Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama, točnije, u New Yorku, više od pola svog života, 65-godišnjeg grafičkog dizajnera i političkog ilustratora, crtača stripa, ilustratora plakata Mirka Ilića njegovi zagrebački kolege, strip-crtači, nisu zaboravili. I ne samo što ga nakon 35-godišnje odsutnosti i gotovo 7000 km udaljenosti nisu zaboravili nego su mu sredinom prosinca 2020. dodijelili nagradu "Andrija Maurović" za životno djelo - za izniman i trajan doprinos u razvoju i u povijesti hrvatskog stripa za 2020., koju od 2009. dodjeljuje Art 9 - udruga za popularizaciju hrvatskog stripa. Uspjelo je Iliću u samo četiri-pet godina bavljenja stripom ostaviti neizbrisiv trag.

- Iako jesam iz Zagreba otišao 1986., mislim da sam tamo dosta prisutan, ne samo posjetima nego i izložbama, raznim akcijama, događajima, pa ne bih rekao da sam otišao zauvijek. Možda je i to razlog zašto me nisu zaboravili. Usto, godinu dana prije bio sam sigurno pet ili šest puta u Hrvatskoj. Čak ih i fizički podsjećam na sebe - kroza smijeh nam je u videointervjuu za Glas Slavonije komentirao Mirko Ilić.

U život(opis)u ovog osebujnog umjetnika sigurno to nije jedini presedan, no nije ni uobičajeno da je netko tko se nečim bavio tako kratko kao što se Mirko Ilić bavio stripom činio to tako dojmljivo. Pitali smo ga što ga je to toliko izdvajalo od svih tada pa i danas, a nije da strip nije živa scena, da nema umjetnika koji stvaraju.

- Stripom sam se bavio dosta kratko, to je istina, no, kao svi drugi, i ja prolazim kroz faze i u jednom me trenutku nešto zanima više nego nešto drugo. Strip me posebice zanimao u to vrijeme ranih 70-ih, jer je to bila jedna od rijetkih djelatnosti za koju nisam morao imati naručitelja, s obzirom na to da se u životu ne bih mogao baviti slikarstvom ili finom umjetnošću. Ne bih znao kamo krenuti od svih aktivnosti koje su meni drage, uključujući i strip. Za ilustraciju, dizajn uvijek trebate nekoga tko vas angažira za neki posao da biste to mogli i objaviti. Vi možete nenaručeno ilustrirati, raditi dizajn, ali s tim poslije ne možete apsolutno ništa učiniti. Za razliku od stripa, koji prije ili poslije nekomu možete dati da ga objavi. To je prvi razlog zbog kojeg me strip tada jako veselio. Drugi je taj što sam uvijek volio eksperimentirati i pomicati granice pa mi je jednostranični strip za to bio savršen. Mislim da je to bilo dojmljivo, kao što kažete, zato što je to u to vrijeme bilo malo drukčije i neočekivano pa je zamijećeno i nije zaboravljeno - objasnio je Ilić, uvjeren da je na to utjecalo i to što nikada nije bio "samo" strip-crtač. To vrijedi i za sve druge oblike i žanrove likovnog izražavanja u njegovu uistinu bogatom i raznorodnom opusu.

- Nikada nisam bio "samo" ilustrator, ni "samo" dizajner. Uvijek sam pokušavao raditi sve što me u tom trenutku veselilo, ali u granicama svojih mogućnosti. Nisam, primjerice, probao "previše" svirati, iako obožavam glazbu. Ni nakon 700 ili 1000 slušanja pjesme Leonarda Cohena ne mogu ju ni u ludilu otpjevati, ne mogu čak ni melodiju zapamtiti pa mi je možda svaki put svježe ju čuti - našalio se malo na svoj račun naš sugovornik iz New Yorka. Slična je, kaže, situacija i s pisanjem, zbog disleksije, zbog čega je "limitiran na vizualne aspekte djelatnosti". To, ipak, ne znači da povremeno nije nešto pisao, uglavnom iz nužde, nikada ga to nije posebno veselilo.

Na pitanje zašto je uopće prestao baviti se stripom, Mirko Ilić odgovara da se baviti počeo iz ljubavi i bila mu je to, moglo bi se reći, prva ljubav.

- Kada me počeo obuzimati osjećaj da me bavljenje stripom zamara i da me baš ne veseli prići stolu i crtati, da je sve to skupa postalo rutina, obveza, a ne ljubav - razveo sam se od stripa - kratko je komentirao "razlaz" s devetom umjetnošću. To, također, ne znači da nikada poslije nije poželio nacrtati koju tablu.

- Vidjevši neke mlade ljude koji crtaju fascinantne stvari, uvijek bih pomislio da bih i ja mogao probati, no vrlo sam pametno odustao od toga, jer su njihovi crteži bili puno bolji, a ja bih opet osjećao da se mučim pokušavajući dokazati nešto za što nema ni snage ni potrebe - iskreno priznaje Mirko Ilić.