Najnoviji val islamističkog terorizma u Europi koji je naročito pogodio Francusku i Austriju posijao je strah i nevjericu, što je i bio njegov cilj. Nakon što je netom pristigli migrant iz Alžira nedužnoj ženi beskrupulozno i bez ikakvog razloga odsjekao glavu u crkvi Notre Dame u Nici, a opaske francuskog premijera Macrona na račun islama izazvale negodovanje u muslimanskom svijetu, svima je postalo jasno kako nas čekaju još brojna iskušenja.

Upad u katoličku baziliku u Nici nije se dogodio slučajno baš 29. listopada ove godine jer je na taj dan pao jedan od najvećih muslimanskih blagdana, a to je Mevlud na koji muslimani diljem svijeta s ushitom slave dan rođenja proroka Muhameda. Nekome tko iza svega ovoga stoji, bez obzira je li riječ o konkretnoj organizaciji ili islamističkom kolektivnom geniju, nije bilo dosta da se kotrlja glava samo liberalnog francuskog profesora Samuela Patyja. Uvredu proroka Muhameda, koja se sastojala u pokazivanju notornih karikatura iz ultraljevičarskog časopisa Charlie Hebdo učenicima u sklopu nastave građanskog odgoja, trebalo je isprati s puno više krvi, pa se spomenuti terorist odlučio za krvavi upad u katoličku crkvu. Nica je pomno odabrana za ovaj zločin. Ne tako davno, prije četiri godine, islamistički manijak se na Dan pada Bastilje 14. srpnja, što je najveći državni praznik u Francuskoj, zaletio teretnjakom u nedužne šetače na Promenade des Anglais i pobio 86 ljudi, a ozlijedio njih još 434. Ne treba zaboraviti ni pogibiju umirovljenog svećenika vlč. Jacquesa Hamela 2016. u malome gradu u Normandiji kojemu su islamistički teroristi presjekli grkljan za vrijeme svete mise.

Da se krvavi teroristički cirkus seli u Beč navijestio je događaj koji je većina europskih medija, uključujući i hrvatske, kukavički prešutjela. Samo dan nakon što je alžirski migrant zaklao ženu u ime islama te ubio još dvoje nedužnih ljudi, skupina od 50 mladih turskih huligana provalila je u crkvu sv. Antuna Padovanskog u Beču i opustošila njezinu unutrašnjost. Za brojne bosanske Hrvate koji žive u tome gradu to je bila dodatna trauma i podsjećanje na divljački upad mudžahedina 1993. u crkvu sv. Franje Asiškog i franjevački samostan u Gučoj Gori. Ono što je obilježilo sva tri islamistička incidenta (terorističke akcije u Parizu i Nici te huliganski ispad u Beču) zlokobni je ratnički uzvik "Alahu ekber!" ili "Bog je najveći!". Da ne bude zabune, isti izraz je jedan od najvećih vjerskih ushita svakog muslimana, pa čak i onoga kojemu nasilje ne pada na pamet. Njegov naziv na arapskom jeziku je tekbir. Većina sasvim normalnih muslimanskih klerika s kojima razgovarate reći će vam da je taj uzvik veličanja Boga zapravo bezazlen i nedužan te da islam nema baš nikakve veze s nasiljem i terorizmom. Tek nakon upada muslimanskih huligana u bečku Antonskirche, koji je galvanizirao situaciju u austrijskom glavnom gradu, bio je moguć teroristički napad tri dana kasnije, u kome je pomahnitali Albanac podrijetlom iz Sjeverne Makedonije pobio četvoro nedužnih ljudi.

Nije nikakva tajna da islamisti više mrze katoličanstvo i kršćanstvo uopće nego francuski državni sekularizam (laïcité), koji ionako ne razumiju. Fanatični muslimani smatraju kako je ateizam moguć samo u moralno truloj Europi za razliku od svojih domicilnih zemalja u kojima su svi prisiljeni na javno ispovijedanje vjere. Još uvijek se sjećamo bijesnih pokliča bojovnika Islamske države, razbojničkog kalifata koji je djelovao prvenstveno na prostoru Sirije i Iraka 2014.-2019., kako se neće smiriti dok ne zabodu svoju crnu zastavu na Trgu Svetog Petra u Rimu. Svi oni koji misle da je s vojnim slomom Islamske države Iraka i Levanta takvo razmišljanje iščeznulo, grdno se varaju. Želja da se naudi Europi još uvijek je živa, a divlja imigracija koju potiču prvi ljudi Europske unije otvara teroristima lepezu novih mogućnosti.

Dobro orkestrirane reakcije diljem muslimanskog svijeta na Macronovu izjavu o "islamu u krizi" i "islamističkom separatizmu" dale su dodatna krila onima koji smatraju da u ime islama treba druge ubijati. Tako je bivši malezijski premijer Mahatir Mohamad, u svoje vrijeme prilično poštovan u međunarodnoj zajednici, a naručito na Zapadu, rekao kako "muslimani imaju pravo ubiti milijune Francuza za pokolje iz prošlosti", aludirajući na kolonijalnu politiku Pariza. Muslimanski ekvivalent za UNESCO iz Rabata u svome priopćenju je kazao da "uvrede poslanika Muhameda izazivaju tugu i bijes 1,5 milijarde muslimana".

Kada govorimo o vjerski motiviranom ekstremizmu uvijek moramo s najvećim poštovanjem biti svjesni činjenice da mnogi od spomenute 1,5 milijarde muslimanskih vjernika, zapravo velika većina njih, žive u miru. Tako je i s našim susjedima koji ispovijedaju islam. Neke od njih osobno poznajemo i milijun puta smo se uvjerili u njihovu ljudsku dobrotu i miroljubivost. Baš zato nas je i uznemirilo priopćenje Rijaseta Islamske zajednice u BiH, u povodu odsijecanja glave kršćanki u francuskom gradu Nici, u kome se kaže kako "terorizam nema ni vjeru ni naciju" te se dodaje kako su "njegove žrtve skoro pa uvijek nevini ljudi". Skoro pa uvijek?! Znači li to da je terorizam u nekim slučajevima ipak dopušten, jer su njegova meta oni koji, primjerice, vrijeđaju proroka Muhameda ili pak taj čin opravdavaju?

Mnogi su proteklih dana posezali za imaginarnom rečenicom iz Kur‘ana koja navodno glasi "onaj tko spasi jedan život kao da je spasio cijeli svijet". Nažalost, velika većina ljudi smatra da je čitanje knjiga poput Biblije ili Kur‘ana puko bacanje vremena. No, onaj tko zaviri u islamsku svetu knjigu mogao bi se iznenaditi kada pročita puni izričaj 5:32 iz sure Trpeza: "Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao…".

Netko bi u tim riječima mogao pročitati i prijetnju Židovima, no pravo iznenađenje se skriva već u idućem ajetu 5:33, koji nitko nikada ne spominje kao da ga i nema u Kur‘anu, a glasi: "Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsjeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovom svijetu, a na onom svijetu čeka ih patnja velika". Takvih nasilnih poruka u Kur‘anu ne nedostaje. Netko tko je nepoučen u islamu ostaje zbunjen tim narativom i sasvim se logično pita, mora li musliman neke dijelove Kur‘ana preskakati kako bi ostao dobar čovjek?