Objavljeno 17. studenog, 2020.
Rođeni Vukovarac prisjeća se zarobljavanja dva tenka, sudjelovanja u okršajima s JNA te teškog proboja prema Vinkovcima
Vezani članci
SJEĆANJA: DUBRAVKO GVOZDANOVIĆ (50)
SJEĆANJA: JELENA ZERA (39)
SJEĆANJA: IVICA FRANIĆ - SRNA (59)
Vukovarski branitelj, rođeni Vukovarac Hrvoje Tilić (60), najveći dio svoga ratovanja proveo je u Borovu naselju, gdje je, uz Sajmište, tvrde branitelji, bilo najopasnije zbog blizine Borova Sela i stalnih topničkih i pješačkih napada. Ipak, u svom ratnom putu najviše voli spominjati vrijeme koje je proveo u Samostalnoj tenkovskoj postrojbi pri zapovjedništvu 204. Vukovarske brigade. U obranu se uključio u svibnju.
Mala posada
Zapovjednik Ivan Kapular, koji je zapovijedao satnijom od 70 do 80 boraca, 22. ili 23. listopada Tilića šalje u Vukovar, jer je prema vojnoj specijalnosti bio ciljač, a nedavno su na Lušcu zarobljena dva tenka T-55, pa su se okupljale posade. U obrani Vukovara do tada nije bilo tenkova, pa je trebalo brzo formirati posade za njih. Jedan tenk bio je potpuno ispravan, a drugi nije, pa je više služio za ispomoć. Uz njega, posadu su činili vozač Nenad Mirković, brat ratne novinarke vukovarskog radija Alenke Mirković-Nađ te poslužitelj Zlatko Kovač.
"Naši su zarobili i dvojicu tenkista JNA, Hrvate koji su nas u početku obučavali. Prvo pucanje imali smo kako bismo pomogli braniteljima Mitnice, prema Vučedolu i vinogradarskoj kući Goldschmit gdje su bili Srbi. Ispalili smo osam granata, a koordinate je izračunao Saša Poje, koji je iz JNA prešao na našu stranu. Pucali smo i na okolna sela gdje smo znali da Srbi i JNA imaju svoje snage. U tenkovskim borbama postoji posredno i neposredno djelovanje. Posredno je kada djelujete kao topnik, kad ne vidite cilj, ali tučete po njemu na temelju izračuna koordinata. Neposredno je kada vidite cilj u koji gađate. Primjerice, mi smo u tenku, oni su u tenku i nastaje pravi dvoboj - tko će biti brži i precizniji. Nakon pada Lušca, 2. studenoga, imali smo pravu tenkovsku borbu. Neprijatelj je, predvođen zloglasnim Željkom Ražnatovićem Arkanom, zauzeo Lužac i tenkovskom postrojbom okružio naselje, a mi smo ih iz Vukovara imali na 1200 metara ‘kao na dlanu‘. S našim jednim tenkom izlazili smo na rubne dijelove Vukovara i imali s njima manje dvoboje, iako smo bili, izgleda, malo brži od njih, i dobro smo ih ‘razbucali‘. U prvoj akciji uništili smo 12 tenkova i dva transportera", priča Tilić, danas umirovljeni bojnik.
Tilić kaže kako su već u prvim okršajima s neprijateljskim tenkovima vidjeli kako su dobro obučeni i spremni za ratovanje.
"Kasnije sam, na tadašnjoj TV Beograd, vidio snimak kada sam pogodio transporter. Nije bio lijep prizor, ali mi je bilo drago. Sutradan su Srbi povukli većinu tenkova, ostalo ih je šest. Opet smo ih napali, mislim da je bilo jako rano, prije 5 sati, kako bismo ih iznenadili. Pogodio sam pet tenkova, a šesti nisam uspio, jer je taj opalio prema nama. Pogodio je ispred nas i zasuo nas zemljom. Tenk nam se tada ugasio i morali smo izići iz njega, ali svejedno ga nisu uspjeli pogoditi. Naša posada uništila je 26 tenkova i dva transportera", prisjeća se Tilić, i dodaje kako je uništio i tenk koji je oko kupole imao bijelu traku kao oznaku, vjerojatno, da je u njemu zapovjednik, a srpska strana javila je kako je u borbama u Vukovaru u tenku poginuo general Mladen Bratić.
Susret s obitelji
Kada su, kao i većina branitelja, ostali bez streljiva i granata koje su bile pohranjene u silosu na Dunavu, koji nakon pada Lušca osvajaju Srbi, pa više nije bilo moguće doći do njih, 17. studenoga, oko 4.30 sati, skupina branitelja sa zapovjednikom vukovarske obrane Branimirom Borkovićem - Mladim Jastrebom, kreće u proboj prema Vinkovcima.
"U proboj je krenulo nas 40-ak, a bilo je tu i civila i djece. Do Male Bosne, sjevernog dijela Vinkovaca, za koji smo znali da je pod našim nadzorom, trebala su nam 24 sata. Krenuli smo prema okupiranim Bogdanovcima, ali daljim putem, istočnije prema Petrovcima, izbjegavajući srpske tenkove i transportere koji su bili u kukuruzištu. Promrzli, gladni i žedni, uspjeli smo doći preko Male Bosne u Vinkovce, i u hotelu Slavonija su nas dočekali, pripremili čistu odjeću i tada smo se okupali prvi put nakon ne znam koliko dana. Obitelj sam izvukao ranije iz Vukovara i smjestio u Đakovu, i tada mi je bilo najvažnije doći do njih. Nisam imao strpljenja čekati organizirani prijevoz, nego sam uhvatio prvi autobus za Đakovo", prisjeća se Tilić.
Miroslav Flego
RATNE USPOMENE I VRIJEDNO ODLIČJE
Hrvoje Tilić kaže kako ove godine neće ići u Vukovar 18. studenoga sa svojim tenkistima zbog epidemije koronavirusa, ali ranije je dolazio redovito sresti se s prijateljima i prisjetiti se ratnih dogodovština. Uz ratne uspomene i sjećanja, Hrvoje Tilić ima i odličje Red kneza Domagoja s ogrlicom, kojim ga je odlikovao Franjo Tuđman 1995., a uručio general Đuro Dečak, i na to je, s pravom, jako ponosan. Danas Tilić živi u Vinkovcima, ali često odlazi u Vukovar gdje mu je kćer s obitelji.
Uz ratne uspomene i sjećanja, Hrvoje Tilić ima i odličje Red kneza Domagoja s ogrlicom