Društvene krize oduvijek su bile "hranidbena podloga" populističkim pokretima po načelu "što je kriza teža, tim bolje". Krizama općenito nisu se okoristili samo desni, nego i lijevi radikalni politički pokreti, a ponekad su se i demokratske vlasti okoristile krizom kako bi ostali, ili učvrstili svoju vladavinu - kaže prof. dr. sc. Darko Dukovski, sa Filozofskog fakulteta u Rijeci, Odsjek za povijest te dodaje:

- Posve je normalno očekivati da će se u svekolikoj krizi među stanovništvom pojaviti razne teorije urote, kojima će dio stanovništva pokušati sebi objasniti slijed događaja i moguću budućnost. U današnje vrijeme mediji se obilato služe poticanjem takvih teorija, stalnim, često neopravdanim zastrašivanjem. Samo čitajte napise o meteorološkim prognozama i sve vam je jasno. Povijest je pokazala da su takvi napisi znali biti i dijelom tajnih operacija određenih obavještajnih i protuobavještajnih službi kako bi se povećale tenzije u društvu, zastrašilo stanovništvo, možda homogeniziralo i sl. Strah je čovjekov iskonski osjećaj u službi njegova preživljavanja. Iz pobuđenog straha te usađenih i nametnutih društvenih predrasuda razvija se nesnošljivost, paranoja, nepovjerenje, mržnja prema svemu drugome i drukčijemu, nerazumljivom, nepoznatom. U povijesti je dosta takvih primjera transmisija općeg straha od ugroze u konkretnu mržnju i agresiju prema strancima, pripadnicima drugih vjera, kultura i nacija, neistomišljenicima, ali i unutar istog naroda, posebice prema vladajućim političkim strukturama koje ne uspijevaju riješiti ugrozu ili nagomilane probleme, a čije odluke nisu transparentne, kontradiktorne, zbunjujuće, ili nedovoljno objašnjene javnosti.


Samo se sjetite kako su ljudi reagirali na početku pandemije kada je strah bio najsnažniji. Kinezi su proglašeni glavnim krivcima. Odmah smo stigmatizirali cijeli narod, svi su nam bili krivi, "oni i njihova kultura i običaji". Najglasniji su bili oni kojim je Kina bila najveći konkurent. Preko političkih elita, odioznost se prenijela na dio neobrazovana stanovništva. Normalno! I kod nas je bilo slučajeva distance prema njima. Ili, ako se sjećate, kada se Zagreb i Ljubljana nisu mogli složiti oko Savudrijske vale, ili kada je slovenska strana postavila bodljikavu živu na granici, nekima su svi Slovenci bili krivi... Predugo bi trajalo nabrajanje primjera koji pokazuju kako je lako krivnju prebaciti na cijele narode. No, to je već notorno poznato u povijesti, a znamo i kako to završava.
Koje su društvene, političke i kulturne institucije zakazale?


- Teško je reći. Sve, čini mi se. Počevši od obitelji, odgojno-obrazovnih, svih razina, krovnih političkih, ali i duhovnih. Naši mladi pod pritiskom su iskazanog nezadovoljstva u krugu obitelji, dobivaju površno, reducirano znanje, ili neznanje u školama (uvijek čast izuzecima), stanovništvo prati politička prepucavanja stranaka koje se više bave sobom nego općim dobrom, preko Sabora i dvojice predsjednika (države i Vlade), koji su zabavljeni infantilnim, degutantnim prepucavanjem, do Crkve koja bi trebala poučavati o permisivnosti, prihvaćanju drugoga i drukčijega. Opće rasulo i velika zabrinutost. Tko nas to vodi i kamo idemo?


Suspenzija građanskih sloboda iz bilo kojeg razloga, ako predugo traje postaje opasan presedan. U slučajevima ratnog stanja, pandemija kužnih bolesti i sl., suspenzija građanskih sloboda regulirana je zakonom. Postoji bojazan da se takvo stanje produži te da postane "normalno" stanje na koje se ljudi počinju navikavati, ili bolje rečeno prilagođavati, što dugoročno gledano nije dobro, dapače, vodi u despotizam.


Sama pandemija nije toliko po sebi strašna koliko je zastrašujuće opasna za svjetsko gospodarstvo, društveno i političko prestrukturiranje, a najviše možda što je većina ljudi osvijestila činjenicu koliko smo kao civilizacija krhki i ovisni jedni o drugima. Ono što svi vidimo jest kako se pojedine države i narodi različito nose s tim problemima, odnosno koliko je koji narod jedinstven i koliko je odlučan u borbi s pandemijom. Bojim se da mi u Hrvatskoj nismo jedinstveni, dapače.

U intervjuu za Magazin prije godinu dana, između ostaloga, naglasili ste kao su "razlike u svjetonazorima u Hrvatskoj nepremostiva prepreka". Pokazuje li to i aktualna društvena klima, dodatno opterećena koronakrizom, uključujući i političku scenu?


- Umjesto da nas nevolja zbližava u zajedničkim nastojanjima prevladavanja problema, ona nas dodatno razdvaja i dijeli. Ostajem pri tom zaključku da su različiti svjetonazori prepreka, čak bih dodao da su odlučujući čimbenik razjedinjenosti. Nažalost, događaji koji su se zbili zadnjih mjeseci taj zaključak potvrđuju. Ono što je za nas opasnije od pandemije, što je na površinu izišlo ono što je, istina, i prije postojalo, ali je bilo više ili manje prikriveno i ljudi nisu o tome toliko razmišljali zabavljeni svojim životnim problemima, a to je visok stupanj društvene i građanske nejednakosti. Neki su jednakiji, ili takvima žele biti, i to čak niti ne skrivaju. Za pojedine pripadnike političke ili društvene "elite" kao da ne vrijede zakoni koje su sami donijeli. Razlike u svjetonazorima u tim se trenucima samo još snažnije ističu i potenciraju. Imam osjećaj da se više gleda na to što nas dijeli nego na ono što nas spaja i zbližava. Teško mi je to reći, ali hrvatsko društvo još uvijek nije etablirano građansko društvo, a hrvatska država nije stvarna građanska država. U građanskoj i pravnoj državi slučajevi otvorene nezakonitosti, nepotizma, samovolje, zataškavanja..., ne prolaze bez pravnih posljedica (naravno da uvijek ima primjera koji potvrđuju pravilo). Dužnosnici koji su se ogriješili o društvene i zakonske norme odstupaju sa svojih pozicija, kod nas se to ne događa. Smiješno nam je kada prvi čovjek HŽ-a objašnjava kako nije kriv za loše poslovanje poduzeća kojemu je na čelu, a manje smiješno nam je kada to isto izjavi netko od ministara. Ne postoji visok stupanj odgovornosti.



Ako se ne varam, pisali ste i o povijesti mentaliteta i teoriji kaosa. S tim u vezi, kakav je hrvatski mentalitet u ovom aktualnom trenutku koronakaosa, da se tako izrazim? Izlaze li negativnosti na površinu, u javnost, više nego inače? Ako je suditi prema eskalaciji mržnje, nesnošljivosti na društvenim mrežama i portalima, čini se da takav zaključak nije daleko od istine...


- Odgovorit ću Vam na prvi dio pitanja, jer problem prihvaćanja determinističkog kaosa u povijesti jest nešto posve drugo, iako bi se o tome moglo govoriti, ali ne na način kako ste Vi to shvatili. To bi bilo više vezano uz uzročno-posljedičnu vezu na svjetske, ili, pak, lokalne događaje tipa (karikiram) "kako je Hrvatska upala u svekoliku krizu jer je netko tamo u Kini pojeo zaraženog šišmiša". Što govori više o povezanosti današnjeg svijeta nego o koronakaosu. No, shvatio sam što želite pitati. Osobno se smatram nekakvim stručnjakom za istraživanje povijesti mentaliteta. Ne postoji nekakav "hrvatski mentalitet". Postoje mentaliteti, uvjetovani povijesnim prilikama, običajima i sl.! Razlika među njima je sve manja i manja kako zbog globalizacije, ali i velikih migracija stanovništva unutar države u kojima je utjecaj domicilnog stanovništva i novonaseljenog vrlo dinamičan.


Gledajući iz kuta koronakrize ipak se mogu nazrijeti obrisi različitih mentaliteta. Možda je najbolji primjer Slavonaca u Istri, kada već pišem za Glas Slavonije iz Pule. Primjer, zašto u Istri ima značajnije manje zaraženih nego u Slavoniji prema broju stanovnika? U Istru je doselio i značajan broj Slavonaca nakon Domovinskog rata, uz one koji su već živjeli u Istri. Očito su Slavonci prihvatili način shvaćanja suživota od domaćih ljudi, i nekakav stupanj permisivnosti prema drugome i drukčijemu. Vjerujem da je posrijedi i osjećaj građanske solidarnosti. Inače, gledajući Hrvatsku u cijelosti, izdvajaju se određena područja kao što je Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija (i to ne cijela), Grad Zagreb, Slavonija (ne cijela), ali pojedine eskapade nesnošljivosti, mržnje, verbalnog nasilja na društvenim mrežama, nisu stvaran pokazatelj opće mentalitetske nekompatibilnosti stanovništva tih regija. Riječ je, ipak, o pojedincima ili manjim skupinama. Odgovor na pitanje ima li više takvih negativnih izljeva mržnje, odgovorio sam prije - ima, jer je i onih životno ugroženih sve više, a najlakše je taj strah kanalizirati prema onome koji drukčije misli i možda "bolje" živi. Što reći na to da možete dobiti batine ako nekoga opomenete da nema masku, a svi je oko njega nose. Toliko o toleranciji!


Uzimajući u obzir sve što se danas događa, može li se tzv. novo normalno, a o kojem svednevice slušamo, tumačiti i kao "distopijska sutrašnjica danas", u društvu spektakla isprepletenog s koronom?



- Rekao sam, opasno je sadašnje stanje prihvatiti kao normalno. Opasno upravo stoga što se može za trenutak učiniti kao doista idemo k takvom "novom" društvu, posebice ako uzmete u obzir problem onečišćenja, klimatske promjene izazvane ljudskom djelatnošću, pojavu represije i nasilja u demokratskim društvima, urušavanje nacionalnih i svjetske ekonomije i sl., za koje uglavnom nema rješenja. Tada razne "teorije urote" zamjenjuju logična objašnjenja. Dok je krize, mogućnost uspostave totalitarizma uvijek postoji. Želja za "čvrstom rukom" koja će brzo riješiti probleme, bez suvišnih i "neplodnih rasprava i svađa" u parlamentu bit će sve jača. "Umorno" od nesposobnosti, korumpiranosti i nekompetentnosti političara, biračko tijelo moglo bi se u jednom trenutku odlučiti i na takvu opciju. Povijest je detaljno opisala i objasnila takve primjere. Mogu se samo nadati da su današnji naraštaji upoznati s posljedicama takvog oblika vladavine. Tada će nam "korona" biti najmanji problem. (D.J.)