Uz zabrinutost zbog pandemije koronavirusa, razorni potresi ugasili su radosti koje inače donose božićni i novogodišnji blagdanski dani. U ovo teško vrijeme mnogo je ljudi dobroga i velikog srca kojima su nevolje drugih usmjerile želji da pomognu na bilo koji način. Među takvima je i Slatinčanin Hrvoje Žunec, koji Novu godinu nije dočekao sa svojom obitelji, nego na nepoznatom krovu, gdje je njemu nepoznata obitelj trebala njegovu pomoć.

Strojarski tehničar i profesor tjelesne i zdravstvene kulture, rukometni trener i sudac, atletski trener i instruktor plivanja za osobe s posebnim potrebama Hrvoje Žunec, do sada je već radio kao učitelj plivanja, voditelj Škole u prirodi i pedagoški savjetnik u Gradskom društvu Crvenoga križa Osijek u Orahovici, kao učitelj tjelesne i zdravstvene kulture u Virovitici, Slatini, Zdencima i Čađavici... Bio je osnivač, trener i tajnik u Atletskom klubu Virovitica, a trener je omladinskog pogona Stolnoteniskog kluba Slatina. Radi kao noćni pazitelj u Učeničkom domu u Virovitici.

"Prvi potres dogodio se 28. prosinca, u 6.28 sati, a drugi istoga dana u 7.49 sati, i ti su nas potresi sve uznemirili. Ali kad se sutradan u 12.19 sati dogodio i treći, razorniji potres, supruga i ja smo uglavnom smo proveli dan ispred televizijskog ekrana i gledali sve te strahotne slike koje su dolazile s terena", prisjetio se Žunec. "Oko 17 sati supruga je na Facebook stranici škole u kojoj radi objavila tekst u kojemu poziva zaposlenike, roditelje i djecu da prionu prikupljanju pomoći za pogođeno područje. Osjećao sam da i ja moram na neki način pomoći, i da ne mogu samo gledati TV i sažalijevati se nad tim ljudima. Sljedećeg jutra prvo sam otišao dati krv, jer se pojavila informacija da nedostaje svih krvnih grupa. Supruga je javila da sutradan odlazi na potresom pogođeno područje kod kolegica učiteljica ostaviti sve prikupljeno, a nekako paralelno s time, prijatelj iz Virovitice objavljuje na Facebooku da traži još dvojicu-trojicu koji bi s njim na Staru godinu krenuli put Gline, gdje bi ostali četiri dana. Odlučio sam da ću sljedećeg jutra biti s njime u tom autu", kaže.

Sljedećeg jutra supruga je odvezla Hrvoja do Virovitice, tamo su već bili Tomislav Vrban i Dragan Ojdanić, koji je cijelu akciju i organizirao, svojim automobilom odvezao ih je put Gline. Putujući, Žunec je pozvao kolegu, atletskog trenera iz Siska, s molbom da ga spoji s ljudima kojima je najviše potrebna pomoć. "U selu Prekopa trebalo je sanirati jedno manje oštećenje krova, ali po dolasku do kuće rečeno nam je da su taj posao već obavili prijatelji vlasnikova sina iz Osijeka. Otišli smo u Majske Poljane, jedno od najpogođenijih sela. A osjećaji…, otprilike kao kada sam nekoliko godina poslije rata prvi put došao u Vukovar. Mučnina u želucu, knedla u grlu. Upravo takvi bili su osjećaji u Banovini, ili možda i malo gori, jer su na svakom metru ljudi bili na hladnoći, u blatu, uplakanih očiju i blijedih lica... Osjećaj za cijeli život, ne ponovilo se", kaže Žunec.

U novogodišnjoj noći Hrvoju je nedostajala njegova obitelj: "Nas trojica jedva smo dočekali ponoć, jer smo bili mrtvi umorni, čestitali smo si međusobno, nazvali svoje i 45 minuta kasnije bili smo u krevetu. Dogovor je bio da se već s prvim zrakama sunca nalazimo na novom krovu. Tako je i bilo".

Novogodišnje jutro i telefonski poziv predsjednika Kinološke udruge Slatina i sudionika memorijalnih biciklističkih maratona Martina Bišćana vrijedne Slavonce zatekli su na drugom krovu u Majskim Poljanama. Martin je rekao da za sat vremena kreće prema Glini, i pitao što treba ponijeti. "Bili smo presretni što će nas biti više i što dolazi čovjek koji je na sam dan potresa već bio na tom području i pomagao u pronalaženju čovjeka zatrpanog u crkvi, u selu Žažina", prisjeća se Žunec.

Osim što su potresi bili učestali, popravljanje krovova u ovo vrijeme opasno je i zbog kiše i snijega, ali u tim trenucima ne razmišlja se previše o mogućim opasnostima, ljudi samo nastoje spasiti to malo što se spasiti može.

"Mještani kojima smo pomogli sanirati oštećene krovove bili su sretni što se okupilo toliko nepoznatih ljudi koji su ostavili svoje obitelji i koji su došli pomagati potpunim strancima. Neki su s nevjericom gledali kako se odmah po dolasku penjemo i počinjemo s radom. Po završetku posla svakom od njih pružili smo kakvu-takvu riječ utjehe, izmijenili smo podatke, iz srca ih zagrlili i krenuli dalje. Bude li u budućnosti potrebe i prilike da pomognemo, sigurno ću opet ići", ispričao nam je Hrvoje Žunec, duboko potresen svime što je proživio.