TvObzor
NOMADLAND VIRTUOZNA FRANCES MCDORMAND U FILMU GODINE

Redateljica Chloé Zhao ruši temeljne postavke konformizma
Objavljeno 15. siječnja, 2021.

Izdvojiti samo jednu scenu iz filma “Nomadland” redateljice Chloé Zhao, dobitnika Zlatnog lava u Veneciji i pobjednika mnoštva drugih festivala, poput Toronta, u protekloj godini, prve od mnogih kojih se nećemo rado sjećati, uistinu je nezahvalno kao izabrati samo jedan stih iz Soneta XVIII Williama Shakespearea (ali ako već moram, izabrao bih Dok oči vide i dok ljudi ima/Živjet će pjesme, a i ti u njima, prijevod Danko Anđelinović), kojega Frances McDormand u jednom trenu izrecitira mladom vagabundu, ali tih nekoliko sekundi, negdje na polovini filma, meni najbolje oslikava našu civilizaciju u ovo malo vremena uoči velike recesije koja nam slijedi. Fern, nakon što ostane bez doma, a pritom mislim na njezin kombi kojim putuje pustopoljinama Sjedinjenih Država, tumara gradom i naiđe na kino u kojemu se prikazuju “Osvetnici”. Ta scena toliko me se dojmila jer, s jedne strane, pomislio sam kako je upečatljivo Chloé Zhao u samo jednoj sceni od nekoliko sekundi naslikala potresnu priča o dva potpuno različita svijeta, u slučaju “Nomadlanda” Amerike, koji žive na našem planetu.

I ne moram pogled usmjeriti prema zapadu ili istoku, nekim dalekim zemljama preko Atlantika ili s onu stranu Sredozemnog jezera, koji su mi tijekom brojnih putovanja ostavili nekoliko ogrebotina o kojima sam volio pričati kada smo se znali okupljati na večerama dok smo ispijali dingače i kusali francuske sireve. Dovoljno je bilo samo jednom, prije nekoliko godina, na povratku s mora, skrenuti s autoceste i provesti se nekim dijelovima Hrvatske, koji su izgledali kao da je rat jučer završio. I pritom ne mislim na Domovinski rat. Na zaboravljenim ruševinama jedne države, u našem slučaju, odnosno imperija u slučaju SAD-a, postoji cijeli jedan svijet, ljudi koji su odbačeni od sustava ili su samo pobjegli glavom bez obzira pred kolapsom kapitalizma, koji opasno kuca na naša vrata još tamo do 2008. godine, samo nam populizmom pokušavaju skrenuti pogled na neke druge probleme.

“Ja nisam beskućnica, samo sam bez kuće. To nije isto, zar ne?” kaže Fern, koju je virtuozno odglumila Frances McDormand u roli koja bi joj trebala donijeti i trećeg Oscara, čija tvrđava samoće, njezin kombi Vanguard, nosi u sebi mnoštvo političkih pitanja koje bi kao društvo koje je s državom potpisalo ugovor zvano porez, trebali postaviti, ali nas nažalost nije briga. Jer važniji su nam odgovori na neka druga pitanja. Na koji će način oživiti Iron Mana u novim nastavcima Osvetnika? I tko će propasti nakon rastave braka, Messi ili Barcelona? Hešteg samo bitno.

Radnja filma počinje 2011. godine, kada Fern ostaje bez posla nakon što se tvornica gipsa u Empireu u Nevadi ugasi, u kojoj je godinama radila zajedno sa suprugom koji je nedavno umro. Fern odluči prodati većinu svojih stvari i kupiti kombi te krenuti na putovanje po Americi tražeći posao. Preko zime zapošljava se u skladištu Amazona, družeći se s Lindom May. Nakon završetka posla Linda May ju poziva da posjeti zimsko okupljanje u pustinji u Arizoni u organizaciji Bob Wellsa, koje pruža sustav podrške i zajednicu za kolege nomade. Fern u početku odbija ponudu, ali se predomisli zbog hladnog vremena i manjka posla te kreće prema jugu, pritom se trudeći naći posao. Na okupljanju Fern upoznaje kolege nomade i uči osnovne vještine preživljavanja i samodostatnosti za život na putu. Upoznaje Swankie, koja boluje od raka, ali i Davida, o kojemu se brine tijekom njegove bolesti. Nakon što se ponovno sretnu, zaposle se u istom lancu restorana brze hrane u koji dolazi Davidov sin obavještavajući ga da će postati djed.

Posljednje slobodno mjesto u Americi je parkirno mjesto, jedan je od citata Jessice Bruder, autorice knjige “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” prema kojoj je Chloé Zhao snimila divan film. Na trenutke distopijska elegija o slobodi, ali uglavnom tužna i nježna priča, koja ni jednom ne želi prijeći granicu i postati politički traktat o nejednakosti, nego gledatelja uvlači u svijet nomada, koji su to željeli postati ili ih je život na to natjerao, koji se stoički nose s vlastitim životnim odlukama, nudeći nadu i nama gledateljima, koji sjedimo u toplini svojeg doma, dok pratimo teške životne priče unikatnih likova, osim McDormand i Davida Strathairna svi ostali likovi su naturščici i glume sami sebe, koji nikako ne trebaju naše sažaljenje. Upravo suprotno. “Nomadland” redateljice Chloé Zhao ruši temeljne postavke konformizma i zbog toga, kao rijetko koji naslov posljednjih godina, postaje monolit oko kojega bi se trebali okupljati svi budući nezavisni filmaši.

”Biti čovjek znači žudjeti za više od egzistencije. Kao i hrana ili sklonište, potrebna nam je nada”, Jessica Bruder.

Piše: Nikola KUČAR
Možda ste propustili...

PJEVAČICA IZNENADILA OBOŽAVATELJE OBJAVOM NA YOUTUBEU

Objavila dokumentarni film “Kada se pretvorim u Severinu”

CROATIA RECORDS OBILJEŽAVA 40 GODINA NOVOG VALA

U prodaji luksuzno vinilno reizdanje prvog albuma Haustora