Do sada ju je publika čula više puta u Francuskoj, Španjolskoj, Sloveniji, Češkoj, Slovačkoj, Austriji, dakako i Hrvatskoj u Splitu (gdje danas živi, ali rijetko radi!) te u Zagrebu, rodnom Sarajevu, Mostaru, no sve je nekako počelo u Osijeku, barem kada su u pitanju velike role. Jer, ne krije sjajna mezzosopranistica Irena Parlov, prvi joj je veliko povjerenje velikom ulogom pokazao osječki maestro Filip Pavišić i tako otvorio vrata na samom početku karijere. Bila je to uloga Adalgise u Bellinijevoj Normi, koju je 2013. režirao Dejan Miladinović. Od tada je malo koje operno uprizorenje prošlo bez nje, na radost osječke publike, ali i ove sjajne umjetnice, koju s pravom možemo nazvati primadonnom.

Gledali smo ju i slušali u Trubaduru, Eri s onoga svijeta, Carmen, a svega nas 20-ak dana dijeli od najnovije premijere 114. kazališne sezone - opere Samson i Dalila Camillea Saint-Saënsa u režiji Roberta Boškovića (prvotno planirana za 22. svibnja). Razlog toj učestaloj suradnji - osim u obostranom zadovoljstvu postignutim - leži i u činjenici da je u Hrvatskoj malo dramskih mezzosoprana, a upravo je to fah Irene Parlov.

Čini se da je već rođenjem dobila - dobre karte, smješka se međunarodno priznata umjetnica, koja je nakon osječke premijere trebala pjevati u Pragu, no aktualna joj je situacija pomrsila račune.

- Svi volimo kompletnost na sceni. Maestro Pavišić pokazao je i da je mudar glazbenik koji zna da Dalila treba izgledati i zvučati kao Dalila a to vrijedi i za bilo koju drugu junakinju na sceni. Ljudi imaju predrasude prije nego čuju nekoga tko dobro izgleda i uvjereni su da "možda nema baš neku tehniku", posebice da ima veći dramski glas. Ponekad me to zabavlja kad se iznenade - ističe atraktivna Irena Parlov. Uvjereni smo da će ju biti zadovoljstvo i gledati i slušati kao Dalilu. Na osječkim je daskama posljednji puta ova opera izvedena davne 1926. u režiji velikoga Lava Mirskog. Alternacija je danas čak četiri za ovu naslovnu ulogu, a uz Irenu, pjevat će ju i mlada Stefany Findrik, Gordana Kalmar te Martina Tomčić.

- Ja pjevam težak repertoar, puno Verdijevih uloga (Azucena, Ulrica), koje se možda pjevaju u nekim kasnijim godinama, pa se ljudi iznenade kada čuju veliki dramski glas. HNK u Osijeku nema dramskoga mezzosoprana i neobično je za tako malu operu da ima toliko Dalila. Za tu ulogu treba određena boja, mora imati dobar centar, koji ne smije biti obojan, forsiran, jako dobre dubine ali i visine, lijepo nijansirati i imati lijepu veliku frazu te izjednačeni glas, i stoga je poznavanje fahova jako bitno, razlučiti koji je fah za koju ulogu - pojašnjava Irena Parlov. Sigurno će biti zanimljivo poslušati i pogledati više od jedne solistice. Iako nije dramski mezzosopran, bolje je kada Dalilu pjeva ovaj fah, smatra Irena Parlov, dodajući kako se u ovoj ulozi pjevačica "nema tehnički iza čega sakriti".

- Ova je uloga baš specifična, sve se čuje, emocija ne smije biti forsirana i preglumljena. Takvi su Francuzi. Mora se jako dugo i marljivo raditi, ima mnogo mjesta kojima treba vremena da "sjednu u glas" - smješka se gošća iz Splita. No, ništa od toga ne smatra opterećenjem, nego izazovom. Može biti i teret, priznaje Irena Parlov, posebice ako se uloga nauči - na brzinu. Razne okolnosti do toga mogu dovesti, od prebacivanja datuma premijere, drugih angažmana, uskakanja i sl.

Svakako motivirajuća joj je i činjenica da njezin fah sazrijeva u kasnijim godinama, jer se željena boja, dubine i sl. teško postižu u mladim danima. Sve to ide polako i nekad je teško dočekati taj vrhunac.

- Sve su to velike role koje zahtijevaju jako mnogo pripremljenosti i snage kako tehničke tako i tjelesne, jer je primjerice Verdi kao rendgenski pregled, nema skrivanja, zahtijeva da se svaki ton ispjeva, čak i u ansamblima. I tako dramski mezzosoprani čekaju i čekaju, a kada dođu te godine, uživaju u izazovima dugo očekivanih uloga - dodaje Irena Parlov.

Irenina se karijera uglavnom odvija izvan Hrvatske. Nije razlog tomu samo rijedak fah kojemu pripada, ni više novca kojim raspolažu operne kuće vani, nego što su tamo audicije uobičajene, podjela uglavnom dvostruka, vodi se računa upravo o fahu, što je boljka manjih teatara u nas, kaže nam Irena Parlov. Ponekad to ‘guranje‘ u nepripadajući fah pjevaču je medvjeđa usluga, no mnogo je toga upravo do njih samih. Dvosjekli je to mač za voditelje Opere, jer imaju pjevače na plaći koji moraju nešto raditi, svjesna je naša sugovornica.

Inozemni angažmani imaju još jednu dobru stranu, a to je da se tjedan dana prije ne zna tko pjeva premijeru i nema nametanja jer je netko - NETKO. Već odlučuje kvaliteta, što je uostalom i najbitnije jer mi smo ti koji educiramo publiku, koja plaća karte da čuje najbolje od najboljih.

- No ni vani nije uvijek poštena igra. Kazalište nije što je nekad bilo, nekad su to agenti, nekada vodstvo... mnoštvo je faktora. Bitno je ulagati u sebe, a Irena se tu - ne štedi. To znači i financijski, jer je važno imati dobre mentore, preispitivati se stalno, redovito ići u teretanu, jer se pjeva - tehnikom i mišićima.

- Treba izdržati tri i pol sata na sceni. Svi moramo puno raditi i tko god kaže da to nije potrebno, laže. Tako rade svi uspješni pjevači - zaključuje Irena, na odlasku, uz pozdrav dodavši kako je spremna na nove pobjede u svojoj karijeri, čim se granice otvore. Za to je često uz dobrog agenta, presudna i vjera u sebe, a Irena Parlov vjeruje da - kao i svatko od nas - možemo sve što poželimo.