Građevinski sektor u Osijeku, pandemiji unatoč, radi punom parom, gradilišta niču u svim dijelovima grada. Iako su donedavno investitorima bila zanimljiva zemljišta samo u strogom središtu i njegovoj blizini, sada je interesantan gotovo svaki slobodan prostor na kojemu se može ishoditi građevinska dozvola. Premda bismo, prema logici ponude i potražnje, očekivali da žele graditi stambene jedinice manje kvadrature, kojih na osječkom tržištu nekretnina rijetko ima u ponudi, investitorima su, čini se, zanimljivije urbane vile. Riječ je o zgradama od dva do najviše tri kata sa stanovima površine od stotinu i više četvornih metara, ali tehnički i tehnološki vrlo modernim i zahtjevnim.

Takva gradilišta niču po svim dijelovima grada na slobodnim parcelama ili između kuća. To znači da posla ima dovoljno za sve, čak toliko da nedostaje znatan broj građevinskih radnika, potvrdio nam je upravitelj Braniteljske zadruge Zenge Osijek, Ivo Lukić poznatiji kao Učo, čije smo zaposlenike sreli na gradilištu u Donjem gradu. Koriste svaki ljepši dan da naprave što više posla jer završetkom na ovom gradilištu već ih čeka ugovoren posao za novo.

Upravitelj je Zadruge umirovljeni osječki branitelj i ratni zapovjednik bojne 1. voda 106. brigade koji je u prosincu 1999. sa statusom trajno 80-postotnog ratnog vojnog invalida otišao u mirovinu. Unatoč tome nije mogao samo sjediti kod kuće, već je neprestano nešto morao raditi, biti aktivan i, kako za sebe tvrdi, biti koristan zajednici.

- Moj mi nemirni duh nije dopuštao da besposleno sjedim. Uvijek je bilo nekog posla, radio sam malo-pomalo, za svoje zadovoljstvo. Nisu me zanimale kladionice i prepričavanje ratnih drama po birtijama - otvoren je Učo, koji je 2018. s još nekoliko suboraca odlučio osnovati građevinsku zadrugu nazvavši je - Zenge.

Zadruga je registrirana za građevinske poslove, zidanje, betonažu, adaptacije i izrade novih krovova, uglavnom su to roh bau poslovi ili, kako bi to upravitelj rekao, grubi poslovi do pod krov.

Učo kaže kako mu za osnivanje Zadruge osnovna namjera nije bila isključivo vlastita zarada, jer su on i njegova obitelj financijski već dovoljno zbrinuti, već prije svega želja da pomogne svojim suborcima koji su se nakon rata našli u teškoj financijskoj situaciji.

- Najgore su prošli branitelji koji su 1991. godine svojim novcem kupovali oružje, nisu ranjavani, a po svršetku rata ostali su bez svojih radnih mjesta. Izgubili su sve, a dobili niske mirovine. Činjenica da se nisu imali gdje vratiti i uklopiti bila je za mnoge od njih doista vrlo deprimirajuća - iznosi Lukić, napominjući kako je prije rata radio kao profesor kemije u školi.

Predstavljajući Zadrugu, Lukić tvrdi kako posla danas u Osijeku ima i "preko glave", za svakoga tko uistinu želi raditi može se naći posla, i to dobro plaćenog.

- Nema potrebe odlaziti iz Osijeka, posla ima i ovdje! Želimo nešto napraviti ovdje, pomoći ljudima u našem gradu. Branitelji žele raditi, no u takvim im slučajevima za neki iznos umanjuju mirovinu. Ljudi su bili prevareni stotinu puta i razumljivo je da kod njih postoji strah da će ponovno biti zakinuti - objašnjava Lukić razloge zbog kojih branitelji odustaju od rada na pola radnog vremena.

Zato zapošljava braniteljsku djecu.

- Kako je većina branitelja već u poznijim godinama, prednost prilikom zapošljavanja sada imaju i djeca branitelja. Zadruga tako trenutačno zapošljava šest radnika, koji imaju dobre plaće i posao osiguran i ubuduće. Najponosniji sam kada mogu pomoći svojim suborcima i njihovim obiteljima. To je bio i jedini razlog zbog kojega sam ušao u ovaj posao. Plaće su dobre i na vrijeme, što me raduje. Koliko posla imamo, mogao bih sastaviti još jednu ekipu, ali je teško naći ljudi koji su voljni raditi. Surađujemo dosta s Braniteljskom zadrugom Osijek, a od države nisam tražio nikakve potpore, niti ću to ikada učiniti - ističe Lukić.