Otkako je zbog zaštite od koronavirusa obvezno nošenje maske u zatvorenim te na nekim otvorenim prostorima, gluhe i nagluhe osobe koje mogu čitati s usana, sada imaju još više poteškoća u sporazumijevanju.

- Prvo, i ja također nosim masku radi vlastite sigurnosti, a kad mi dođe kupac jednostavno ga ne mogu razumjeti dok ne skine masku. Srećom, često mi gestikuliraju i pokažu što i koliko čega žele kupiti, no komunikacija je u ovo doba doista velik problem. Naime, ranije sam mogao bar čitati s usana, i s drugima na taj način porazgovarati, a sada to ne mogu, jer su usta pokrivena zaštitnom maskom - žali nam se prodavač s tržnice potpuno oštećena sluha.

I doista, prema riječima Gordane Pešo, tumačice i prevoditeljice hrvatskog znakovnoga jezika, također aktivne i u Udruzi gluhih i nagluhih Osječko-baranjske županije, maske gluhima uvelike odmažu. Ističe kako svi potpuno razumije obvezu nošenja maski, stoga ih gdje god je to obvezno nose i članovi ove udruge, uz samo jednu iznimku - ako su u društvu osoba također oštećena sluha.

- Oni ne nose maske kad su zajedno, i to nije dobro. Naime, maske štite od koronavirusa, ali je isto tako činjenica da ne mogu komunicirati međusobno dok imaju maske, a na ovaj način riskiraju zaraziti sebe, ili nekoga drugoga. Obično im kažem, ako oni pokušavaju nešto reći bez maske, ili netko želi s njima komunicirati i skine masku, neka se onda udalje minimalno dva metra - kaže Pešo, dodajući kako tu preporuku daju i liječnici kad ona, na zahtjev gluhe osobe, ide u pratnji, odnosno kad je u ulozi tumača. Netko, kaže nadalje, otkako su obvezne maske običava napisati ono što želi reći, no Pešo je mišljenja da je u takvim situacijama nužno da svatko ima svoju olovku kako bi rizik od zaraze bio minimalan.

- Kad god prevodim gluhim osobama kod liječnika, odvjetnika, ili bilo gdje dalje, nosim svoju kemijsku olovku. Na taj način svi se štitimo, a istovremeno moramo pomoći tim ljudima koji su naučili čitati s usana, a sada to ne mogu - upozorava Pešo, dodajući da bi idealne bile prozirne maske, no njih na našem tržištu, koliko joj je poznato, nema.

Iako ima dosta posla s prevođenjem, kaže da joj je bilo mnogo teže za vrijeme proljetnoga lockdowna, kad je s članovima Udruge komunicirala isključivo online. Nerijetko su se u komunikaciju uključivale i treće osobe, odnosno one koje čuju kako bi se bolje sporazumjeli. Osvrnula se i na prodavača s početka teksta kojeg, kaže, dobro poznaje i ističe da je sretan što uopće može raditi.

- Gluhima je teško općenito, a kad već govorimo o maskama, još im je i teže. Ne mogu pronaći posao, ne razumiju kroz maske, i zatvoreni su u svoj svijet – zaključila je Pešo.
M. Mihelić