Dok se javnost u SAD-u, ali i u svijetu, zabavlja retoričkim prepucavanjima Trumpa i Bidena u izbornim debatama, u Hrvatskoj se najzanimljivija retorika posljednjih tjedana odvija između Milanovića i Plenkovića, s tim što tu Milanović "kolo vodi" u količini komentara i napada na neistomišljenike, dok Plenković djeluje smirenije i rijetko gubi živce. O toj temi i drugim aktualnostima uključujući i reakcije na nedavni napad na Markovom trgu i širenje mržnje u javnosti, razgovarali smo s dr. sc. Perom Maldinijem, politologom i sveučilišnim profesorom, pročelnikom Odjela za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku.

Vaš komentar "govorničkog tona" dvaju predsjednika, države i vlade?

- Predsjednik Milanović očito je vrlo iznerviran zbog činjenice da je upao u mjere praćenja u policijskoj istrazi a da o tome nije obaviješten. Međutim, s obzirom na narav istrage - a riječ je o korupciji, odnosno kriminalu - nije ni trebao biti. Usto, nije primjereno da u vremenu lockdowna krši propisane mjere i na neformalnom mjestu s visokim dužnosnikom raspravlja o državnim stvarima, što za njega svakako može biti kompromitantno. Njegova reakcija i napadi na sve one kritičare i neistomišljenike, ad hominem i s namjerom da ih diskvalificira i ponizi, nikako nisu primjerena komunikacija jer time ne pridonosi toleranciji i slobodi izražavanja, naprotiv. S obzirom na to da je u ingerenciji predsjednika Republike skrb o redovitomi usklađenom djelovanju i stabilnosti stupova vlasti te promicanje i zaštita slobode i jednakosti, ovakvom komunikacijom predsjednik Milanović devalvira ne samo sebe kao političara nego i instituciju predsjednika.

S druge strane, premijer Plenković smireno je i jasno objasnio zašto nije i ne smije biti uključen u takve istrage, jer bi to značilo izravno kršenje načela podjele vlasti i posezanje izvršne vlasti u ingerencije pravosuđa. Te institucije moraju biti slobodne od političkog i bilo kakvog izvanjskog utjecaja da bi mogle neometano obavljati svoj posao. U tom smislu, Plenkovićevo držanje je sasvim u skladu s osnovnim demokratskim standardima, problem bi bio da je drukčije.

Uz suočavanje s razmjerima koronakrize, dojam je da je i političke napetosti sve više, ali i napetosti u društvu općenito. Mnogi gube živce pa se događaju i razna hejterska prepucavanja u medijima, na društvenim mrežama, portalima, blogovima..., a bučno je, već uobičajeno, i u Saboru. Širi li se govor mržnje i netolerancije u Hrvatskoj?

- Koronakriza utječe višestruko na građane. Najprije, tu su socioekonomske posljedice koje pogađaju egzistenciju mnogih. Potom, tu su stanovite psihološke posljedice života u uvjetima straha od zaraze, redukcije socijalnih kontakata, smanjenja razine javnih usluga te općenito porasta neizvjesnosti, s čime se mnogi teško nose. To okruženje pogoduje rastu postojećih ili stvaranju novih frustracija, koje su uzrokom kojekakvim izljevima agresije. Među takvima pak imamo i one koji zlorabe ovu situaciju i namjerno podižu političke tenzije svojom isključivošću, netolerancijom i politikantstvom kako bi što više skrenuli pozornost javnosti na sebe. Osim što to upućuje na građansku i političku neodgovornost aktera takvog ponašanja, to govori i o njihovoj nekompetentnosti za artikulaciju konkretnih političkih ideja i programa i nesposobnosti za demokratsko nadmetanje, pa to pokušavaju nadomjestiti ekstremizmom.

Kako objasniti neke reakcije iz oporbe (Vidović-Krišto, Penava...) koje relativiziraju i opravdavaju nedavni napad na Markovu trgu kao "razumljiv čin" bunta protiv navodnih nepravdi te pritom konstantno za odgovornost prozivaju Vladu i posebno Plenkovića?

- Upravo na tragu ovoga što sam prethodno rekao. Naime, riječ je o antiliberalnim populističkim akterima koji, osim svojih osobnih frustracija, izostanak suvisle političke agende i nesposobnost demokratskog sučeljavanja supstituiraju proizvodnjom incidenata i političkim ekstremizmom, koristeći se aktualnom situacijom, prije svega, za samopromociju. Pritom se uopće ne osvrću na političku štetu koju na taj način čine jer stvaranje ozračja "što gore - to bolje" uvijek je destruktivno. U ovom, konkretnom, slučaju očito je da takve izjave prelaze okvire demokratskih sloboda, štoviše, upravo ih ugrožavaju. Bilo kakvo implicitno ili eksplicitno opravdavanje terorizma pak potiče nasilje, izlazi izvan okvira demokratske političke komunikacije i redovito je podložno zakonskim sankcijama.

Da se vratimo na premijera. Plenkovićevo obraćanje u Vladi i javnosti (medijima) bilo je za njega neuobičajeno izravno i oštro, pri čemu je upozorio kako je "prijeđena granica" te da "treba pronaći odgovorne za radikalizaciju". Komu je zapravo takvo upozorenje upućeno, osim Vidović-Krišto, Škori i Penavi, vjerojatno i nekim drugim akterima u političkoj areni, u oporbi...?

- Premijer Plenković s razlogom je zabrinut, ne samo zbog pitanja sigurnosti koja se aktualizira ovim događajem nego i zbog bezobzirnosti koju su politički ekstremisti pokazali u svojem očitovanju o evidentno terorističkom aktu instrumentalizirajući ga u političke svrhe. On je poslao jasno upozorenje da se takve ne može i ne smije tolerirati. Tolerancija netolerantnih i isključivih dovodi samu demokraciju u pitanje. Sloboda u demokraciji nije apsolutna, nego je omeđena slobodom drugoga, što je regulirano normativnim i institucionalnim okvirom demokracije. Sve izvan toga je napad na demokraciju, na prava i slobode koje demokratski poredak jamči. Držim stoga da je premijer jasno upozorio upravo na te granice koje politički ekstremizam prekoračuje i izravno ugrožava demokratske slobode.

U vašim predavanjima "Kriza demokracije je na djelu, a populizam to iskorištava" otprije dvije godine i sami ste upozorili na niz problema koje naše društvo ne uspijeva riješiti. U nekom općenitom zaključku, koliko je stanje danas bolje ili lošije, uzimajući u obzir i goleme probleme s aktualnom pandemijom, koji remete stabilnost, sigurnost i demokratske dosege (mjere ograničavanja sloboda itd.)? Drugim riječima, koliko u tzv. novom normalnom trpi demokracija, i koliko pritom eskalira populizam, pa i radikalizam?

- Populizam, kakav je posljednjih godina na djelu, u svojoj je osnovi ekskluzivistički te se suprotstavlja demokraciji, koja je inkluzivna i pretpostavlja jednakost i slobodu. Usto, populisti se predstavljaju izvornim predstavnicima naroda koji se bore protiv korumpiranih političkih elita, iako za takvu ulogu redovito nemaju izborni legitimitet. Konačno, u svojem djelovanju zaobilaze ili čine upitnima institucije i proceduru, bez kojih demokracija nije moguća. Stoga su populističke politike na više načina u sukobu s demokratskim načelima. Gledano s aspekta ideologije, problem s populistima nisu nužno njihove političke opcije, nego je problem u njihovu radikalizmu, tj. u netoleranciji i isključivosti prema drugima i drukčijima, u nespremnosti da neistomišljenike prihvate kao politički ravnopravne suparnike, a ne kao neprijatelje. To potkopava slobodu, jednakost i pluralizam - temeljne vrijednosti liberalne demokracije. To je i dio našeg autoritarnog političkog nasljeđa, zbog čega nas populisti, svojim političkim diskursom i radikalizmom, politički vraćaju u vrijeme autoritarizma, a kulturno na Balkan, u smislu predgrađanskih vrijednosti, netolerancije i sukoba. Izgleda da aktualni procesi stabilizacije i pomirenja koje provodi aktualna vlast, posebice premijer Plenković, izmiču tlo pod nogama onim političkim akterima koji svoje djelovanje zasnivaju na podjelama i sukobima, pa se okreću radikalnoj retorici i proizvodnji konflikata pod svaku cijenu.

Moguće je da će svojim djelovanjem te procese ometati, posebice u uvjetima pandemije, koja im zbog svojih efekata na opće raspoloženje građana može ići na ruku, ali nije izgledno da će ih zaustaviti i preokrenuti. (D.J.)