Jelena Zera danas ima 39 godina. U jesen 1991. u krugu vukovarske bolnice posljednji je put, tada kao desetogodišnja djevojčica, vidjela svog oca. "Idemo naprijed, pokušavamo graditi svoje živote", kaže Jelena 29 godina poslije.

Jelenin otac Mihajlo Zera bio je vozač hitne medicinske pomoći u ratnom paklu Vukovara. Obitelj je živjela na Sajmištu, i Jelena se sjeća kako su početkom rujna spašavali živote pred neprijateljskim tenkovima. "Poslije desetak dana sklonili smo se u bolnicu", kaže Jelena, koja se sjeća jutra 20. studenoga 1991. godine, dana kada je, nakon sloma vukovarske obrane, koja je trajala gotovo tri mjeseca, njezina obitelj posljednji put bila zajedno. "Činilo mi se da nešto dugo razgovara s majkom, onda je pričao i s bratom Draganom, i na kraju čučnuo kraj mene. Ono što pamtim, bilo je da je rekao: ‘Budi dobra curica i pazi na mamu‘", prisjeća se Jelena. Nakon toga njezina su oca izdvojili s muškarcima. Jelena se sjeća i da je majka molila da joj ostave sina, kojem je bilo tek 13 godina. "Pamtim zadnji pogled koji nam je tata uputio. Kada danas o tome razmišljam, uvjerena sam da je znao da je to kraj", prisjeća se Jelena, koja, priznaje, gotovo tri desetljeća poslije utjehu pronalazi u užem obiteljskom krugu. Njezin otac, koji je u to doba ratnog pakla imao 36 godina, nakon Domovinskog rata ekshumiran je iz masovne grobnice na Ovčari. Identificiran je 1997. i pokopan na zagrebačkom Mirogoju, a tri godine poslije posmrtni ostaci Mihajla Zere preneseni su na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

“Vratila sam se u Vukovar 2000., i tu ostajem. Nije uvijek lako u našem gradu, bio je srušen, rane još bole... Ni vremena nisu laka, ali ako su oni bili jaki u tom paklu 1991., pa onda možemo i mi sada hrabro ići naprijed”, kaže Jelena, koja u svom gradu ima tvrtku za poslovno savjetovanje, koju je, pak, ove godine pogodila epidemija koronavirusa. “U ovo doba godine okupljamo se u krugu obitelji jer tu se razumijemo u svom bolu. Emocije su još jače ovih dana, ali nije da mi plačemo po cijele dane, dapače, bude i suza i smijeha, sjećamo se i pričamo o našima dragima, a sigurna sam da ni oni ne bi htjeli samo tugu u našim životima”, sigurna je Jelena, koja, kad god joj je preteško, utjehu pronađe u tišini Memorijalnog groblja. “Majka je u svojih 60 godina dovoljno propatila, a ja nalazim smiraj u ljubavi prema svojih sedam nećaka, posljednji je upravo došao na svijet 11. studenoga”, zaključuje ta, unatoč i usprkos svemu, vedra žena.