ŠIROKO POLJE - Na početku došašća i ona je u svoj dom unijela ozračje adventa, a iz pećnice se širi miris prvih božićnih kolača. Počele su priprave za Božić, a u mislima je i dalje kopka pitanje – gdje je njezina majka Janja, zašto joj se nije javila još od 1976., pune 44 godine, u koje stane cijeli jedan život.Slađana Lončarević iz Širokog Polja osobnu potragu za majkom Janjom Mandić, svojevremeno udanom Nikšić, rođenom 21. prosinca 1950., počela je na Facebooku 9. studenoga. Majka se 1976. posljednji put javila roditeljima, kod kojih je Slađana ostala 1969. kao dvomjesečna beba nakon što su majka i otac otišli u Njemačku, a potom se razišli i rastali. Ostala je s bakom i djedom, koji uskoro umire, pa je baka potom Slađanin staratelj i sav njezin svijet. Baka umire početkom 2020., a od majke i dalje ni traga ni glasa. Kada je početkom studenoga krenula u potragu za ženom koja joj je dala život, a njezino nejavljanje kćerki gotovo 50 godina i danas je za nju velika tajna, nije znala ni je li majka živa, no brojne, utemeljene dojave govore da jest i da je u Njemačkoj.

- Sada sam prilično sigurna da je živa, no na početku traženja bila sam spremna na sve. Potraga za majkom urodila je i ponovnim kontaktom s ocem, s kojim se nisam čula deset godina jer on sada ima život s drugom obitelji. Na ponovni kontakt s njim nagnale su me neke dojave koje su me bile uznemirile, no on je tu nelagodu odagnao. Otac je u Bordeauxu, u Francuskoj. Rekao je da su mama i on 1969. došli u Francusku i radili u Peugeot tvornici, živeći u stanovima tvrtke. Razišli su se godinu poslije, a zahtjev za rastavu podnijeli su 1971. Kaže, jedan dan kada je došao kući s posla, nju nije zatekao. Navodno je otišla s nekim Poljakom 500 km dalje od toga grada, Sochauxa. Rekao mi je da je prije tri godine od jednog čovjeka čuo da ju je on vidio svojevremeno u Muenchenu i da se udala za tog Poljaka - prepričava Slađana telefonski razgovor s ocem Josipom. Javile su joj se i dvije žene, Mira i Radmila, koje su 1972. u njemačkom Brettenu tri mjeseca bile cimerice s njezinom majkom, a radile su u tvornici bijele tehnike Neff.

– I one su rekle da je moja mama bila jako dobra i draga, no da je djelovala potišteno, da je spominjala mene, govoreći "moja Slađa". No kažu i da je previše vjerovala ljudima. Javilo mi se i nekoliko osoba iz Njemačke koje aktivno i same sudjeluju u traženju moje majke, a rade na poslovima gdje imaju pristup službenim podacima. Najviše mi pomaže žena iz Stuttgarta, koja već ima iskustva u takvim traženjima - kaže Slađana. Među dojavama je i ona žene koja je naše gore list, koja također ima pristup službenim podacima, a prema kojima je 1985./86. posljednje bila prijavljena u Koelnu.

- Prihvatit ću svaku istinu o majci, pa i onu da je u međuvremenu počela novi život i zasnovala novu obitelj, da možda ne želi imati nikakve veze s vremenom kada sam ja rođena - kaže Slađana.

Uz zdravlje i sreću djece, pronalazak majke bio bi za nju najljepši božićni dar.