Godina je 1954., a 16-godišnji Eduard Strelcov ponajveća je nogometna nada SSSR-a. Nakon debitiranja za moskovski Torpedo, već u svojoj drugoj sezoni zabija 15 golova u 22 utakmice i slavni moskovski klub diže s devetog na četvrto mjesto na ljestvici, a 1956. s nogometnom reprezentacijom osvaja zlatnu medalju na Olimpijskim igrama. Dvije godine kasnije, 1958., Strelcov je pred najvećim izazovom karijere. U Švedskoj se, naime, održava Svjetsko nogometno prvenstvo, a SSSR je u grupi s Engleskom, Austrijom i - Brazilom. Milijuni Sovjeta željno iščekuju sraz njihovog Pelea, kako su tepali Strelcovu, i pravog Pelea. No, to se nikada neće dogoditi. Umjesto toga, Strelcov će nakon kobne večeri s prijateljima i grupom djevojaka biti osuđen na 12 godina radnog logora.

U njemu će na kraju provesti pet godina, a ako nikada dosad niste čuli za Strelcova, vjerujemo da ste već sad dobrano zainteresirani za kompleksnu životnu priču problematične nogometne ikone koja se počela prikazivati u Cineplexxu 12. studenoga.

Kad je izišao iz logora, Strelcov, kojemu je zabranjeno profesionalno igranje nogometa do kraja života, zaposlio se u tvornici ’ZIL’. Dvije godine kasnije, novi ga je lider SSSR-a Leonid Brežnjev rehabilitirao. Unatoč golemoj stanci Eduard Strelcov vratio se čudesnim igrama. U sezonama 1967. i 1968. proglašen je najboljim igračem SSSR-a, a u moskovskom Torpedu igrao je sve do 1970. godine. “Sovjetski Pele” preminuo je 1990. godine, a njegova je ostavština i danas veoma problematična. Strelcov je neupitno bio jedan od najboljih sovjetskih i svjetskih igrača svoga vremena, no u isto vrijeme bio je sklon alkoholu i ekscesima.

Početkom milenija, 2001., u Rusiji je započeta kampanja za potpunu rehabilitaciju Strelcova. Inicirao ju je bivši svjetski šahovski prvak Anatoly Karpov, a pridružio mu se i tadašnji moskovski gradonačelnik Yury Luzhkov, kao i vrh nogometnog saveza.