Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Muke odrastanja
Objavljeno 16. siječnja, 2021.
Novi roman Marine Šur Puhlovski: Još jednom o tijelu, ali iz perspektive žene...

Poslije čitanja knjige Pavla Pavličića "Pohvala tijelu" (Mozaik knjiga, 2019.) konstatirao sam da se iz te knjige može učiti kako treba voljeti svoje vlastito tijelo, bez obzira na sve one "sitne" elemente u tom tijelu koji nam kroz cijeli život stvaraju probleme, od naših zubi koji su skloni kvarenju preko problema s očima pa sve do onih teških, a često i tragičnih problema koji su vezani uz funkcioniranje srca, pluća…

Takvo što teško bih mogao ponoviti poslije čitanja romana Marine Šur Puhlovski "Zbogom djevojčice" (V.B.Z, 2020.). Naime, na mnogim mjestima u ovome romanu stječe se dojam da njegov glavni lik, Sofija Kralj, koja je, usput napisano, protagonist i u prethodna četiri romana ove autorice ("Nesanica", "Ljubav", "Igrač", "Divljakuša") i uz opsjednutost fenomenom "tijela", koje pozorno promatra, koje s vremena na vrijeme i dodiruje [2], s kojim se u mraku igraju razne igre, kao što je to lascivna igra "liječnik" vs. "pacijent", i koje se tu i tamo nemilosrdno (samo)kažnjava [3] i nije baš nešto prezadovoljna tim svojim vlastitim tijelom:


"Tijelo je ‘moje‘. Ali tijelo nisam ‘ja‘! Tijelo krvari, tijelo dobiva batine. Tijelu je toplo, hladno. Kad mu vade zub, promatram ga zaprepaštena. Tijelo boli", piše autorica na primjerice 49. stranici ove svoje knjige. Doduše, Sofija nepogrešivo primjećuje tjelesne nedostatke i kod drugih. Tako je njezina prijateljica Volga kao dvogodišnja djevojčica opekla lijevu ruku vrućom vodom, a posljedice te opekline, tri prsta koja su urasla u meso dlana, ni jedna kasnija operacija nije uspjela korigirati. Cijeli se život osjećala bogaljem.

OBJEKTI ČEŽNJE
Sonja, jedna od njezinih poznanica/prijateljica, bila je iznimno lijepa djevojka, čak toliko da ta tjelesna ljepota izaziva zavist i ljubomoru kod Sofije, ali ni to tijelo nije potpuno savršeno jer je tkivo toga tijela, prema mišljenju i opipu Sofije, bilo za nijansu mekano. Ništa bolje ne prolaze ni tijela mladića - ili su znojna, ili dlakava, ili mlohava, a poljupci su im odvratni, kao i njihova slina, neugodni dah, krmeljave oči…

Sofija otvoreno priznaje da su joj ženska bića kudikamo bliža nego muška, ali postoji razdoblje u životu kada nije moguće izbjeći ni upoznavanje muškog tijela:

"Dječaci su za mene samo objekt čežnje. Žudnja traži sigurnost ženskog tijela, iako ni djevojčice nisu njezin objekt. Samo su zamjena za drugi spol prepušten čežnji. Budući da su zamjena, morat ću se poslužiti predodžbom, u kojoj će žensko tijelo biti zamijenjeno muškim. A osoba ulogom. To je princip koji nas je udružio kod Nataše, nas, djevojčice iz susjedstva" (str. 61-62).

Kako god bilo, tuđe tijelo nas može uzbuditi, ali najčešće, zapravo, ne znamo što bismo uopće započeli s tim "uzbuđenim" tijelom, pa se na taj izazov odgovara nasiljem, koje može završiti i silovanjem. Mogli bismo reći da je "silovanje" zapravo lajtmotiv ovoga romana Marine Šur Puhlovski. Njezinu majku u ranoj mladosti svakodnevno je silovao njezin šogor, uz znanje i njezine sestre i majke, koje su sve to iz nekih "viših razloga" tolerirale, jednu prijateljicu njezine prijateljice s kojom je radila u pogonu neki su mladići silovali, i to u kvartu gdje je stanovala, a i Macinu su prijateljicu silovali na ulici dok se vraćala s plesa…

Stoga uopće nije neobično što se, u ovome romanu, na mnogim mjestima, autorica eksplicite ne samo referira na taj medicinsko-pravni fenomen nego ga pokušava i dodatno objasniti na jedan pomalo bizaran, gotovo (meta)filozofski način:

"U svakome dodiru tijela - barem ženskog prema muškom - postoji trenutak kad se tijelo odupire, pristanak dolazi poslije. Silovanje je i kad biće ništa ne osjeća, iako se prividno podalo: očekivalo je jedno, dočekalo drugo, dakle bilo prevareno. Silovano! To su kasnije spoznaje" (str. 151).

RUŠENJE TABUA
Poslije čitanja ovoga nevelikog romana ostajem pomalo zbunjen. Ne mogu reći da opisi odrastanja nisu zanimljiva literarna tema. Štoviše, mnogi od tih opisa predstavljaju "novi moment hrvatske literature uopće". Isto tako, moram priznati i građansku hrabrost autorice što o svojim maštarijama, pa i onim seksualnim, ljubavnim, krajnje otvoreno govori. Mogli bismo zaključiti da je ovaj roman još jedan prilog u borbi protiv malograđanštine u našem društvu. Doduše, ove teme nisu nepoznanica u svjetskoj literaturi, ali uvijek je poželjno da se i naša književnost jasno odredi spram jedne ovakve mučne teme, koja je još uvijek za velik dio naše eutanazirane javnosti tabu-tema. I kada taj iskorak učini žena: "Nisam mislila da ću o tome ikada pisati - ni o čemu što ovdje pišem. Toga nije bilo u knjigama koje sam čitala. Nisu postojali uzori. Te su knjige pisali muškarci, ne žene, shvatila sam negdje oko pedesete. Izrasla sam u tuđem svijetu, svoj sam zatajila", piše Marina Šur Puhlovski na 175. stranici svoga romana.

No moja zbunjenost proistječe iz činjenice, zapravo dvojbe - je li moguće literaturu svesti samo na jedno relativno logično nizanje događaja iz vlastitog života, ma koliko god je to “nizanje” šarmantno, posebice u onim dijelovima u kojima se rekonstruira duh s kraja 50-ih i početka 60-ih godina prošloga stoljeća? I za kraj ovog osvrta - nisam siguran da je u ondašnjem društvu tih godina itko mogao nositi kontaktne leće, pa ni lijepa Sonja, kao što to, na jednom mjestu, u ovome romanu, konstatira Sofija.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Strahovi i provokacije
[2] ”Sama sebe mogu dirati gdje hoću, zamišljati što hoću. Bez svjedoka. (…) Sjećam se samo užitka i krivice” (str. 70). “Rijetko sam kurva s ulice, radije se kamufliram u sekretaricu koja mora zadovoljiti svog šefa; inače će je ovaj otpustiti; u suprugu bogataša koji se zamjerio mafijašu; sada šefu mafije mora prepustiti svoju ženu-ljepoticu, na određeno vrijeme, dok je se ovaj ne zasiti…” (str. 79).

[3] Ovdje upućujem na scenu bičevanja, samokažnjavanja na balkonu… Sve te igre, u konačnici, proizvode strah, stid - što ako netko za vrijeme tih “orgija” naglo bane, pa ih zatekne gole - “bojimo se šutke: roditelja, susjeda. Recimo, onih nastanjenih u prizemlju, iznad stana Štefekice. Osobito se plašimo žene lica naboranog poput harmonike, koščate, pjegave. Strah nas je njene naboranosti, njene čvrste trajne ondulacije” (str. 68).
Možda ste propustili...

NATO - SIGURNOST U NESIGURNOM SVIJETU

Prilagodba za novo desetljeće

DR. SC. BRANIMIR VUKOSAV, DOCENT NA ODJELU ZA GEOGRAFIJU SVEUČILIŠTA U ZADRU

Vojska Europske unije još je prilično daleko od realizacije

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Jučer za danas

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SVJETSKO PRIZNANJE ZA LIVIU PULJAK I HRVATSKU ZNANOST

Često ne mogu spavati od novih
ideja koje mi padnu na pamet

2

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Jučer za danas

3

GLAZBENI INTERVJU: VALTER KOCIJANČIĆ - PARAF

Priča nije završena, svi
i dalje živimo u punku!