U trenutku kada se u Bugarskoj vode jalove i žustre rasprave hoće li Makedonce pripustiti u Europsku uniju ili će pak tu zemlju ostaviti na koljenima u predvorju Europe, mi ćemo se ipak pozabaviti vrlo zanimljivim albumom bugarskog folklora koji je početkom godine izazvao veliko zanimanje ljubitelja glazbe, bez namjere da se miješamo u ovaj nepotreban sukob.

Odmah ćemo kazati da držimo fige našim prijateljima Makedoncima da se što prije izvuku iz balkanskog blata. Naravno, želimo im da ostanu ponosni Balkanci (Hrvati se, kako znamo, ove identitetske odrednice klone kao vrag tamjana), ali s većim razvojnim šansama i sigurnosnim jamstvima. To je zacijelo i u interesu Bugara koji u odnosu na Makedonce osjećaju najveću moguću bliskost i srodnost, a mnogi će od njih reći čak i istovjetnost.

Mi u ovoj prilici ne vidimo sebe kao arbitre u tome sukobu, znajući na kakav su način etnički Bugari, pa čak i sjećanje na njih, zbrisani iz današnje Makedonije nakon 1945., ali i poštujući volju današnjih stanovnika bivše jugoslavenske republike da budu ono što jesu i što žele.

Teško je o ovoj temi uopće raspravljati u uvjetima desetljećima sustavno promicane bugarofobije koju su u Kraljevstvo SHS kao miraz donijeli Srbijanci. Strahoviti poraz i poniženje u Bitci kod Slivnice iz 1885., koji su doživjeli naši istočni susjedi nakon neuspješne invazije na etnički tuđe ozemlje, stvorio je kod njih osjećaj mržnje i nelagode kada bi netko javno spomenuo Bugarsku i Bugare. Čak i naglasniji Jugoslaveni, sa časnom iznimkom velikog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, redovito su iz vida gubili Bugare, kao da ih uopće nema na etničkom i političkom zemljovidu jugoistočne Europe, čineći naravno veliku štetu ideji bliskosti među Južnim Slavenima. Ništa se nije popravilo ni s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju (na bugarskom naziv ove integracije glasi Evropejski sajuz) jer su siroti Hrvati i Bugari, izgubljeni u vremenu i prostoru, međusobno podjednako udaljeni baš kao i u vrijeme Hladnog rata. Tko zna, možda nas je i urekao pokojni akademik Stanko Lasić koji je emotivnu udaljenost od Hrvatske mjerio pojmom njemu osobno ne baš bliske bugarske književnosti?

Manje je poznato da je Prvo Bugarsko Carstvo (7. - 11. stoljeće), u čijem sastavu je bio i Osijek (točnije ugarski Eszék), daleko nadmašivalo sadašnje bugarske državne granice, proširujući svoju vlast sve do Pešte (koja svoje ime navodno nosi još iz vremena Bugara) te Užhoroda, Mukačeva i Bilhoroda Dnjistrovskog u suvremenoj Ukrajini. Kruna svega je da se današnji srbijanski glavni grad sve do pada pod Turke na mađarskom jeziku zvao Nándorfehérvár, što u prijevodu znači Bugarski Biograd. Drugo Bugarsko Carstvo (12. – 14. stoljeće) imat će ponešto manje granice, ali će također vladati na velikom teritoriju koji je, primjerice, uključivao gotovo cijelu sadašnju Srbiju. Kratkotrajni slavonski ban podrijetlom iz Kijivske Rusi iz rjurikovićke loze Rastislav Mihajlovič bit će u jednom trenutku čak takmac na bugarsko carsko prijestolje. Makedonski jezik, torlačko narječje u istočnoj i južnoj Srbiji te tzv. našinski jezik kojim govore pripadnici mikronaroda Goranaca s tromeđe Kosova, Makedonije i Albanije, pa čak hrvatska torlačka enklava u rumunjskom gradiću Karaševo, svjedoče da su Bugari iza sebe posijali podosta zemljaka izvan nukleausa bugarske države. Naravno, to nipošto ne znači da Makedonci koji žive u današnjoj Sjevernoj Makedoniji i od 1945. imaju vlastiti jezični standard ne mogu ispovijedati vlastiti nacionalni identitet i kao takvi željeti ući u Europsku uniju. Bez obzira na jezičnu i inu srodnost sa susjednim Bugarima.

Album “Sound Portraits from Bulgaria: A Journey to a Vanished World” (Smithsonian Folkways) izniman je folkloristički dokument kao plod istraživanja američkog etnografa Martina Koeniga koji je između 1966. i 1979. tumarao ruralnim bespućima Bugarske u potrazi za draguljima pučkog izričaja. Kako piše u programskoj knjižici s tekstom što se proteže na 144 stranice, ovaj dvostruki album slavi način života koji je uglavnom nestao pod udarom industrijalizacije, tehnologije, globalizacije i emigracije. Prilika je to za upoznavanje s veličanstvenom pučkom kulturom nama ne tako dalekog i srodnog bugarskog naroda. Da parafraziramo Petra Hektorovića, posrijedi su bugarštice pristigle sa samoga izvora.