Nije ništa posebno novo, ali je simptomatično i za ovo koronavijeme. Naime, kad se povede riječ o političkom djelovanju oporbe, odnedavno su se počele gomilati interpelacije Saboru, kao neki novi politički alat, i to u isto vrijeme dok većinu građana pritišću konkretni egzistencijalni problemi, od pandemije do ekonomije.
Ispada da interpelacije postaju novo "moćno oružje" kojim se u političkoj borbi posljednjih tjedana razmahala saborska oporba. Primjerice, nakon prošlotjedne žustre rasprave vladajući su, očekivano, odbili interpelaciju o radu Vlade zbog vjetroelektrane Krš-Pađene, koju je podnio Domovinski pokret u "interpretaciji" svoje zastupnice Karoline Vidović-Krišto. Za premijera Andreja Plenkovića ta je inicijativa oporbe promašena tema. Za novu taktiku oporbe premijer ima plan: "Odgovarati na sve te inicijative, obrazlagati ih u Saboru u najkraćim mogućim rokovima i, sa stabilnom većinom, koju sa 76 zastupnika imamo, odbijati", rekao je Plenković. S druge strane, oporbeni zastupnici interpelaciju smatraju dobrim načinom parlamentarnog djelovanja pa najava ima još. "Sljedeća interpelacija, koju smo već i najavili i sad je to još samo tehnička stvar, bit će o stanju u zdravstvu, ali i o radu Vlade", rekla je predsjednica Glasa Anka Mrak-Taritaš. Inače, interpelacija (latinski interpellatio: prekidanje; zapreka, ometanje) jedno je od sredstava kojima zastupnici u parlamentu nadziru rad vlade i pokreću ispitivanje političke odgovornosti vlade, odnosno njezinih ministara. Interpelacija se podnosi u obliku pitanja što ga određeni broj zastupnika postavlja predsjedniku vlade ili pojedinomu ministru. Razlikuje se od običnoga zastupničkoga pitanja po tome što se o odgovoru vodi parlamentarna rasprava, koja završava glasovanjem o povjerenju vladi ili pojedinomu ministru, pa u slučaju izglasavanja nepovjerenja načelno rezultira ostavkom, navodi Leksikografski zavod "Miroslav Krleža".
BESMISLENE RASPRAVE
U kontekstu Krš-Pađene premijer oporbi nadalje odgovara: "Iza toga stoji bivši Mostov ministar zaštite okoliša, pravednik Dobrović. Sve što su nastojali argumentirati predlagači iz Domovinskog pokreta stvari su koje pravednik nije poduzeo dok je bio ministar. Vlada RH nije teklić, kurir. Vlada na ovakve loše uratke, a to su uradci nekih loših učenika i đaka koji se svode na to da se predlagateljima interpelacije dostavi odgovarajući dokument, neće odgovarati. Dotični loši đaci mogli su dopisom i pravom na informacije od određenih tijela dobiti tu dokumentaciju... Niti smo od jučer niti smo naivni i glupi, nećemo dopustiti da nas loši đaci dovode u neku vrstu političke ofenzive. Ucjenjivanje HDZ-a neće gledati još sto godina i nema potrebe da ja kao predsjednik Vlade dolazim na ovakve interpelacije. Klub HDZ-a je razotkrio sve demagoške napore Domovinskog pokreta", zaključio je premijer.
No uz bok Domovinskom pokretu staju i neke druge političke opcije. Tako je saborski zastupnik Mosta Nikola Grmoja znakovitim ocijenio da se premijer Plenković nije pojavio na raspravi o interpelaciji za Krš-Pađene rekavši da se premijer vjerojatno ne želi previše fotografirati s ministrom gospodarstva i održivog razvoja Tomislavom Ćorićem, čija je ostavka zatražena. "Interpelacija je dobar alat ako dođe na dnevni red. Za interpelaciju o vjetroelektrani Krš-Pađene imali smo dobru volju predsjednika Sabora, a koji je razlog dobre volje da ovako brzo stavi interpelaciju na dnevni red ne možemo znati jer ona nema rokove kao što ima opoziv", komentirao je Grmoja najave više oporbenih interpelacija. Dodao je da će Most svakako podržati i SDP-ovu interpelaciju o projektu "Slavonija, Baranja i Srijem".
Demagoški i populistički napori iščitavaju se i iz riječi čelnika Domovinskog pokreta Miroslava Škore, koji je u videoporuci također komentirao odbijanje Sabora interpelacije o radu Vlade vezano uz vjetroelektranu Krš-Pađene ustvrdivši da su odgovori bili nemušti, a najavio je i novu interpelaciju, o događajima u "klubu" u Slovenskoj 9, Dragana Kovačevića, bivšeg predsjednika Uprave Janafa i osumnjičenika u aferi Janaf. Uostalom, Škoro je već jednom izjavio: "Ne mislim mijenjati svoju retoriku. Naša retorika, svjetonazor i program donijeli su 16 mandata u Hrvatskom saboru. Dapače, ona je na tragu onoga što mislim da bi bilo dobro za ovu zemlju", istaknuo je. Odgovarajući na pitanje je li mu žao zbog izjava u vrijeme kampanje, npr. "kako Plenković više neće biti premijer kada završe parlamentarni izbori", rekao je da mu nije žao. Sve to i još puno takve komunikacije oslikava, najblaže rečeno, populističku demagogiju i političku nezrelost pojedinih aktera hrvatske političke scene, arene.
Nadalje, kako je već puno puta spomenuto, zastupnicu Domovinskog pokreta Karolinu Vidović-Krišto, mnogi vide kao novu ikonu hrvatske desnice. Tako je i o aktualnoj interpelaciji izjavila: "U Hrvatskoj su zakoni i pravila nepouzdani, i tako su konstruirani da ta pravila uvijek netko mora arbitrarno potvrditi. To je ključni razlog zašto Hrvatsku izbjegavaju institucionalni, veliki investitori, koji posluju oprezno, ali čija su očekivanja o zaradi za svaku državu više nego poželjna. U Hrvatskoj, nažalost, mogu poslovati investitori koji znaju funkcionirati u polulegalnom stanju, ili, narodski rečeno, loviti u mutnom. A Krš-Pađene jest ogledni primjerak tog stanja", uvjerena je Vidović-Krišto, na radost nekih medija, ponajviše portala, koji te njezine "zaključke" prezentiraju kao "neupitne istine".
KVK i glede mnogih drugih pitanja ima "unikatno mišljenje". Neki od političkih analitičara već su upozorili da je i njezino nedavno tumačenje ustavne odluke o izbornim pravima nacionalnih manjina "ravno falsifikatu i rezultat je čitanja s nerazumijevanjem". Jer ono što Vidović-Krišto vidi u odluci Ustavnog suda - jednostavno u njoj ne postoji, ona je dijametralno suprotna onome što ona u njoj iščitava. Osim toga, i inače odabirom tema i obraćanjem novinarima, koji nemaju baš nikakve veze sa saborskim dnevnim redom i raspravama, Vidović-Krišto nastoji si osigurati visok plasman na portalima koji je eventualno shvate ozbiljno ili, kako smo to spomenuli, njezine priče serviraju kao vruću medijsku robu. Naravno da Vidović-Krišto nije jedina koja se spotiče o politički i medijski populizam i tzv. alternativne istine i fake news, najviše u besmislenim raspravama i demagoškoj retorici. Mogli bismo tu sad spominjati i Grmoju, Bulja, ponovo i Škoru, naravno i SDP-ovce i druge oporbenjake, kojima je buka i galama oko, recimo, interpelacija (sadašnji trend) više rezultat vlastite političke nemoći nego nekog suvislijeg i konstruktivnijeg komunikacijskog modela kojim bi vodili raspravu s Vladom i premijerom, svoje ideje pravilno artikulirali i ponudili mehanizme kojima će riješiti probleme u društvu.
BEZ SAMOKONTROLE
Drugim riječima, oporbena retorika ne pokazuje potrebnu snagu argumenata, što za domokratsku političku scenu nije dobro, jednako kako što nije dobro da oporba sada sve svodi na gomilanje nesuvislih interpelacija, za koje je odmah jasno da će ih vladajući s lakoćom odbaciti. Za Most, Domovinski pokret, napose KVK, suvereniste... ništa iznenađujuće, no žalosno je što nekonstruktivnim postaje i SDP s novim predsjednikom, jer i njihova politika zasad ostaje jednaka - siva, blijeda, nemušta i bez ikakvih novih rješenja za građane.
A neprimjerena retorika postoji već duže i u samome državnome vrhu, koju je osobno potaknuo predsjednik Zoran Milanović, a premijer Plenković mu ne ostaje dužan. Čak je najavio kako će se "politički usprotiviti" Milanovićevoj retorici i stilu. Jer premijeru je, narodski rečeno, pukao film pred optužbama koje Milanović sipa s Pantovčaka, s terena, s društvenih mreža, presica, brojnih dopisa i izjava. Premijer ipak u svojim odgovorima ne ide tako daleko, nego poentira kako Vlada ne želi ulaziti u prepirke, već raditi na ključnim temama, suzbijanju epidemije, očuvanju radnih mjesta, stabilnosti zdravstvenog i mirovinskog sustava, no da premijer također ima odgovornost reagirati na one koji verbalnim nasiljem ili relativiziranjem tih problema nastoje potaknuti sukobe.
Ugrubo rečeno, hrvatska politička scena i dalje, gotovo već 30 godina od uspostave samostalne i neovisne Republike Hrvatske i stranačkog pluralizma, boluje od nekih dječjih bolesti demokracije. Kao da je zagađena nezrelim osobama koje nemaju samokontrolu, ne znaju kontrolirati svoje ponašanje, ne prihvaćaju realnost, ne znaju se prilagoditi okolnostima, ni sklapati kompromise, i koje uvijek, i to baš uvijek, druge smatraju za sve krivima. Pritom utješna može biti (ali ne mora) činjenica da su populizam, lijevi i desni, besmislene rasprave i politička nekultura “trend” i u svjetskim razmjerima. Zato u takvom, širem, kontekstu valja gledati i na galamu oporbe oko aktualnih interpelacija, smjena ministara i rada Vlade, uz obvezna prozivanja za korupciju... tema koje, uz pandemiju, broj oboljelih i mrtvih, i dalje dominiraju u saborskim raspravama “pod maskama”, čak i kad se radi o KVK.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Nedopušteno pušenje
Sigurno ima političara koji uzimaju kokain ili druge ilegalne supstance. Iz prošlog saziva Sabora na pamet mi pada jedna osoba koja je imala određene manifestacije ponašanja koje bi odgovarale intoksikaciji marihuanom. U većini situacija taj se čovjek ponašao pristojno, no ponekad potpuno neprimjereno, kazao je u emisiji Briefing u studiju Hanza Medije psihijatar, dr. sc. Ivan Ćelić, saborski zastupnik HDZ-a i pročelnik Zavoda za dualne poremećaje Klinike za psihijatriju Vrapče. Tako da će mnogi i u tom navodu vjerojatno tražiti odgovore o nekim dvojbenim istupima pojedinaca u Hrvatskom saboru i političkom prostoru uopće.
Brojne, većinom besmislene, interpelacije postaju oružje kojim će se u političkoj borbi sada sve češće koristiti saborska oporba...
Zastupnica Karolina Vidović-Krišto nije jedina koja se spotiče o politički i medijski populizam i tzv. alternativne istine, najviše u demagoškoj retorici...
NIKICA KOLAR, INSTITUT ZA RAZVOJ I MEĐUNARODNE ODNOSE
Šalje se poruka nemoći i nesnalaženja
Svatko tko makar i usput, površno prati zasjedanja Sabora RH i općenito aktualnu političku scenu u sjeni koronakrize i svih drugih problema, vjerojatno zaključuje kako u svemu tome vlada popriličan kaos, međusobna prepucavanja, prozivanja, optužbe... Što misli o takvoj praksi hrvatske politike pitali smo Nikicu Kolara, doktoranda politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, asistenta na Odjelu za međunarodne gospodarske i političke odnose Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), pomoćnika glavne urednice časopisa CIRR.
Dojam je da nismo iznimka, žestoko je i u, primjerice, SAD-u, Britaniji...
- U pravu ste, štoviše, stranačka politika u Hrvatskoj u tom je aspektu čak umjerena. U parlamentarnim demokracijama postoje dvije krajnosti kad govorimo o prepucavanju između političkih stranaka, frakcija, vladajućih i opozicije: postoje poznate istočnoeuropske države gdje se s vremena na vrijeme političari doslovce potuku u parlamentu (tučnjava u ukrajinskoj Radi gotovo je postala tradicijom), u stranačkom životu Ujedinjenog Kraljevstva ne tuku se fizički, ali političari mnogo više zadaju udarce ispod pojasa nego što smo mi ovdje u Hrvatskoj naviknuli. Primjera radi, početkom studenoga kad je bivša premijerka Theresa May u Parlamentu kritizirala svog nasljednika Borisa Johnsona, premijer je usred njezina govora ustao i otišao iz Parlamenta, kako bi joj dao do znanja da je njezino mišljenje ništavno. Također, bivši lider laburista Jeremy Corbyn iskusio je nedavno opet organiziranu laž od svojih stranačkih kolega da je antisemit kako bi ga suspendirali iz stranke. Na takve razmjere živog sukoba nismo naviknuli i nadam se da i nećemo.
MOSTOVE ŽALOPOJKE
Uz napeto stanje oko pandemije, politička napetost najviše se očituje u Saboru. I dok vladajući drže stabilnu većinu od 76 glasova i hvale se kvalitetnim upravljanjem krizom u svim segmentima, oporba svako malo šalje na dnevni red nekakve interpelacije. No koliko prečesto korištenje interpelacijom može biti i kontraefektno?
- Pandemija je izvrsno razdoblje za emocionalni inženjering birača jer se pandemijom ne može upravljati na razini nacionalne države, pa strah od neizvjesnosti među ljudima već postoji i traže izvjesnost u autoritetu vladajućih da utjelove izvjesnost. Tom se šansom za iskazivanje autoriteta vladajući, uz parapolitičko tijelo Nacionalni stožer, obilato koriste monopolizirajući medijsku prisutnost i time istovremeno reduciraju prisutnost opozicije. Iz tog nezavidnog položaja opozicija pokušava interpelacijama isplivati u javnost, međutim, prečestim pokušajima interpelacije biračima se zapravo šalje poruka vlastite nemoći i nesnalaženja u izvanrednim okolnostima. (Most je tu eklatantan primjer stranke koja se samopredstavlja kao nemoćna, koja se vječno žali medijima da ju vladajući ignoriraju.)
Kad smo kod politike i koronakrize, koliko populisti zlorabe aktualne probleme potičući negativnu percepciju u kojoj se anomalije prikazuju kao društvene konstante? Razini napete javne komunikacije umnogome pridonose i mediji, tiskani i elektronički, ali i društvene mreže...
- Ako govorimo o Hrvatskoj, tu imamo sreće s populistima, koji bi mogli politički kapitalizirati širenje teorija urota na temelju određenih proturječnosti Vladinih politika upravljanja koronakrizom. Populisti takvog tipa, poput Ivana Pernara, Živog zida i Mislava Kolakušića, bili su se legitimacijski potrošili u prošlom izbornom ciklusu. Pojedine populiste birači nisu opet izabrali u Sabor, a u slučaju Kolakušića, koji sad širi teorije urote u Europskom parlamentu, birači su prepoznali kao političara oportunista. Međutim, ako se nastavi urušavati autoritet znanosti i političke vlasti, što se događa zbog pretjeranog utjecaja stranačke politike u donošenju odluka Nacionalnog stožera, neće biti čudno da narod ponovo zatraži novog Pernara ili Kolakušića da opasnim protuznanstvenim idejama i politikama emancipira narod od razboritog upravljanja zdravstvenom krizom. Tu volju za ukidanjem znanstvene racionalnosti mogli smo jesenas uočiti na nekoliko prosvjeda protiv mjera Stožera, gdje su bile tipične poruke teoretičara urote diljem Europe (npr. da nas vladajući hoće porobiti maskama i čipirati cjepivom).
Dakako, digitalni mediji tu su odigrali nečasnu ulogu da bi zaradili. Mediji su te prosvjede senzacionalistički prikazali kao da se radi o općoj opasnosti za liberalnu demokraciju, a ne o promilu promila opće populacije koji iskazuje svoje nezadovoljstvo epidemiološkim mjerama. Dakle, riječ je o biračima koji percipiraju da epidemiologija utamničuje narod strahom i "lažnim vijestima". Idealni osloboditelji od te tobožnje tiranije znanosti su desni populisti, koji obećavaju narodu direktnu demokraciju prema modelu direktne veze vođe i naroda, bez "odnarođenih" znanstvenih zajednica, političkih stranaka i organizacija civilnog društva, iako ti desni populisti, kad dođu na vlast, provode još rigoroznije protuepidemijske mjere od političara koji su tzv. Sorosevi plaćenici koji žele čipirati narod cjepivom (primjerice, Janša u Sloveniji, Vučić u Srbiji, Orban u Mađarskoj).
NESNALAŽENJA
S tim u vezi - koliko su smislene ili besmislene brojne žučljive rasprave ne samo u Saboru nego i općenito u javnosti i preko medija, počevši od međusobnog prepucavanja Milanovića i Plenkovića, vlasti i oporbe, od Vidović-Krišto preko mostovaca do zbunjenih SDP-ovaca? Što, naime, iz svega toga može dobroga izići ili će stanje i dalje biti prema onoj staroj: Tresla se brda...?
- Ono dobro što je Milanović na početku krize govorio, konkretno, o opasnostima neuređenog pravnog stanja u kojem se nalazimo, izgubilo je na vrijednosti njegovim nedoličnim ponašanjem u prepucavanju s premijerom. Obojica su svojim djetinjastim ponašanjem postala izlišna, što je krajnje neodgovorno, jer se radi o glavnim predstavnicima izvršne vlasti.
S druge strane, ostali politički akteri pokazuju veliku dozu političkog nesnalaženja u novim društvenim okolnostima i ne iskazuju kako da se istaknu i ponude adekvatna rješenja i politike za koronakrizu. Doba pandemije prokazuje pravo lice svih: (ne)sposobnost (ne)sposobnih, (ne)iskrenost (ne)iskrenih, (ne)razumnost (ne)razumnih. (D.J.)
DAVOR GJENERO POLITOLOG I NEZAVISNI POLITIČKI KONZULTANT
Interpelacija ne znači i glasovanje o povjerenju Vladi
Prema Ustavu interpelacija nije ništa drugo nego oblik zastupničkog pitanja. Doduše, od zastupničkih pitanja koja se postavljaju bilo usmeno, na aktualnom satu, u aktualnom prijepodnevu, obično na početku svake parlamentarne sjednice (tako je regulirano Poslovnikom Hrvatskoga sabora, a u nekim drugim parlamentima aktualni sat na dnevnom je redu svaki tjedan tijekom parlamentarnog zasjedanja), bilo pisano, interpelacija se razlikuje po tome što je pokreće kvalificirani broj zastupnika, u hrvatskom slučaju to je desetina svih zastupnika.
Kao i zastupničko pitanje, interpelacija može biti upućena pojedinom ministru, za čiji se rad misli da odstupa od najavljene vladine politike, da nije dobar, ili cijeloj vladi, odnosno njezinu predsjedniku. Zastupnici koji pokreću interpelaciju moraju predložiti zaključak, a o njemu se glasuje u Saboru, nakon što ministar ili premijer odgovori na interpelaciju i nakon što se provede rasprava. Institucionalno interpelacija ne znači i glasovanje o povjerenju pojedinom ministru ili vladi, ali ako bi interpelacija bila potvrđena u parlamentu, ona bi vodila otvaranju procedure izglasavanja nepovjerenja vladi.
OBLIK KONTROLE
Razlika između zastupničkog pitanja i interpelacije je i u tome što se o interpelaciji raspravlja u za nju posebno izdvojenom vremenu, a, također, Poslovnikom o radu Sabora jasno su definirani i rokovi u kojima nakon ulaganja prijedloga interpelacije vlada na nju mora odgovoriti, a ako vlada ne odgovori, u tom se roku svejedno otvara rasprava.
Interpelacija je konstitucionalno zamišljena kao oblik kontrole parlamenta nad vladom i osiguravanja javnosti rada izvršne vlasti. Nije mišljeno da bi taj institut trebao voditi raspravi o povjerenju vladi. Međutim, neki ustavni sistemi, poput onog u susjednoj Sloveniji, interpelaciju su pretvorili u mehanizam uvoda u izglasavanje nepovjerenja vladi, a iako tako nije definirano Ustavom, Poslovnik o radu Sabora i u hrvatski ustavni model unosi taj put prema glasovanju o (ne)povjerenju vladi.
Ustav za glasovanje o nepovjerenju vladi određuje mnogo strože kriterije. Manje je važna razlika što proces izglasavanja nepovjerenja vladi može pokrenuti petina (u slučaju interpelacije desetina) svih zastupnika, a važnije je to što isti zastupnici koji su pokrenuli proceduru izglasavanja nepovjerenja vladi jednaku proceduru ne mogu pokrenuti sljedećih šest mjeseci.
NEOZBILJNE INICIJATIVE
To je brana protiv neozbiljnih inicijativa, koja postoji u većini ustavnih sistema, a tek su rijetki akteri niske parlamentarne kulture koji ne razumiju ograničenje u procesu iniciranja izglasavanja nepovjerenja vladi. Takav je bio tadašnji šef SDP-a Zoran Milanović, koji je bez mogućnosti da u tome uspije, pretkraj mandata vlade Jadranke Kosor inzistirao na pokretanju procedure izglasavanja nepovjerenja toj vladi, čime do kraja njezina mandata više nije imao mogućnost pokrenuti jednaku proceduru.
Hrvatska opozicija otkrila je interpelaciju, kao za nju manje opasnu metodu opstrukcije rada vlade, tek u novije vrijeme, i sad intenzivno eksploatira taj ustavni mehanizam, kojem je Poslovnikom prošireno i naglašeno značenje. Nakon pokrenute i neuspješne interpelacije ograničenje za pokretanje nove daleko je manje rigorozno nego u slučaju pokušaja izglasavanja nepovjerenja, jer se interpelacija za isto pitanje ne može pokrenuti sljedeća tri mjeseca.