Prošle godine objavljena je knjiga "Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske u 21. stoljeću", u kojoj je jedan od autora i dr. sc. Filip Dragović sa Instituta za sigurnosne politike iz Zagreba. Sažeto, uzimajući sve faktore sigurnosti u ubzir, kakav bi bio zaključak - kakva je nacionalna sigurnost Hrvatske u 21. stoljeću, da se poslužimo nazivom knjige, pitali smo dr. Dragovića?

- Nacionalna sigurnost Republike Hrvatske u kontekstu održavanja njezine suverenosti i opstojnosti kao razina klasične opće sigurnosti je na visokoj razini. Međutim, sigurnost se danas mora promatrati na nekoliko različitih razina te prožima razne sfere političkog, društvenog, poslovnog i obiteljskog života. Ne možemo se oteti dojmu da unatoč svekolikom napretku i razvoju društva cijeli svijet ulazi u jedno nesigurno razdoblje gdje razne međunarodne organizacije pa i velike svjetske sile nemaju efikasnih rješenja za globalne izazove današnjice. Ujedno, u kontekstu procesa globalizacije koji se razvijao u prošlosti države su više nego ikada postale međuovisne, ali i osjetljive na događanja izvan njihova teritorija, što zahtijeva pronalaženje novih rješenja za suočavanje s raznim izazovima od migracijskih pitanja, kibernetičkih napada, širenja lažnih vijesti, ekonomskih i energetskih izazova pa sve do klasičnih kaznenih djela. Na taj je način i Republika Hrvatska međuovisna o širim izazovima te je potrebno djelovanje i na nacionalnoj razini i na međunarodnoj kroz Europsku uniju i NATO, ali i u regionalnom kontekstu. Svi su ovi izazovi prepoznati u Strategiji nacionalne sigurnosti RH i potrebno je sustavno raditi na implementaciji i realizaciji njezinih ciljeva. Isto tako važno je naglasiti kako izazovi s kojima se susreće Hrvatska nisu samo vanjskog karaktera, već kao što vidimo prema recentnim događajima dolaze i iz unutarnje dinamike našeg društva. Održavanje visoke razine nacionalne sigurnosti više nego ikad u povijesti zahtijeva snažno međuresorsko djelovanje nadležnih tijela na svim državnim razinama uz uključivanje zainteresirane znanstvene javnosti i civilnog društva te privatnog sektora.

Može li se aspekt nacionalne sigurnosti danas promatrati i tumačiti i kroz dodatni širi kontekst aktualne koronakrize, svih izazova koje je pandemija donijela za društvo uključujući i izazove sigurnosti stanovništva i države same?

- Ovdje pitanje "može li se" više nije aktualno: "mora se promatrati" je pravi naziv. Koronakriza je pokazala svu krhkost određenih društvenih kretanja i međuovisnost različitih procesa npr. djelovanja epidemioloških službi, policije, obrazovnog sustava te raznih poslovnih subjekata. Ujedno, nesigurnost zaposlenja i ugrožena egzistencija izazvana ovom epidemiološkom krizom stvara dodatni pritisak na sve građane jer je time ugrožena opstojnost njih i njihovih obitelji, posebno uzimajući u obzir da se ne vidi skoro pozitivno rješenje ove epidemiološke krize. Ukoliko neka kriza djeluje na društvo na svim razinama onda zasigurno možemo govoriti o jednom od načina ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Upravno zbog međuovisnosti jedne zajednice u današnjem vremenu, svi zajedno, od državnih tijela, privatnih kompanija do svake osobe ponaosob moramo promišljati sigurnost na jedan drugačiji načini, biti spremni na moguće ugroze i izazove. Na žalost, znanstvenih i drugih istraživanja o raznim sferama sigurnosnih izazova u Republici Hrvatskoj je vrlo malo ili ih gotovo nema i to je također područje koje zahtijeva dodatni napredak.

S tim u vezi, koliko razna hejterska prepucavanja u medijima, na društvenim mrežama, portalima, blogovima... narušavaju stanje sigurnosti u zemlji. Premijer Plenković je u obraćanju u Vladi i prema javnosti (medijima) bio neubičajeno izravan i oštar upozorivši kako je "prijeđena granica" te da "treba pronaći odgovorne za radikalizaciju društva"...

- Iznimno je nezahvalno potvrditi ili negirati utjecaj kako kažete "raznih hejterskih prepucavanja" jer i ovdje vidimo potrebu dubljeg istraživanja i poimanja stanja današnjih komunikacija putem društvenih mreža i njihovog utjecaja - posebno na mlade osobe. Mladi su uvijek pokretali društva i pozitivne promjene te su često apolitični i protiv vladajućih struktura i to samo po sebi ne treba promatrati negativno. Takvo je stanje u većini europskih zemalja. Međutim, neupitna je činjenica da pojedinci ili skupine mogu podleći raznim informacijama koje se nalaze u virtualnom svijetu pa počiniti i najteža kaznena djela. Širenje takvih informacija je daleko lakše iz "svog skrivenog kutka", one mogu biti sugestivne ali bez jasnih prijedloga gdje je ujedno vrlo slabo regulirana odgovornost za isto. Svakodnevno svjedočimo raznim komentarima i vrijeđanjima ne samo osoba na javnim funkcijama nego i sportaša, estrade, ali i običnih građana zbog njihovih javno iznesenih stajališta. Prisjetimo se napada na kuću jednog našeg vrhunskog sportaša od strane osoba koje nisu bile zadovoljne njegovom igrom i kada je on bio prisiljen napustiti svoj dom u tom trenutku. Posebna odgovornost je na izabranim dužnosnicima i članovima političkih stranaka te drugim javnim osobama koje bi u svojim nastupima trebale pridonositi jačanju tolerancije u društvu i odbacivanju različitih oblika isključivosti.

Ovdje bi trebalo razlikovati informacije koje dijeli neki pojedinac koji je frustriran nekim događajem od organiziranih djelovanja koje uistinu mogu predstavljati prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Bili smo svjedoci primjera djelovanja skupina na svjetskoj razini - prisjetimo se samo internetske kampanje ISIL-a u vrbovanju svojih članova gdje su se ciljanim porukama mržnje motivirali članovi na izvršavanje raznih kaznenih i terorističkih djela. Nadalje, vidimo da je korištenje društvenih mreža i sadržaj upućenih poruka jedna od tema koja se pojavljuje u trenutnoj kampanji za američkog predsjednika. Dakle, ovo nije problem koji ima Republika Hrvatska, nego je dio širih društvenih i globalnih kretanja i svi segmenti društva moraju biti uključeni u preveniranje širenja govora mržnje preko raznih društvenih medija počevši sa sustavom obrazovanja od najranije dobi, preko obitelji i raznih medija pa do osoba koje su prisutne u javnom prostoru neovisno o njihovoj ulozi.

Je li nedavni napad na Markovu trgu čin terorizma, ekstremizma, koji upućuje na izloženost institucija ugrozama raznih vrsta i nedostatnu sigurnost? Kako objasniti neke reakcije koje relativiziraju i opravdavaju taj napad kao "razumljiv čin" bunta protiv navodnih nepravdi te pritom konstantno za odgovornost prozivaju Vladu i posebno Plenkovića?

- Ovaj tragični događaj koji je doveo do smrti jedne mlade osobe i ranjavanja policijskog službenika koji je obavljao svoj posao upozorava na potrebu reakcije društva kako bi se ovakvi mogući događaji izbjegli u budućnosti neovisno o klasifikaciji kaznenog djela što će odrediti nadležne službe nakon svih prikupljenih dokaza. Tek nakon završetka svih istražnih radnji može se jasnije definirati ovaj nemili čin. Međutim, ono što držim iznimno važnim je da ovaj događaj upozorava da postoji evidentan problem u našem društvu na koji je potrebno reagirati jer imate tragediju na strani ranjenog policijskog službenika, ali i na strani počinitelja koji je samim činom i oduzimanjem vlastitog života nanio patnju svojoj obitelji.

U cilju zaštite samih institucija policija je relativno brzo reagirala podizanjem razine sigurnosti na Markovu trgu, ali sveobuhvatno djelovanje društva i moguće prepoznavanje raznih devijantnih ponašanja ostaje obveza za budućnost. Podržavanje i relativiziranje ovakvih teških kaznenih djela je nedopustivo te samo potvrđuje potrebu sveobuhvatnog društvenog odgovora. U demokratskom društvu, kakvo je i naše društvo, postoje jasno utvrđeni modeli političke borbe i ta arena je svima dostupna dok nasilje i podržavanje nasilja zasigurno nije demokratska stečevina niti to treba biti prihvatljivo ponašanje posebno kod mladih.

Zaključno - širi li se govor mržnje i netolerancije u Hrvatskoj, a time i destabilizacija sigurnosnog stanja u zemlji?

- Govor mržnje je znatno prisutan u javnom diskursu već duže vrijeme. Dovoljno je pratiti komentare korisnika društvenih mreža ili osoba koje komentiraju medijske objave na portalima gdje brojni komentari završavaju na ideološkim prepucavanjima komentatora. U takvim se komentarima često pronalaze poruke isključivosti, neprihvatljivosti drugih i drukčijih, što posljedično može dovesti do radikalizacije stajališta i stvaranja javnog mnijenja koje je utemeljeno na predrasudama i netoleranciji. Sama radikalizacija javnog prostora može rezultirati u širenju radikalnih ideja, dok operacionalizacija ideja može imati brojne posljedice - od neprihvatljivih društvenih stajališta i stvaranja okružja mržnje, pa sve do nasilnog ekstremizma kao najteže posljedice socijalne radikalizacije.

Zaključno, potrebno je ponoviti što je već ovdje navedeno, a to je da je nužno promicati ideje uključivosti, prihvaćanja i pozitivnog mišljenja kako bi se ostvarile temeljne pretpostavke za prevenciju daljnje radikalizacije društva, a samim time i preduvjeta za povoljno stanje jednog segmenta nacionalne sigurnosti. (D.J.)