Vukovarac, danas 59-godišnji umirovljeni vukovarski branitelj Ivica Franić - Srna ne može, reći će tako, nikada zaboraviti ratnu 1991. godinu i pakao koji su prošli Vukovarci i njihov tada do temelja razoreni grad, no nastoji živjeti "neopterećeno". Njegov je život 29 godina poslije njegova obitelj.

"Ne mogu sve to ostaviti u prošlosti, ali jednako tako neću ni da mi to bude doručak, ručak i večera", kaže Franić. Sudionikom obrane Vukovara bio je od samog početka. Pripadnik je legendarne 204. vukovarske brigade. Dane obrane Vukovara proveo je u različitim dijelovima grada, kamo je interventna skupina, u kojoj je bio, slana kada je hrvatskim braniteljima na položajima trebala pomoć. Tako je bilo sve do 16. studenoga, kada je, kaže, bilo jasno da će Vukovar pasti u ruke okupatora. Nakon pakla Vukovara spasio se u proboju, ponijevši i ratni nadimak Srna. Iz tih se teških vukovarskih dana jeseni 1991. godine sjeća i Arkanovih prijetnji da će od njega praviti srneći paprikaš.

“Odlučili smo ići u proboj. Bilo je to strašno... Trajalo je dvije noći i jedan dan, teško mi se toga i sjećati”, kratko govori, dodajući kako je u skupini koja je u noći 16./17. studenoga oko 23 sata krenula od Adice, nastojeći iz opkoljenog grada probiti se do Nuštra i Vinkovaca, bilo 30-ak vukovarskih branitelja, među kojima i četiri žene. Svi su preživjeli. U srušenom Vukovaru su, međutim, u skloništu u blizini Bećarskog križa, ostali Srnina majka i tada 17-godišnji brat Josip. Majka je, ispričat će, četiri dana nakon pada Vukovara uspjela stići do Zagreba. “Nekoliko ljudi izvedeno je iz skloništa, među njima i moj brat, do danas ne znamo njegovu sudbinu”, kaže Franić, koji je u odori profesionalng hrvatskog vojnika bio i sudionikom Oluje. “Kada smo izišli iz Vukovara, došli u Zagreb, kada sam čuo ženu i djecu, sreći nije bilo kraja”, prisjeća se Srna, koji je, pak, godinama do povratka u svoj grad “patio za Vukovarom”. Danas nastoji u svom gradu živjeti mirnim, obiteljskim životom sa suprugom, troje djece i četvero unučadi, u iznova izgrađenoj kući na Mitnici, na svom brodu i na Dunavu, rijeci koju voli jednako kao i svoj grad. “Nakon svega proživljenog sjećanja bole. Ponekad se, na Dunavu, okupe branitelji pa se prisjetimo... Ali moj je život danas okrenut obitelji. Volim svaki dan raditi nešto korisno, svojim sam rukama, malo-pomalo, i brod napravio. Kada mi moja unučad kažu ‘dida’, to je za mene najveća sreća koja postoji”, zaključit će Srna gotovo tri desetljeća od Bitke za Vukovar.