je veća. U istraživanju se tvrdi da je glavni okidač nepovjerenja socijalna polarizacija, i ja bih se složio s takvom tvrdnjom. Što se populacija više polarizira, što je teže međusobno razgovarati i dogovarati se s članovima drugog političkog "plemena", to je - posve razumljivo - i stopa povjerenja prema institucijama manja.
Prisjećam se jedne znanstvene rasprave vođene prije 20-ak godina između pionira istraživanja socijalnog kapitala Roberta Putnama i jednog od najpoznatijih suvremenih sociologa Francisa Fukuyame. Putnam je već tada detektirao trend pada socijalnog kapitala, koji je simbolično izrazio naslovom svoje knjige "Kuglati se sam" iz 2000. (knjiga je prevedena u Beogradu). Amerikanci, tvrdi u toj knjizi Putnam, imaju sve manje potrebe za druženjem i udruživanjem, sve su manje sposobni za kolektivno djelovanje i lokalno rješavanje problema, sve su manje sposobni za lokalno organiziranje "pomoću kojeg su nekoć organizirali, obrazovali i obogaćivali tkivo svojih socijalnih života, a to potkopava aktivno angažiranje koje se traži od građana u jakim demokracijama". Taj trend po Putnamu traje već od 1950. godine.
Danas se doduše ne čini da Amerikanci nemaju sposobnost udruživanja, ali je "današnji" način udruživanja i na desnici i na ljevici stihijski, neorganiziran, i isključivo destruktivan. Putnam nije imao na umu takvo udruživanje. Fukuyama je tada tvrdio da Putnam zanemaruje online udruživanja i da stvari nisu tako katastrofalne. Međutim, posljednjih godina (posebno u knjizi "Politički poredak i politički raspad" iz 2014.) i Fukuyama se pridružio tamnijim prognozama za američko društvo, koje su se, eto, prije nekoliko dana najsurovije manifestirale okupacijom Capitola. Za sve demokrate u svijetu to je velik udarac jer se doista čini kako je glavni oslonac demokracije u svijetu doživio potres, za čiju će obnovu opet trebati neko vrijeme.
Što se RH tiče, koliko su aktualna koronakriza, koja traje sad već više od deset mjeseci, kao i potresi na Banovini, proljetos i u Zagrebu, generatori porasta napetosti u našem društvu, koje su, dojam je, sve izraženije posljednjih tjedana, a između ostalog manifestiraju se također i kroz nepovjerenje u institucije?
- Čini mi se da okidač oružanog napada na Banske dvore nije bila korona, a još manje potres. Da, i kod nas su vidljivi trendovi polarizacije. Na našu poslovičnu (balkansku?) skepsu prema politici i političarima naslonile su se dodatne korupcijske afere, daljnja percepcija neučinkovitosti, sporosti sudstva i "procesuiranja" kriminala. U lipnju, nakon izbora, činilo se da bismo daljnju polarizaciju društva mogli zaustaviti. Rezultati lockdowna iz ožujka bili su dobri. Ovaj zadnji potres, međutim, ponovno je - na prvi pogled - proširio rasjede među zaraćenim plemenima, i to ne samo neposredno, zbog percepcije neučinkovitosti sustava kriznog menadžmenta, već više zbog drugih, mnogo dubljih faktora.
Bujica solidarnosti prema potresom ugroženima pokazala je socijalnu snagu koju se rijetko viđa. Ali umjesto da u tome vidimo prednost i jačinu društva općenito, mi smo tu socijalnu snagu protumačili kao neučinkovitost političke elite. Slike zaostalosti pogođenog kraja geološkim su rasjedima pridodale i one političke. Da, socijalne krize također imaju potresni potencijal! Ali nadam se da će on jenjavati - i socijalno i geološki.
Ali ako postoji neka pouka koju bismo trebali izvući iz ovih kriza - pogotovo ove seizmičke - to je da nažalost nismo najbolje opremljeni znanjima. Jedna je poznata arhitektica nedavno izjavila: "Sada se više ne možemo pozivati na nečije tuđe pogreške, tuđi nemar i tuđu zlonamjernost; sada kada imamo svoju državu, sve su pogreške doista - naše!" Pri tome je mislila na cijeli niz tehničkih i menadžerskih nesposobnosti, i neznanja - u području graditeljstva, arhitekture, urbanizma, kriznog menadžmenta, ali i u brojnim drugim sektorima… I ova je epidemiološka i seizmološka kriza prilika da na vrh isplivaju doista oni koji probleme znaju rješavati - nešto bolje od slučajnih ispitanika na televiziji ili političkog "ćate" u lokalnoj zavjetrini… Drugo, najveći znalci nisu nužno i najbolji menadžeri. Zato je potrebna sinergija raznih vještina i sposobnosti. Ovisno o tome hoće li do nje doći - znat ćemo koliko imamo "socijalnog kapitala". Petrinjski potres nam govori da ima nade.
Ali, vratimo li se na vaše početno pitanje, tu je i možda najdublji korijen problema - ljudi, baš poput Putnamovih građana, sve više žive u informacijskim mjehurima. Gledamo demonstracije žutih prsluka u Francuskoj, demonstracije antivaksera u Njemačkoj, opće urušavanje povjerenja u politiku u Britaniji… sve to stvara loš opći dojam o stanju demokracije, i ako ste prirodno pesimisti (a mislim da većina Hrvata pripada tom plemenu), ostat ćete zarobljeni u začaranom krugu, u spirali i u amalgamu korone, potresa, socijalnog raslojavanja, međusobnog nepovjerenja, koji dodatno paralizira. U tim uvjetima ljudi će i dalje sve češće tražiti "spas" odozgo, od nekog autoriteta, a sve manje će tražiti i očekivati od samih sebe.
DOBRO SE PREŠUĆUJE
Gledajući širu sliku, stvara li se (i tko i zašto to čini?) u javnosti "umjetni dojam" da nešto nije u redu, da se ne upravlja dobro krizom (krizama - korona, potresi) i da nadležni ne rade dobro? Premijer upozorava da se radi o namjernom kreiranju nepovjerenja u javnom prostoru...
- Već je davno uočeno da su za novinare, a onda i za širu javnost, jedine vijesti - samo one loše! Koliko ljudi zna da od 1950. dramatično pada broj žrtava u ratovima? Da stalno pada broj zaraženih HIV-om? Da je smrtnost dojenčadi i djece u posljednjih 100 godina pala s 40 % na 4 %? Da dramatično pada broj smrtnih kazni? Da je količina onečiščivaća olovnim benzinom svedena na minimum? Da je u posljednjih 100 godina gotovo u cijelosti uklonjeno ropstvo? Da kriminal bitno opada u gotovo svim zemljama? Da je dramatično opao broj stradalih u zrakoplovnim nesrećama, da je dramatično smanjena količina nuklearnog oružja, da je dramatično pao broj stradalih u prirodnim katastrofama, da su neke bolesti, poput boginja, posve iskorijenjene, da su oštećenja ozonskog omotača uklonjena, da je u posljednjih 50 godina prepolovljen broj gladnih i pothranjenih ljudi (pad s 28 % 1970. na trenutačnih 10 %, a da nas je od tada na svijetu trostruko ili četverostruko više)?
Koliko ljudi zna da su prinosi žetvi dramatično bolji, da ulaganja u znanost i dalje rastu logaritamskom krivuljom, da u svim zemljama (osim jedne) žene imaju pravo glasa, da je preživljavanje od raka kod djece sve veće, da je 2015. godine 90 % djevojčica išlo u školu, da je dramatično porasla dostupnost električne energije, da više od pola stanovnika svijeta ima internet, da više od 90 % ljudi u svijetu ima vodu iz sigurnih i čistih izvora, da gotovo 70 % ljudi ima telefone… Statistike znaju zavaravati, ali ne baš tako jako! Usporedno s tim podacima mi mislimo da nam je sve gore! (To su teme sjajne, nedavno kod nas prevedene knjige Hansa Roslinga "Faktologija"!)
Kao što imamo priliku vidjeti danas u Hrvatskoj, uvijek će biti prirodnih katastrofa, epidemija i pandemija, ali to ne bi trebali biti razlozi za očaj i za percepciju da nam je sve gore… Istina, ljudi generaliziraju iz trenutačne situacije, ali to nije pravi način suočavanja s problemima.
POPRAVNI ISPIT
Kolika je u takvim kriznim stanjima poput ovih sadašnjih odgovornost medija? Uzimajući sve u obzir, kakva je nakon svega budućnost same demokracije?
- Klasični mediji su u krizi zbog sve dramatičnijeg pada dohotka i sve većeg broja izvora informacija i dezinformacija. Ljudi sve intenzivnije komuniciraju socijalnim mrežama, ali i njih doživljavaju sumnjivima. Nejednakosti i u demokratskim zemljama rastu. Ali sve dok se problemi smatraju rješivima (i dok ćemo probleme razlagati na one tehnički rješive), za demokraciju ima šanse.
Brzina komuniciranja stvorila je očekivanje da se svaki uočeni problem može riješiti - do sutra. Zbog toga mislim da je danas najograničeniji resurs - strpljenje! Osjetljiviji smo na korupciju, to je dobro! Ako je točna uputa "ne daj da ijedna kriza ostane neiskorištena", koronu i potres koji su nas pogodili treba vidjeti kao šansu, kao još jedan popravni ispit, koji ćemo kao društvo - nadam se - ovaj put proći!
(D.J.)
Uvijek će biti prirodnih katastrofa, epidemija i pandemija, ali to ne bi trebali biti razlozi za očaj i za percepciju da nam je sve gore...