Objavljeno 17. studenog, 2020.
Matković: Ovakvih heroja kakve smo mi u Hrvatskoj imali nije bilo nadaleko
Vezani članci
HRVOJE TILIĆ, VUKOVARSKI BRANITELJ
U Bogdanovcima je 10. ožujka 1991. godine organizirano veliko postrojavanje nenaoružanih odreda za bivšu Općinu Vukovar.
Stoga ne čudi što je godinama kasnije upravo taj datum odabran za Dan hrvatskih branitelja Vukovara. Mnogi će reći kako je taj događaj bio začetak stvaranja suvremene hrvatske države i biranim riječima govoriti o ulozi Bogdanovaca u Domovinskom ratu, no nemali broj preživjelih sudionika tih događaja i članovi njihovih obitelji drže kako se o ulozi toga mjesta 1991. godine nedovoljno govori.
Pomoć dragovoljaca
Razgovarajući s mještanima uglavnom smo dobili isti odgovor: Mi znamo što je bilo, pamtimo svaki dan u obrani, ne zaboravljamo one koji su poginuli, ubijeni, nestali, i to ćemo prenositi našoj djeci kako istina ne bi bila zaboravljena.
Osam dana prije obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara u Bogdanovcima prisjetili su se posljednjega dana obrane, dana kada su oni, koji su tri mjeseca odolijevali napadima, krenuli u proboj koji je za mnoge bio smrtonosan. Tadašnji zapovjednik obrane Bogdanovaca Ivan Matković - Lasta, istaknuo je kako se na komemoracijama prisjećaju ne samo onih koji su život izgubili u tom mjestu, nego svih poginulih za domovinu. "Najbolje vidimo s ovim vremenskim odmakom koliko je bilo teško stvoriti državu. Pogledajte koliko je poginulih i nestalih. I danas još tražimo 19 Bogdanovčana. Sjećamo se svega, ponosni na vrijeme kada u ovom mjestu nitko nikoga nije pitao ni kako se zove ni otkuda je došao, jer smo svi imali isti cilj. Sjećam se kako je jedan mladić došao negdje od Požege, ime sela više ne znam, i rekao kako ne može sjediti u kafiću i gledati na TV-u kako ovdje ljudi ginu. Došao je samovoljno, nisam imao oružja, pa sam ga poslao prema Merčepu u Vukovar i rekao kako će mu on neko oružje dati i potom se može priključiti našim ekipama", ispričao je Matković.
Dodao je kako su se u Bogdanovcima nastojali što bolje organizirati i pripremiti za obranu, uključujući i naoružanje koje je, kako kaže, bilo "žalosno i jadno", odnosno daleko od onoga što su imali oni koji su ih napadali, i čiji je prodor trebalo zaustaviti.
Krvavo minsko polje
"I deset godina kasnije ljudi su me znali pitati kako smo puškicama i pištoljima zaustavili toliku silu. Mogu samo reći kako smo imali srce, i to je prevagnulo. Ovo je tlo krvlju natopljeno. Netko nas, kada čuje naše priče, proglasi budalama, netko herojima, ali mislim kako ovakvih heroja kakve smo mi u Hrvatskoj imali nije bilo nadaleko. Možemo govoriti unedogled koliko je bilo teško, dan i noć smo se branili i odupirali, a ono što ističem kao posebno važno jest dolazak naših prijatelja preko HOS-a. Bili smo snaga koja je s Vukovarom činila ono što neprijatelj nije mogao prijeći", istaknuo je, i zaključio kako su izdržali koliko su mogli.
Naime, kad su ostali bez oružja krenuli su u proboj, i ono što se potom dogodilo bila je uvertira za stradanje Vukovara. Matković je podsjetio kako je u Bogdanovcima sve porušeno, a ljude koji su ostali agresori su poubijali.
"Uvijek smo s njima i oni s nama. Mi, domaći, često prođemo pokraj spomenika u središtu mjesta i gledamo imena u njega uklesana. Od starijih mještana, baka i djedova, za njihova života prikupljao sam informacije o tim ljudima, njihovim životima i svakom događaju. Sve to treba zapisati kao dokument jednoga vremena. Posebno je važno zapisati imena tih ljudi, uklesati ih kako bi se znalo tko je ovdje živio, tko je ovdje radio, i tko je branio Hrvatsku baš na ovim prostorima", poručio je Matković.
A dokumenata ima. Jedan od njih je i dokumentarni film o "štafeti smrti", proboju iz Bogdanovaca posljednjeg dana obrane. Preživjeli se zorno sjećaju kako se u proboj kretalo po punktovima. Posljednja je grupa krenula oko 19 sati, s 30-ak civila, put Marinaca i kasnije prema Nuštru. Kako je put u slobodu vodio preko minskoga polja, dogovor je bio da naprijed idu dragovoljci HOS-a te kako koji stane na minu da ga sljedeći zamjenjuje. Od 11 branitelja sedmorica su poginula u minskom polju, a ostali su teško stradali. Danima su bez vode i hrane, bez liječničke pomoći ležali na hladnoći.
Njihove su priče utkane u obranu i stvaranje Hrvatske, no Bogdanovčani kažu kako široj hrvatskoj javnosti one nisu dovoljno poznate.
Dragana Korpoš
PRONAĆI SVE NESTALE MJEŠTANE
Velika je želja mještana pronaći svaku nestalu osobu i osigurati joj primjereno mjesto posljednjeg počivališta, kako bi članovi njihovih obitelji, prijatelji, znanci, ali i svi koje put nanese u ovo malo, ali ponosno mjesto, mogli na njihove grobove položiti cvijeće i odati im dužnu počast. O tomu često govori i Marko Barun, načelnik Općine Bogdanovci. "Onima koji su dali svoje živote za slobodnu Hrvatsku dugujemo mnogo toga. Te tužne 1991. godine zaustavljene su sudbine, mnogi od njih poginuli su u cvijetu mladosti i nisu dobili priliku uzeti dijete u naručje, ispratiti ga u školu, gledati kako raste... Osobno sam u studenome ‘91. imao devet mjeseci, no događaje koji su obilježili naše mjesto vidim u pogledu oca koji se s tugom sjeća poginulih suboraca, osjetim ih u jecaju svake majke koja još uvijek traži nestaloga sina. Moramo učiniti sve kako bismo rasvijetlili sve sudbine naših ljudi", poručio je.
Sve dok su imali oružja branitelji Bogdanovaca odolijevali su napadima JNA i paravojnih postrojbi