Kada se uputite iz Virovitice u Barču i na križanju kod zloglasnog Kolca skrenete desno, eto vas u Lukaču, neveliku naselju niklu na nekadašnjem posjedu Schamburg-Lippea, djelomično koloniziranom njemačkim doseljenicima.

Ne ćemo se zaustavljati, iako valja spomenuti da je Lukač rodno mjesto hrvatskog povjesničara Josipa Bösendorfera. Za ovu nam priču treba doći do crkve sv. Luke evanđelista, do župnog stana i susjeda prekoputa. Valja nam zaroniti u vrijeme kada su susjedi bili župnik Stjepan Janković i obitelj Weiss; Adolf i Katica, trgovci, Židovi.

Stjepan Janković potječe iz Sigeteca kraj Koprivnice. Za svećenika je zaređen 1929. godine. U Lukaču je najprije kapelan 1934., pa župnik sve do 1954. godine. Uhićen je 1945. godine, a njegova prerana smrt posljedica je tortura u komunističkom zatvoru. Pokopan je na lukačkom groblju u zajedničkom grobu za svećenike.

Osobno sam slušao od vjerodostojnog sudionika kako su višekratno njegov dom, podrum i gospodarske zgrade pružale sigurnost dok su ustaške i gestapovske racije pretraživale dom Weissovih. No ipak su Adolf i Katica s dvadesettrogodišnjim sinom, završenim gimnazijalcem Markom, kao posljednji virovitički Židovi deportirani u Auschwitz.

Cestom kojom smo došli, kamion s uhićenima uputio se u svibnju 1943. godine u Mađarsku. Pogledom kroz otvore cerade Weissovi su se oprostili od zavičaja. Odvedeni su onamo od kuda se ne vraća. Prebirući po sjećanjima, prepoznajemo niz sretnih okolnosti koje su išle naruku mladom Weissu da slika rodnog kraja ne bude posljednje što nosi putem u neizvjesno. Mladost i snaga odvojili su ga od roditelja pa je poslan otklanjati ruševine varšavskog geta, a potom u Dachau. Nakon niza peripetija oslobođen je 1. svibnja 1945.

Roditelji, Alolf i Katica, i teta Lothika, dijele tragičnu sudbinu europske židovske zajednice u Holokaustu, zločinu koji vapi u nebo. Po povratku u Viroviticu dugo je klijalo sjeme zahvalnosti i raslo s mudrošću vremena u srcu zatočenika Zla broj 121729, jedinom preostalom od obitelji Weiss. On je mogao, za razliku od brojnih kojima to nije dano, u drugima, konkretno u susjedu, u Stjepanu Jankoviću, u njegovoj zauzetosti da po cijenu života spasi Židove Weiss, prepoznati izuzetnu vrlinu. Bila je izuzetna hrabrost u doba tame unositi svjetlo.

Sada je ta pravičnost rasla u njemu i nadvladala svaki oblik vidjeti sebe kao svjedoka koji u ovom naraštaje vraća nadu u čovjeka. Zauzetim višegodišnjim marom uspio je gospodin Marko Weiss da Nacionalni memorijalni centar Holokausta Yad Vashem odličje Pravednik među narodima dodijeli Stjepanu Jankoviću, župniku Župe sv. Luke u Lukaču, i pridruži ga među one Hrvate koji su po cijenu života spašavali Židove.

Svi sveti i Dušni dan prigoda su sjetiti se znanih i neznanih i čuvati uspomenu na njihova dobra djela. A na groblju u Lukaču ili u svom domu zapalimo svijeću. Sjetimo se da je Stjepan Božjom snagom slijedio svoga učitelja:

- Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,12-13)

Budimo ponosni na svećenika Stjepana Jankovića. Molimo za oproštenje hodočasničkim Psalmom 129/130. da se ljudskoj zajednici nikada ne ponovi Šoa.

Vratimo se natrag u Viroviticu. Zaustavimo se u Ulici Ericka Šlomovića na Židovskom groblju, spomeniku kulture. Nema vjernika koji mole kadiš sjećajući se pokojnika. Ostalo je na nama, njihovoj mlađoj vjerničkoj braći, čuvati uspomenu. I moliti da nam Gospodin bude milostiv. Slijedimo običaj pa na grob stavimo kamenčić. Oblutak kojeg ćeš među brojnima izabrati. Ako netko već nije prije uz staze grobova zaboravljenih sugrađana posadio žuti šafran, simbol Holokausta, evo prilike pridružiti se ili okupiti istomišljenike. U tišini doma, uz svijeću, pročitajmo iz Biblije stihove Tužaljki "Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu." A na groblju u Marinovoj potražimo obiteljski grob u koji je 2008. godine pokopan Marko Weiss, preživjeli zatočenik i svjedok logora u Auschwitzu. Njegov plemeniti čin obvezuje nas čuvati uspomenu koja prelazi obiteljske, gradske i nacionalne i ine granice. Podsjećati da uvijek kad spasimo jednog čovjeka, spašavamo čitavo čovječanstvo.

Prisjetit ćemo se da je gospodin Marko pripadao judeo-kršćanskoj tradiciji i kako mu je draga svjetlost hanuke i radost Božića. Ne ćemo pogriješiti ni na grobu: i svijeća i kamenčić, i kadiš i psalam.

Akcijama lampiona i umjetnog cvijeća potrošačko nam je društvo oduzelo osobnost, a koronavirus dodatno obilježio ovogodišnju svetkovinu Svih svetih i spomen na Seh-duš den. Neka ovaj zapis budu svijeće na svijećnjaku, svjetlost koja obasjava, pokazuje put i daje nadu.