Ne bojte se. Nemate uistinu nikakvog razloga za to. Nije ovo još jedno sentimentalno prisjećanje na “najbolje godine njihova života”. Kada su divovi hodali zemljom, pjevali pjesme pune bunta i nade u bolju sutrašnjicu koje su odjekivale od Prilepa sve do Calaisa, a povremeno su znale i trajektom krenuti put Otoka u nepoznato, gubeći se po selima južne Engleske pokušavajući pronaći svoj put do Londona. Iako sam posljednjih tjedana naišao na ploču, što znači da se vrtjela na mome gramofonu, na kojoj je jedan od tih “heroja” ispjevao stihove “Govoriš mi o ideji/O patriotizmu generacije/Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi/Ili nešto vrijedno robije/Razgovarajmo o slobodi/Sjećaš li se Španije”. Rondo, vidimo se nagodinu.

Na Vijencu Paje Kolarića u Osijeku koncem 80-ih godina prošlog stoljeća netko je napisao grafit “Voli me onako kako nikad nisi volela”. Nazvati tih trideset neravnih slova grafitom uvijek je bilo preuveličavanje, čak i u ta davna vrijeme. Viđao sam ga baš svaki dan na putu do škole. Godinama sam prolazio pokraj njega, bar dvaput dnevno, te je postao neizostavni dio mene, puno više nego sama pjesma iz koje je izvučen taj stih. U jednom trenutku naše zajedničke povijesti netko je odlučio popraviti ga ili možda samo, u duhu hrvatskog pravopisa Babić-Finka-Moguš iz 1971. godine, izvesti ga na pravi jezični put, pa je dodao dva j. “Vol(j)i me onako kako nikad nisi vol(j)ela”. Gotovo trideset godina živio sam s njim. Bio je nezamjenjiv dio moje vizure rodnog mi grada u jednakoj mjeri kao recimo kupola na Palači prve hrvatske štedionice ili Cesarec. A onda su ga neki novi klinci prebojili, napravili novi grafit i sada živi jedino u mojim sjećanjima. I nadam se u sjećanjima nekih od vas.

Tako je i s albumima koje nitko više “ne sluša”. Poput primjerice “Expressions” kolektiva imenom Music Go Music, “Ten” cLOUDDEAD-a, “Nothing Lives Long, He Sang, Only The Earth And The Mountains” Brave Captaina ili “Crying over Pros for No Reason” Edita. Stotine albuma objavljivanih tijekom moderne povijesti pop-glazbe, zaboravljeni ili samo spremljeni na “sigurno”, neki u podrum, neki na tavan, koje iz naftalina izvlače istraživači poput mojih kolega ili prijatelja koji još nisu odustali od novih, odnosno starih spoznaja. Sjeća li se tko “Kingsizea” Boo Radleysa ili onoga groznog benda imenom Menswear čije nazive albuma ne želim ni spominjati? Oba su benda kritičari u devedesetima smjestili u brit-pop, a između njih bio je ocean toliko velik da bi čak i na Jupiteru bilo problema smjestiti ga. Jeste li nekada pokušali, onako iz zabave, reći sugovorniku kako vam se, zapravo, ne sviđa njegov omiljeni album? Ako niste, probajte pa mi javite ishod. Jednom sam, ne znajući da pokraj mene sjedi strastveni obožavatelj Cavea, i ne, nisam sjedio sam pred ogledalom, imao petnaestominutni monolog o besmislenosti dvostrukog albuma “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus”. Jedva sam izvukao živu glavu iz tog stana na Sjenjaku.

Mislim, tko bi čovjeku prigovorio na glazbenom ukusu ako su mu glazbenici koje voli, primjerice Depeche Mode, A Tribe Called Quest ili PJ Harvey. Rijetki bi izdvojili Arcade Fire, The Roots ili Kate Bush. A gotovo nitko The The, CunninLynguists ili Anne Clark. Sva spomenuta imena nalazila su se godinama na mojoj polici za CD-ove skupljajući prašinu, jer uglavnom su se vrtjela imena iz prve dvije grupe, ta treća bila je snobovska, rijetko bih ju slušao, no kada bi nam u goste stigao netko novi, a tko je poput mene znao provoditi sate gledajući u tuđu policu s glazbenim izdanjima (čitaj CD-ovi, ploče, kasete, DVD-ovi...) kao što ljudi gledaju u Botticelijevo “Rođenje Venere”, da bi se svako malo okrenuo prema meni i oduševljeno prostenjao: “Imaš debi Shponglea? “Suerte” od Abeda Azrije, pa gdje si to kupio? Svi Black Box Recorderi, a bome i Baader-Meinhof. Rekao bi čovjek da voliš Lukea Hainesa. A tko su ti pak ovi, Ne Zhdali?”, tada bi se u meni probudio snob i krenula bi balada o avant-progresivnom estonskom sekstetu koji je bio, na sreću i ostao, najveća tajna alternativnog rocka devedesetih. Ah ta Heroina Nova.

Dakle, još uvijek traje moje pospremanje podruma, koje je trenutno u fazi “raspremanje dnevne sobe”, što znači kako su mi danima po podu razbacane uspomene na čovjeka koji sam nekada bio. A o tome najbolje govore knjige koje sam volio čitati, više od dvaput, kao i albumi koje sam kupovao iz mnoštva razloga. Držim u ruci i gledam “Mogwai Young Team” japansko izdanje, koje me je koštalo desetinu tadašnje plaće, pa se ne mogu odlučiti hoću li ga nekome pokloniti (problem je što nitko nije zainteresiran), prodati za 10 kuna ili spremiti natrag u podrum. Ovo posljednje mi tek nema smisla, jer netko bi ga trebao slušati, otvarati i mirisati, pokušati odgonetnuti tko je pLasmatroN, a spoznaja da će netko od budućih generacija možda nabasati na njega pri bacanju mojeg smeća, kojega se ja očito nikada neću riješiti, te da će ga poslušati i tako si otkriti prekrasan svijet, snovitiji od Narnije, nimalo me ne ispunjava nadom. A što tek reći za album “Lost Horizons” Lemon Jellyja, koji sam kupio samo zbog naslovnice? Ispostavilo se kako je tonski zapis na njemu baš simpatičan i zarazan. A “The Civil War” Matmosa, koji sam poslušao samo jednom. I to prije nego što sam ga uopće kupio.

Za vrijeme dok vodim unutarnju bitku što s tim predmetima od plastike, Wilco sviraju “How To Fight Loneliness” s prekrasnog albuma “Summerteeth”, koji su nedavno reizdali na čak četiri diska i pet vinila. Tko to želi imati? U kojemu stadiju zaljubljenosti u lik i djelo Jeffa Tweedyja trebaš biti da se odlučiš poslušati demo instrumental s ploče broj četiri. Kada u isto vrijeme možeš slušati bilo koji drugi album čikaškog benda. Pa se sjetim emisije o Vladimiru Devidéu, matematičaru, japanologu, akademiku i književniku, i njegove kuće pune knjiga koje nitko nije htio. Jesu li završile u knjižnici ili na Jakuševcu?

Nego, trebao je ovo biti tekst o “The Queen’s Gambit”. Htio sam se prisjetiti one godine kad nije bilo škole u Osijeku, nego sam neko vrijeme išao u Bakićku u Bjelovaru, gdje smo umjesto tjelesnog igrali šah. Ali eto, misli su mi malo odlutale. No zašto trošiti riječi na seriju o kojoj znate gotovo sve. I prije nego što ste je pogledali. Što sam još htio podijeliti s vama? Gledajte seriju “Ramy”. Odlična je. Kao i “Barbarians”. Preporučio bih vam i sjajan dokumentarac “Duša Amerike”. Slušajte Repetitor ili možda The Jesus and Mary Chain. Dajte priliku kultnom klasiku “V.” Thomasa Pynchona koji je preveden, napokon, na hrvatski jezik. Ili se poput mene izgubite u pop-savršenstvu “The Great Eastern” škotskog benda imenom The Delgados, koji ove godine slavi svoj dvadeseti rođendan, ali nema reizdanja, nema bonusa, nema snimaka uživo, nema demo verzija samo jedan tip u Osijeku, koji dok posprema podrum sluša “American Trilogy” i razmišlja o čemu točno pjeva Alun Trevor Woodward kad kaže “Sorry doesn’t seem to wash/When there’s truths around that I have quashed/And no one, I mean no one/Can depress me more than I can/So does that make me weak/Or should that make me sick?/But lately I’ve been feeling that/I’m gonna give up breathing/There’s a light on in my head/And I’m thinking what I said/All the fever in my brain/I’m alright now, I can even take the pain.”n