Ivan Grobenski svestrani je glazbenik poznat po svom angažmanu u bendu Moskau, no tek posljednjih godina kao samostalni izvođač donosi svoju najizravniju i najiskreniju glazbu dosad. Početkom ovoga mjeseca objavio je svoj dugoočekivani album na kajkavskom dijalektu. Izdanje naslovljeno “Siromahi i lazari” sadržava osam pjesama, a posebno je po tome što donosi simbiozu modernog angažiranog zvuka i promišljanja tradicije. Naime, Ivanova je namjera bila reinterpretirati topose tradicionalne kajkavske pjesme, snimiti neotradicionalnu kajkavsku pjesmaricu i stvoriti novi, suvremeni kajkavski kronotop. Odakle takva ideja, kako su nastajale pjesme za album i druge zanimljivosti iz dosadašnje karijere otkrio nam je taj talentirani koprivnički autor.

Kako su izgledali tvoji glazbeni početci? Koji su te bendovi inspirirali da se počneš baviti glazbom i što danas glazba znači za tebe?

- Počeo sam sasvim slučajno, kao basist u punk-rock bendu The Flip, u koji me pozvao Marko Lucijan Hraščanec, kojeg danas znamo kao The Gentlemana. Imao sam 12 godina i fretless bass na kojem sam olovkom crtao pragove i nisam baš bio siguran jesam li ja veći od bas-gitare ili ona od mene. U tom smo bendu naučili svirati svoje instrumente, ali i kako je to svirati s drugim ljudima, pisati pjesme, imati koncerte, snimati u studiju… The Flip me na neki način naučio svemu što znam i radim i danas. Nas je tada inspiriralo sve do čega smo mogli doći i što smo čuli, bili smo opsjednuti muzikom, a čini mi se da smo najviše željeli biti Pixies. Glazba je danas za mene isto što je bila i tada - čisto zadovoljstvo.

Kako je došlo do odluke (potrebe) da radiš i kao samostalni izvođač i koje su osnovne razlike u kreativnom procesu sada u odnosu prema radu s Moskau?

- Prvi samostalni album napisao sam i objavio u vrijeme kada je Moskau bio u jednoj od svojih hibernacija. Nakon “Violence & Sorrow” shvatili smo da smo prilično iscrpljeni; fizički, psihički i financijski, te da si moramo dopustiti predah i od glazbe, ali i jedni od drugih. Međutim, ja sam prirodno nemiran i neurotičan, teško se podnosim kad ne radim glazbu, pa sam počeo pisati i vrlo je brzo bilo jasno da se radi o drukčijem materijalu - brutalno iskrenim i osobnim pjesmama kojima nije mjesto u Moskau. Kreativni proces u Moskau temelji se na organiziranom kaosu, gdje ne znamo tko je uopće u bendu i što se točno događa, ali uvijek postoji neka ideja o tome kako bi novi materijal trebao zvučati pa sviramo unedogled, sve dok se taj isti materijal ne počne pisati sam od sebe. U Moskau nam se uvijek činilo da nismo mi ti koji imaju kontrolu nad kreativnim procesom, nego obrnuto, ali nam to nekako uvijek polazi za rukom. I samostalni kreativni proces je sličan, osim što sam sam sa sobom pa ima nešto manje kaosa i znam tko je u bendu.

Kako s određenim odmakom gledaš na svoja prva dva samostalna studijska albuma?

- Volim te albume i mislim da su ispali točno onako kako su trebali s obzirom na životne okolnosti koje su ih u to vrijeme oblikovale. “Lessons in Life and Love” bio je razračunavanje sa samim sobom, album koji sam morao snimiti ako ne želim izgubiti razum. “On Death & Other Problems” pak bio je pokušaj zrcaljenja kolektivne postmoderne shizofrenije koju smo svi počeli osjećati krajem 2018., a za koju mi se čini da je donekle kulminirala stanjem u kojem živimo proteklih mjeseci. Taj album i tadašnja postava benda bili su nešto kao stand-up comedy band act, eksperiment koji je donekle uspio.

Koji su razlozi da si se u određenom trenutku odlučio prebaciti na materinski jezik?

- Jednostavno se dogodilo, kao što se uostalom sve u glazbi i kreativnom procesu jednostavno dogodi. Ne znam hoću li ponovno snimiti album kao što su “Siromahi i lazari” ili nastaviti pjevati na materinskom jeziku jer o svemu tome razmišljam kao o nekoj prolaznoj danosti koja je podložna promjeni i oko koje se ne treba previše opterećivati. Možda ću u budućnosti naučiti još neki jezik ili izmisliti svoj pa pjevati na njemu.

Što nam možeš reći o pjesmi “Dojdi, draga, dojdi”, svojevrsnom idejnom začetku tvog aktualnog albuma? Kako je tekao proces pisanja ostalih pjesama koje su se našle na “Siromahi i lazari”?

- “Dojdi, draga, dojdi” nastala je sasvim spontano, jedne večeri u Zagrebu. Snimio sam demo, a onda sam ga nekoliko dana slušao, pokušavajući shvatiti što sad s tim i imam li dovoljno kreativne koncentracije proširiti sve u neku veću cjelinu. Nekoliko sljedećih tjedana intenzivno sam proučavao naše narodne predaje, običaje i mitologiju, čitao sam zapravo sve što mi je došlo pod ruku, čak sam u jednom trenutku nabasao i na neki znanstveni rad u kojem se opisuju uzroci smrti i najčešće bolesti u Križevačkoj parohiji krajem 19. stoljeća jer je tamo bilo detaljno opisano kako su ljudi na našem području u to vrijeme živjeli. Preostale su pjesme nastale brzo, što je kod mene i inače slučaj, jer jednom kada uhvatim nit vodilju, pišem gotovo dan za danom, a kad osjetim da se nadolazeći materijal počinje previše udaljavati od prvih nekoliko pjesama, znam da već odlazim u neke nove vode i da moram stati prije nego što mi smislena cjelina isklizne iz ruke. Tako da je materijal napisan u mjesec dana, a sve ostalo bilo je pitanje stilistike, odabira instrumentarija, suradnika, odluke o tome kako oblikovati zvuk, atmosferu i slično.

Gdje je snimljen album, tko je sve sudjelovao u njegovu nastanku i po kojem si principu birao suradnike?

- Djelomično je snimljen u mom kućnom studiju, a djelomično u studiju Intek Musica u Koprivnici. Marin Hraščanec i ja najviše smo radili na albumu - od snimanja, aranžiranja pa do miksa, masteringa i cjelokupne produkcije. Ključni obol dali su i moji dobri prijatelji i glazbenici Marko Lucijan Hraščanec na saksofonu i Hrvoje Štefanić na trombonu, s kojima i inače često surađujem, a onda i Leo Beslać na synthu i Brane Norac na klarinetu. Leo je iz Zagreba, a Brane iz Sinja pa smo taj dio suradnje ostvarili e-mailom. Bilo mi je važno u cijelu priču uključiti što više domaćih ljudi, ljudi koji su povezani s Podravinom i podravskim krajem. Marko je Koprivničanac, Hrvoje je iz Đurđevca, a Dinko Šimac, koji je režirao spotove, rodom je iz Virja i savršeno je uhvatio atmosferu i poruku koju sam želio prenijeti videospotovima. Dinko je iznimno talentiran i obožava glazbu pa sam znao da nećemo imati problema.

Točno na sredini albuma smješten je i jedan instrumental...

- Taj je instrumental zapravo jedna improvizacija na zadanu osnovnu blues shemu. Nikad nisam “skidao” one poznate blues fore jer mislim da svatko mora pronaći svoj blues, da je blues upravo u tome da ga svatko shvaća i svira na svoj način i ovaj instrumental odraz je toga kako ja zamišljam svoj blues. Nisam zamislio da će se na albumu naći i jedan instrumental, no učinilo mi se da ovaj pripada albumu i da je odlična prekretnica između prvog i drugog dijela albuma. Uostalom, prekretnice odnosno crossroads i jesu mjesto bluesa...

Kakve su dosadašnje reakcije na spomenute pjesme i spotove? Stigle su i prve recenzije - koliku važnost pridaješ mišljenju glazbenih kritičara?

- Reakcije su odlične i izvan svih mojih očekivanja. “Črna Megla” je zaista imala prekrasan odjek, a to se nastavilo i sa sljedećim singlom, “Siromahi i lazari”. Zasad su sve recenzije odlične. Meni je najprije važno da sam ja zadovoljan albumom, a onda mi je važno i da ga publika prihvati, da se poveže s njim, pronađe u njemu nešto intrigantno i da ga sluša. Važna je i glazbena kritika, za koju mi se najviše čini da je tu ne bi li publici dala neke smjernice u slušanju ili je možda navela da uopće i odluči poslušati album pa onda i meni potvrdila da sam odradio dobar posao ili upozorila na neke detalje koji su se mogli napraviti bolje ili drukčije. Albume ne treba snimati isključivo za sebe, za publiku, za kritiku, nego pomalo za sve njih.

Kako je prošla svirka u Začaranoj Močvari krajem prošlog mjeseca? Kako nove pjesme funkcioniraju uživo? Možeš li izdvojiti neki koncert koji ti je ostao u posebnom sjećanju?

- Prošla je odlično, a posebno mi je drago što je Hrvoje i mene i sve prisutne iznenadio klavirskim aranžmanom pjesme “Siromahi i lazari”. Pjesme izvrsno funkcioniraju uživo, ali odlučio sam još neko vrijeme promisliti o tome kako ću ih izvoditi uživo. Svaki je koncert priča i anegdota za sebe, ali na pamet mi pada nastup u Velikoj Gorici. Svirali smo zapravo za donaciju publike i ideja je bila da u vrijeme ili nakon koncerta uokolo ide neki šešir u koji svatko može ubaciti koliko misli da smo zavrijedili. Na kraju je i publici i nama bilo toliko dobro da smo zaboravili poslati šešir. (smijeh)

Koji su ti planovi?

- Volio bih da nam se vrati koncertni život, da možemo putovati na mjesta gdje nikada nismo bili i proučavati kako pjesme žive kada ih se izvodi. Za mene je to bit smisla posla kojim se bavim.