Nagrade uvijek prate obrazloženja ocjenjivačkog suda. Kada je u pitanju nagrada za životno djelo, nije lako biti dovoljno precizan i sveobuhvatan, stoga je možda važnije dobitnika ili dobitnicu ganuti, iznenaditi, ostaviti bez teksta. Hrvatsko je muzejsko društvo dodijelivši dr. sc. Hermini Göricke Lukić, muzejskoj savjetnici u mirovini Muzeja Slavonije Osijek, Nagradu za životno djelo pobudilo u laureatkinji posebne emocije do mjere da ih u sebi nije mogla kontrolirati. Podsjetili su ju na 40-godišnji muzejski staž: prvo u Muzeju grada Iloka, a potom od 1976. do odlaska u mirovinu 2015. u MSO-u. Bio je to blic-pregled brojnih aktivnosti kojih se rado prisjetila, kojima je poklonila najljepše godine i koje su joj jednako tako uzvraćene.

Znam da Vam nije jedino priznanje, ali svakako zauzima posebno mjesto - na polici i u srcu?

- Priznanje koje dodjeljuje struka svi priželjkujemo i doživljavamo pravim priznanjem, ono je svakako najveće koje možemo dobiti.

Što vam je prvo proletjelo kroz glavu, koja vas je emocija obuzela kada ste doznali za priznanje?

- Prva pomisao bila je: zar je moguće, među brojnim muzealcima u Hrvatskoj, baš ja. Naravno da me obuzeo osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva.

S bogatim životnim i profesionalnim iskustvom, sigurno znate koje su odlike izvrsnog muzejskog kustosa? Što nikako ne smije, što obvezno mora?

- Izvrsnog kustosa, kao i u većini zanimanja, resi znanje, rad, upornost, strpljivost, odricanje, sklonost otkrivanju te pasioniranost za ono što radi. Posao kustosa nije jednostavan kako se možda, promatrajući predmete u muzejskim vitrinama, čini. To je tek vrh piramide. Prije svega, posao kustosa nije šminka, kako to možda neki doživljavaju. U muzej predmeti ne stižu uređeni i očišćeni od naslaga dugovječne korozije. To je posao koji podrazumijeva prije svega fizički rad u radnim kutama, najčešće u zagušljivim depoima krcatima predmetima, u prašini, uz miris naftalina. Ne možete ni zamisliti koliko vremena moji kolege provode u depoima premještajući knjige, ormare, lustere, sanduke, strojeve, kamene spomenike kako bi oslobodili prostor za građu koja stalno pristiže, a polica i smještajnog prostora je sve manje i manje. Uz to, posao kustosa podrazumijeva i terenski rad po tavanima, spremištima, arheološkim lokalitetima, nakon čega slijedi evidencija uz stručnu obradu koja nije nimalo jednostavna. Na kraju slijedi prezentacija preko izložbi, stručnih i znanstvenih radova, predavanja itd. Kad već pitate, pravi kustos mora imati strukturiranu zbirku, mora ju takvom učiniti, kako bismo uvijek znali čime muzej raspolaže. Manje je bitno je li muzej mali ili veliki, bitna je društvena povezanost bez koje građa gubi smisao, a publiciranje je najbolji način i zaštita muzejske građe, jer svjedoci smo ratnih stradanja, elementarnih nepogoda, poplava, potresa...

Skrb o kulturnoj baštini ozbiljno je zanimanje, no vjerujem da ima i svojih veselih pa i smiješnih trenutaka.

- Na prvu bih odgovorila da je veselih trenutaka bilo neizmjerno mnogo, od iznenađujućih spoznaja pri obradi građe, realiziranih zanimljivih izložbi, arheoloških istraživanja, gostovanja, suradnje sa zanimljivim muzealcima od kojih sam učila i koji su mi bili uzori. Smiješnih se ne mogu sjetiti, a tragikomični govore o stavu društva prema muzejskoj djelatnosti.

Kažete da je veselih bilo mnogo.

- Veselilo me je i nekako poticalo u radu kada bi Muzej Slavonije dobio novac za realizaciju planiranih projekata ili za kupnju specijalizirane opreme u depoima koja olakšava posao i osigurava kvalitetniju pohranu muzejskih predmeta. Možda zvuči čudno, ali nedostatak prostora i opreme oduvijek su bili gorući problemi našeg muzeja. Lijepo je bilo kada bismo dobili sredstva za realizaciju zanimljive izložbe praćene opsežnim, kvalitetnim katalogom. To je san svakoga kustosa, točka na i: dobiti priliku prezentirati rezultate svojega rada i onoga što muzej posjeduje. Sjećam se koliko mi je značilo kada sam mogla preko izložbi i znanstvenih radova prezentirati zbirke numizmatičkog odjela i izvući na svjetlo dana, primjerice, zbirke keltskog, grčkog, rimskog novca pronađenog u Donjem gradu iz ostataka rimske Murse. Nedavno je HAZU u suradnji s MSO-om tiskao opsežnu monografiju koju sam napisala, Mursa u svjetlu numizmatičkih nalaza. Zahvalna sam Zavodu za znanstveni rad HAZU u Osijeku, prije svega uredniku, akademiku Andriji Mutnjakoviću, i dr. Antunu Tucaku koji su poticali i konačno omogućili tiskanje ove monografije. Ispunjava me zadovoljstvom spoznaja da će iz nje Osječani saznati nešto više o numizmatičkoj topografiji svojega grada i da je npr. 1882. u temeljima stupa pri gradnji novog željezničkog mosta na Dravi, u potopljenom rimskom brodu od hrastovine, u dvije posude pronađen skupni nalaz iz 60-ih godina 2. st. s nekoliko tisuća primjeraka rimskog zlatnog, srebrnog i brončanog novca. Nalaz je, nažalost, odmah razgrabljen, sačuvana su samo dva primjerka u Muzeju Slavonije i dva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Iz istoga vremena potječe i blago otkriveno 1920. u Donjem gradu na lokaciji Tvornice kemikalija u Ulici Matije Gupca. I 2500 primjeraka rimskog novca u platnu umotanom u glinenom loncu je razgrabljeno, a o njegovu sadržaju doznajemo iz novinskog članka objavljenog u Hrvatskom listu 1921. Isto tako, o skupnom nalazu rimskih zlatnika iz 3. stoljeća otkrivenom 1897. na donjogradskom trgu ispred crkve Snježne Gospe, prilikom rekonstrukcije ceste. Zanimljivi su nalazi rimskoga novca otkrivenog na uglu Huttlerove i Frankopanske, nedaleko od Silosa, u kompleksu rimske arhitekture otkriveni su temelji desetak rimskih zgrada i sa stotinama primjeraka rimskog novca od 1. do 4. st. Ovo su samo neke od epizoda povijesti našega grada.

Društvo se mijenja, no mijenja li se nabolje ili... baš i ne? Kažete da stav društva prema muzejima kao baštinskim ustanovama, muzejskoj djelatnosti nije za pohvalu.

- Društvo se definitivno mijenja nabolje, ponekad puževim koracima, ali su pomaci ipak vidljivi. Rapidno raste svijest o zaštiti kulturne i prirodne baštine te ekološka svijest. U Osijeku je otvoren Arheološki muzej u kojemu je u novom ruhu bljesnula ljepota arheološke građe. Drago mi je da sam sudjelovala i u realizaciji njegova stalnog izložbenog postava. U Slavoniji su gotovo svi muzeji osuvremenili izložbene postave, Muzej Slavonije je među rijetkima koji su ostali u prostoru koji to ne omogućava, u skučenoj baroknoj zgradi u Tvrđi koja nije dovoljna ni za depoe mnogobrojnih odjela, a kamoli za mogućnosti kompleksnijeg izlaganja. Spomenula sam i tragikomične situacije, koje su danas ipak rjeđe u odnosu prema nekim prijašnjim vremenima.

Koje su prve asocijacije, od prije 40 godina?

- Tih je godina Muzej grada Iloka već bio smješten u novouređenom, prelijepom dvorcu Odescalchi, ali u sastavu ugostiteljskih objekata. Bio je bez stručnog osoblja i bez depoa, muzejski fundus bez evidencija, izmiješan i dislociran na više lokacija po tavanima i podrumima dvorca i nekoliko ugostiteljskih objekata u krajnje neprikladnim prostorima. Arheološki predmeti na tavanu, rasuti i zatrpani otpadnim građevnim materijalom. Dva rimska kamena sarkofaga zatekla sam u ruševinama kurije Brnjaković, u kojoj je muzej ranije bio smješten. U to se vrijeme, u maloj sredini, trebalo izboriti za transport sarkofaga i prostor namijenjen pohrani muzejskog fundusa. Nadalje, dvije barokne slike velikih formata u ovalnim okvirima, koje su nekada resile strop dvorca Odescalchi, izvađene iz okvira, ležale su odložene na podu ugostiteljskog spremišta, preko kojih je za potrebe restorana preslagivan ugostiteljski mobilijar, stolovi i stolice s metalnim nogama. Veseli me da su ovakvi nevjerojatni prizori danas stvar prošlosti. Danas je Muzej grada Iloka prekrasan muzej, dobro ekipiran i sa suvremenim izložbenim postavom.

Da sada sve počinjete ispočetka, biste li opet odabrali isti profesionalni put?

- Mislim da bih, iako imam i šire interese, npr. voljela bih biti i kiparica. Budući da volim prirodu, lijepo bi bilo biti i geolog, razumjeti svaku stijenu, svaki kamen. Ili šumar, pa razumjeti rast i razvoj šumskog bogatstva. Da sam bogata, voljela bih imati veliku zbirku slika.

Kako jedna nekoć tako agilna kustosica provodi dane u mirovini? Koliko često svraćate u MSO?

- Nastojim pratiti muzejske aktivnosti koje su i dalje dio mojih interesa. Obilazim kolege muzealce među kojima imam i drage prijatelje. Nastavila sam se baviti strukom, dovršavam neke započete ili nedovršene stručne tekstove i nastojim ih postupno objavljivati. Volim Osijek i promenadu, prirodu, volim planinariti.