Poljskoj se soliranje s novim zakonom koji praktički zabranjuje pobačaj obilo o glavu. Nakon masovnih uličnih prosvjeda ljutitih feministica i ljevičara, koji su uključivali i upade u crkve za vrijeme svetih misa, oglasio se Europski parlament najavom kako Varšavi ne ginu sankcije.

Dogodio se neobičan paradoks da se Poljska još jednom našla s druge strane barikade kada je riječ o odnosima s velikim političkim savezom kome pripada. Zadnji puta se to dogodilo 80-tih godina prošloga stoljeća tijekom prodemokratskih gibanja predvođenih neovisnim sindikatom Solidarność koji se protivio komunističkom sustavu i vojnoj okupaciji Sovjetskog Saveza. Stranka Pravo i pravda (Prawo i Sprawiedliwość, PiS) koja se već duže vrijeme nalazi u sukobu s europskom birokracijom iz Bruxellesa proistekla je iz iste političke retorte. Njezin program temelji se na nacionalnom konzervativizmu, umjerenom euroskepticizmu, desničarskom populizmu i kršćanskoj demokraciji. Nije nikakva tajna da Pravo i pravda kada je riječ o pobačaju dijeli ista stajališta s Katoličkom Crkvom koja inzistira na tome kako je pobačaj ubojstvo nerođenog djeteta. Svjedoci smo da se i u nas u javnome govoru na sve moguće načine pokušava zamagliti vrlo egzaktna biološka činjenica da život počinje začećem.

Kako nas uči životna praksa u posljednjih nekoliko desetljeća, od izbijanja seksualne revolucije pa sve do danas, pobačaj je postao iznimno praktičan čin koji je omogućivao podjednako muškarcima i ženama da se riješe posljedica ljubavnog kontakta. U feminističkim krugovima pobačaj je simbol ženske slobode, stavljen moralno u istu ravan s liposukcijom. Jednostavno, ispumpavanjem suvišnog tkiva iz svoga tijela bezbrojne žene, često uz potporu svojih supruga i partnera, učinkovito se rješavaju neželjene roditeljske skrbi. Sudbina nerođene djece jedan je od najvećih tabua suvremene civilizacije koja svoju humanost potvrđuje iznimnom brigom čak i za prava kućnih ljubimaca, pasa, mačaka i kanarinaca, ali zlokobno šuti o nečemu što Katolička Crkva i dobar dio javnosti smatra ubojstvom. Zvuči danas nevjerojatno da su još stari Rimljani, očito civilizacija čije vrhunce nismo u svemu uspjeli dosegnuti, nerođenome djetetu (nazivali su ga nasciturus ili onaj koji se ima roditi) davali određena prava u postupku nasljeđivanja. Ta pravna norma koju baštinimo iz rimskog prava uključena je u suvremene pravne poretke mnogih zemalja, ali iznad nje stoji Damoklov mač prava trudnice da začeto dijete iz svoje utrobe pobaci. Boljševici su prvi ozakonili pobačaj 1920., “urekavši” današnju Rusiju koja zauzima prvo mjesto na svijetu kada je posrijedi broj pobačaja što u prosjeku obavi jedna žena. Nekada je komunistička Poljska bila pravi eldorado za pobačaje kamo su po tu “medicinsku uslugu” stizale mnoge Šveđanke.

Želeći napraviti otklon u odnosu na tu praksu, politički katolici iz stranke Pravda i pravo odlučili su pobačaj učiniti faktički nemogućim u Poljskoj. Naravno, napravili su neviđeni nered u zemlji podigavši na noge brojne pristaše ljevice i feministice koji su izašli na ulice zahtijevajući isti stupanj komocije kada je riječ o pobačaju kako je bilo nekada. Naime, ono o čemu poljski konzervativci nisu razmišljali jest činjenica da dobar dio javnosti uopće ne dijeli ista stajališta oko pobačaja. Inzistirajući na ovom pitanju stranka Pravo i pravda stekla je nove neprijatelje i zasigurno će izgubiti prve iduće izbore koji se budu održali u Poljskoj.

Osobitost ovih prosvjeda bili su nasilni ulasci u crkve i to baš za vrijeme misnih obreda. Takvi prizori bili su nezamislivi čak i u komunističko doba. Mnoge crkve su izvana bile išarane političkim grafitima koji su slavili pobačaj, a mogli su se vidjeti i plakati polijepljeni po crkvama koji prikazuju trudnicu razapetu na križ. Pokušavajući primiriti duhove, konzervativni poljski predsjednik Andrzej Duda odgodio je primjenu ovog zakona, no to nije spriječilo Bruxelles da izrekne žestoku anatemu na račun Poljske, optuživši je da se ni manje ni više ogriješila o vladavinu prava, što je jedna od svetih krava nove bruseljske religije. Bit će zanimljivo pratiti ovaj pravni i politički triler jer zakone u Poljskoj donosi tamošnji parlament Sejm, a o njihovoj ustavnosti odlučuje Ustavni sud, kao i u svakoj drugoj suverenoj zemlji. No, ono što želi poručiti Europski parlament svojom rezolucijom o pitanju pobačaja u Poljskoj jest da je pravna volja Sejma praktički irelevantna jer je navodno u opreci s europskim zakonodavstvom koje ženama jamči pravo na pobačaj. Tom se odlukom Poljskoj spočitava da je ženama zanijekala njihova ljudska prava. Pobačaj je u toj rezoluciji cinično nazvan “uslugom reproduktivnog zdravlja”, što želi valjda aludirati da je trudnoća bolest. Zanimljivo je pročitati u rezoluciji 2020/2876(RSP) kako se udruge koje se bore za pravo na život (dakle, protiv pobačaja) nazivaju “takozvanima”, kao da je riječ o nekakvoj Endehaziji, a ne o pravu na građansko okupljanje i zauzimanju za prvorazredno civilizacijsko pitanje. Koliko je ovo novo jednoumlje kontaminiralo ljudske odnose svjedoči i vijest o tome kako je jedna Amerikanka nedavno dobila otkaz u Starbucksu jer nije željela nositi majicu u bojama LBGT-a.

Sličan svjetonazorski rat vodi se i u Hrvatskoj. Kada je novi župnik u crkvi sv. Blaža u Zagrebu vlč. Borna Puškarić odlučio vlasniku obližnjeg kafića ne produžiti ugovor o korištenju prostora u crkvenom vlasništvu, na Facebooku se razvila žestoka rasprava u kojoj su neki od sudionika pozivali da se crkva sv. Blaža u znak prosvjeda zapali, aludirajući na poznatu krilaticu anarhista Buenaventure Duruttija: “Jedina crkva koja prosvijetljuje je ona koja gori!” (La única iglesia que ilumina es la que arde!). Među glasnijima u toj raspravi bila je i zagrebačka glumica Dora Lipovčan, kći pokojnog političkog emigranta Srećka Lipovčana i glazbene kritičarke Jagode Martinčević. Dakle, kao i u Poljskoj, u prvim redovima su stupovi društva!

Nije ostao nezapažen ni pothvat stanovitog Marija Valentića, trenera fitnessa iz Zagreba, koji je prosvjedujući zbog Vladine odluke o zatvaranju teretana ušao u jednu praznu zagrebačku crkvu noseći spravu za vježbanje, i ondje u znak prosvjeda napravio nekoliko sklekova i odvježbao na spravi što je htio. Snimak svog čina ponosno je objavio na Facebooku. Kako možemo vidjeti, i Hrvatska je spremna na novu političku igru bez granica, a crkve bi mogle postati prostor mogućih fizičkih okršaja. Poruka je to zagrebačkom Kaptolu i katoličkim vjernicima da nisu ni oni oslobođeni od odgovornosti za političke odluke ove ili one vlasti.