Ne možete ići u EU i veličati diktatora Tita, poručili su Bugari susjedima Makedoncima, koji silno žele otvoriti prva pregovaračka poglavlja s Europskom unijom. Dakle, mit o Titu još živi na "brdovitom Balkanu" pa JBT po tko zna koji put iznova "oživljava" u javnosti i kod onih koji ga mrze i kod onih koji ga i dalje vole, uz sve one koji Titu i komunizmu pristupaju odgovorno i objektvno, strogo povjesničarski.

Bilo kako god, priča o Titu nikad dosta, o zločinima njegova totalitarnog režima također, kao i o usponu i propasti umjetne tvorevine zvane FNRJ pa SFRJ. Naravno, gomila je priča i o komunizmu koji je sve zakuhao i u revolucionarnom zanosu preko milijuna mrtvih izgradio vlastito carstvo "jednakosti, pravde i prosperiteta", a zapravo, u svojoj biti, carstvo nejednakosti, nepravde i nazadnosti, bez obzira na proklamirani model "socijalizma s ljudskim likom", također jednu od laži u kojoj se živjelo i umiralo pola stoljeća. Drugim riječima, teško je odgovoriti na pitanje zašto danas, trideset godina nakon propasti ideje komunizma, još uopće itko i igdje želi čitati priče o tim olovnim vremenima i čitati neke knjige koje se bave JBT-om, komunizmom, socijalizmom i boljševizmom iz takvih davno minulih vremena, a da nije povjesničar ili, u gorem slučaju, ordinarni ljubitelj komunističke prošlosti.

U tom i takvom kontekstu jedno od pitanja koje postavljaju povjesničari i drugi znatiželjnici jest i pitanje što je, recimo, bilo s balkanskim komunistima prije Josipa Broza Tita i kako je JBT i s kime došao u poziciju apsolutne moći kojom je vladao do svoje smrti. Na to pitanje odgovor smo potražili u razgovoru sa Stefanom Gužvicom, autorom knjige "Prije Tita, Frakcijske borbe u komunističkoj partiji Jugoslavije 1936-1940." objavljenje u nakladi izdavačke kuće Srednja Europa.

Stanje u razdoblju prije Tita u KPJ i KPH malo se i objektivno razmatralo u akademskim i inim krugovima. Zašto je tomu tako te kojim ste se izvorima koristili za pisanje ove vaše intrigantne i aktualne knjige?

- Nije iznenađujuće što je interes za period nakon 1945. godine veći, s obzirom na to da je KPJ tada bila na vlasti i svojim djelovanjem obilježila cijelu jednu epohu. Međutim, period Velike čistke je tu naročito bitan, s obzirom na to da dolazi do političke i fizičke eliminacije vodećih jugoslavenskih komunista, od kojih su mnogi imali važnu ulogu u događajima poput Oktobarske revolucije ili Španjolskog građanskog rata. Do sada je taj period uglavnom bio obavijen velom tajne zbog nedostupnosti arhivskih izvora. S druge strane, uvijek je privlačio pažnju ne samo zbog ubojstava poznatih komunista poput Vladimira Ćopića, Filipa Filipovića i Đure Cvijića nego i zbog toga što na kraju Velike čistke Tito postaje generalni sekretar KPJ, što će ostati do svoje smrti 1980. godine. Knjiga je stoga zasnovana na arhivskim izvorima iz Ruskog državnog arhiva sociopolitičke povijesti (RGASPI), koji sadrži osobne dosjee jugoslavenskih komunista, partijsku dokumentaciju i materijale Sekretarijata Wilhelma Piecka, koji je bio zadužen za balkanske zemlje

Od kuda neprijateljstvo i frakcionaštvo unutar predratne KPJ?

- Frakcionaštvo je čest fenomen u političkim organizacijama, a komunističke partije u međuratnom razdoblju u tom su pogledu naročito ozloglašene. To pitanje bilo je neraskidivo povezano s političkim nasljeđem prerano preminulog Lenjina i s budućim ishodom borbe za vlast njegovih nasljednika. U zemljama poput Jugoslavije to je bila borba za taktičko i strateško usmjerenje komunističkog pokreta nakon zabrane partije i slabljenja radničkog pokreta. Policijski progon rezultirao je međusobnim nepovjerenjem članova partije i strahom da neslaganje može biti potencijalno sijanje razdora u komunističke redove od strane policije. Emigracija, s druge strane, značila je političku izolaciju. Na kraju, ne smije se zaboraviti ni čuvena zabrana frakcija unutar Boljševičke partije - do njezina Desetog kongresa 1921. godine, one su bile dopuštene i, štoviše - poželjne. Međutim, u uvjetima strane intervencije protiv sovjetske Rusije, gladi i građanskog rata, Lenjin uvodi privremenu zabranu frakcija zarad ostvarivanja jedinstva partije u cilju pukog opstanka nove države. Nakon njegove smrti ta zabrana nikada nije ukinuta, nego je korištena kao političko oružje za obračun s neistomišljenicima.

Što je bilo sporno u odnosu jugoslavenskih i hrvatskih komunista prema nacionalnom pitanju te koja je uloga HSS-a bila u svemu?

- Što se tiče odnosa KPJ i KPH, potonja je kao zasebna sekcija osnovana 1. kolovoza 1937. kao dio borbe za federalno uređenje države i okupljanje ljudi nezadovoljnih beogradskim centralizmom. Problemi koji su nastali na relaciji KPJ - KPH tijekom 1938. godine bili su posljedica vakuuma koji je nastao u KPJ u tom razdoblju. Samo dva tjedna nakon osnivanja KPH, u Moskvi je uhićen generalni sekretar KPJ Milan Gorkić, koji će nedugo potom biti strijeljan pod lažnim optužbama za špijunažu. Partija je od tog trenutka pa sve do siječnja 1939. godine bila bez rukovodstva. Da stvar bude još kompliciranija, osnovana je i Stranka radnog naroda (SRN), koja je trebala biti legalna verzija ilegalne KPJ i izići na izbore u prosincu 1938. Dakle, tijekom 1938. godine na teritoriju Hrvatske djeluju tri komunističke partije, KPJ, njoj formalno podređena KPH i objema formalno podređeni SRN. Komunisti prepoznaju Hrvatsku seljačku stranku (HSS) kao najvažniju predstavnicu hrvatskog naroda u Jugoslaviji i stalno pokušavaju uspostaviti političku suradnju s njom. Privremeno rukovodstvo KPJ, s Titom na čelu, smatralo je da SRN treba istaknuti samostalne kandidate na izborima. Međutim, rukovodstvo KPH nije to učinilo, nego je podržalo kandidate HSS-a. Ovo je razljutilo privremeno rukovodstvo. Bit pitanja, međutim, ticala se odnosa KPJ prema hrvatskom položaju u Jugoslaviji: Privremeno rukovodstvo i Tito smatrali su da se, u slučaju rata, Jugoslavija, tj. njezino teritorijalno jedinstvo, mora braniti po svaku cijenu, dok su KPH i rukovodioci SRN-a u Hrvatskoj smatrali da je preduvjet za obranu Jugoslavije prethodno rješenje hrvatskog pitanja. Tito se, naravno, nije protivio suradnji s HSS-om, ali njegova vizija je bila da se HSS mora gurati ulijevo, a ne da se KPJ mora priklanjati nekomunističkoj stranci.

Koja je bila uloga Josipa Broza u Velikoj čistki u SSSR-u kada je, među ostalima, poubijano i 300 najvažnijih jugoslavenskih komunista?

- U samom procesu Velike čistke Titova uloga bila je minimalna. Autori poput Pere Simića, Zvonimira Despota i Silvina Eiletza koristili su takozvane karakteristike (odnosno izvještaje) pisane Odjelu kadrova Kominterne kao navodne dokaze da je Tito potkazivao partijske drugove i slao ih u smrt. Međutim, ti autori ignoriraju dvije činjenice. Prva je da su te karakteristike pisali doslovno svi jugoslavenski komunisti u Moskvi, odnosno da su one bile standardne prakse provjere kadrova u Kominterni. Druga je da ih je Tito pisao tijekom 1935. i 1936. godine, prije nego što je počela čistka u KPJ. Simić i Despot, recimo, sami kažu da je Gorkić strijeljan "tridesetak mjeseci" nakon što je Tito napisao karakteristiku o njemu.

Kada je Tito došao u Moskvu tijekom same Čistke, u jesen 1938. godine, ponovno je morao pisati izvještaje. U tom trenutku zna se da izvještaji Odjela kadrova idu NKVD-u, s obzirom na to da su i mnogi od ljudi za koje su ga pitali već bili uhićeni. Međutim, Tito ne samo da ih nije optuživao kao špijune, što tvrde spomenuti autori, nego je tim izvještajima morao prvenstveno opravdati sebe. Da je rekao da i on smatra da su špijuni, to bi nužno povuklo jedno veoma očigledno pitanje - a zašto onda nikada prije to nije nikome priopćio? Dakle, potkazivanje navodnih špijuna nije nimalo bezazlena stvar i često je moglo imati mnogo ozbiljnije posljedice za same potkazivače. Simić i Eiletz potpuno ignoriraju da u Moskvu u isto vrijeme dolazi i Titov bliski suradnik, španjolski borac Vladimir Ćopić, i da su njegovi izvještaji mnogo opširniji i informativniji od Titovih, s obzirom na to da je dugo živio u SSSR-u i puno bolje poznavao uhićene. Jedina osoba za koju se može pouzdano tvrditi da je Tito skrivio njezino uhićenje jest Petko Miletić, koji je ujedno bio i posljednji Titov rival za mjesto generalnog sekretara. Kada je u jesen 1939. godine Miletić došao u Moskvu, Titovi suradnici (prije svega Josip Kopinič) pripremili su dosje koji je lažno predstavio Miletića kao suradnika jugoslavenske policije. Miletić je uhićen u siječnju 1940. godine i poslan u gulag, gdje je umro tri godine kasnije. Doduše, treba imati na umu i da je Miletić došao u Moskvu s identičnim ciljem - da Tita pošalje u gulag, a sam postane novi generalni sekretar partije.

Koje je vještine Josip Broz stekao na obavještajnoj akademiji u Balašihi i je li ga to predodredilo za budućeg vođu KPJ?

- Napomenuo bih da trenutno postoji samo jedan jedini izvor koji Tita povezuje s Obavještajnom akademijom u Balašihi, i to u svojstvu predavača. Međutim, kao što su argumentirano pokazale kolege poput Nikite Bondareva (koji je dokument i otkrio), Alekseja Timofejeva, Denisa Kuljiša i Williama Klingera, školovanje na toj akademiji je najrazumnije objašnjenje za jedinu rupu u Titovoj biografiji, koja se tiče nekoliko mjeseci 1936. godine. Iako je većina dokumenata obavještajnih struktura izvan fonda Kominterne i dalje nedostupna, na osnovi svjedočenja pojedinaca, i samog Tita, može se zaključiti da je on tamo izučavao vojnu teoriju, uključujući i partizansko ratovanje. Titu je najviše pomoglo to što je razumio što točno Kominterna očekuje od budućeg vođe partije. Poduzimao je konkretne korake k izgradnji i osnaživanju partijske organizacije umjesto da, kao ostali, čeka da Kominterna razriješi krizu koja je nastala uhićenjem Gorkića. Osim toga, iako je bio skeptičan prema mogućnosti uspjeha suradnje s nekomunističkim antifašističkim partijama, nikada nije otvoreno negirao politiku narodne fronte.