Magazin
REPORTAŽA: DUGOPRUGAŠKA HODNJA KROZ HRVATSKU

Ako ne možeš trčati,
nemoj stati - hodaj!
Objavljeno 17. listopada, 2020.
MARIN ZOVKO: ŠTO VIŠE HODAJMO, A ŠTO MANJE TRČIMO KAO KOKOŠ BEZ GLAVE

Engleski umjetnik Richard Long 1967. hodao je, iz nepoznatih razloga, po polju Wiltshire naprijed i unatrag sve dok trag njegovog postojanja nije bio utisnut u travu. Poslije se saznalo da je to bio performans kojega je nazvao A Line Made by Walking ("Linija napravljena hodanjem"). Time je bio započet umjetnički val koji kroz hodanje objedinjuje primarne doživljaje tijela i uma te senzacije koje kroz to nadiru i nestaju.

Pri tome je potpuno svejedno jesu li hodači hodočasnici, radnici, istraživači, migranti, štrajkaši, ljubavnici, prosvjednici, rekreativaci, lovci, pravednici, ili vojnici. Jer svi oni kroz šetnju promatraju svijet u ovisnosti o sebi, a razlikuju se od ostalih kretanja kroz život, poput vožnje automobilom, vlakom, biciklom, motorom, po tome što ih strojevi i naprave ne ograničavaju.

Osječki umjetnik Mario Pivarov-Matoković, koji se u profesionalnom i općem smislu bavi hodanjem, rekao nam je o tome:

- Svaki performans koji radim na temu hodanja na neki je način pokušaj da stupim u vezu sa sobom i svijetom. Hodanje to nastojanje potencira, jer se sastoji od beskrajnog ponavljanja banalne radnje, stavljanja noge pred nogu. Upravo u tom raskoraku između tla i zraka, repeticijom tog nabijenog trenutka koji se već jest i još nije dogodio, nastaje nešto. Je li to misao, prepuštanje, prisutnost, odsutnost, vraćanje k sebi, prisjećanje, ozdravljenje, ponovno otkrivanje, zaboravljanje..., to saznajem kao hodač. Hodanja nikada nisu ista dva puta, ona su uvijek put u nepoznato, sakupljanje, ostavljanje traga, makar nevidljivog, želja da se bude drugdje, nikad na istom mjestu, čista potreba za kretanjem, odmak od sebe, od drugih.

HODANJE KAO SKITNJA
Hodanje je često i "osvajanje" prostora, tenzija onoga što je prošlo i što tek dolazi te onoga što jest. I dok je kretanje sa smislom, kao skupljanje hrane, dobara i potraga za partnerom, nasušna potreba ljudi i životinja, hodanje bez smisla odlika je samo ljudi. A od svih besmislenih hodača najbesmisleniji su dugohodači, tzv. pravi hajkeri (eng. thru hiker), koji u pokušaju da svoj poriv za skitnjom opravdaju iskreno i duboko, vjeruju da je samo postojanje megadugačkih pješačkih tura dovoljno opravdanje za energiju koju u to ulažu.

Kod nas u Hrvatskoj ima nekoliko takvih staza za hodanje, ali je najduža i najatraktivnija ona koja povezuje najistočniju točku Ilok, najsjeverniju Sveti Martin na Muri, najzapadniju Savudrija i najjužniju točku Prevlaku, i zove se Croatia Long Distance Trail (CLDT). Njezin je ovogodišnji neokrunjeni kralj Zagrepčan Marin Zovko koji ju je, kao treći čovjek u povijesti, prehodao u komadu. Na put je krenuo zadnje nedjelje u lipnju te je nakon stotinu dana na svome Facebook profilu ovaj samotni osvajač objavio:

- Nakon okruglih sto dana i prehodanih 2282 km, došao sam do kraja svoje avanture. Na vlastite noge sam se uvjerio da imamo stvarno prekrasnu zemlju, punu prirodnih čudesa i predivnih ljudi. Jako sam umoran, ali neizmjerno sretan, hvala svima od srca koji su mi na bilo koji način pomogli na ovom putu...., never give up and stay beautiful!

SUSRET NA KRNDIJI
Usput rečeno, Marina sam upoznao jedno popodne početkom srpnja na planini Krndija, na vrhu Kapavac. Tada sam na svojoj redovitoj besmislenoj šetnji po brdu naletio na Marina koji se nakon cjelodnevnog hodanja pripremao za odmor. Spontano smo zapodjenuli srdačan razgovor o opremi, hrani, o tome gdje tko ide, i gdje je tko bio, itd. Prije nego smo se zapratili na Facebooku, ispričao mi je sve o pripremama, opremi, organizaciji i planovima njegove solohodnje uzduž i poprijeko Hrvatske. I naravno, o tome kako je korona ubijala u pojam goneći ga da sve pomakne u vrijeme ekstremnih vrućina zbog kojih je, pod nesmiljenim suncem, s ruksakom od 22 kg na leđima, najviše patio upravo na ravnicama Slavonije i Baranje, koje su ga podsjetile na legendarni hodočasnički put Camino de Santiago, u Španjolskoj, koji je prehodao 2015. godine.

Kako god, od tada sam pratio sve njegove Facebook objave te ga lajkovima bodrio sve do kraja ture. Na zadnji dan ture nazvao sam Marina te ga zamolio da ispriča prve dojmove. Kazao je da mu je na kraju svega neizmjerno drago što je imao hrabrosti uputiti se u ovu zahtjevnu hodačku avanturu, jer ga je put odveo kroz mjesta koja vjerojatno nikada ne bi posjetio. I da stvarno sve to vrijedi truda, jer je proživio i osjetio, u svoj svojoj punini, svaki kutak Hrvatske. Iako je imao bezbroj unutarnjih i vanjskih iskušenja, ponekad otežale, a češće lake noge, dobra kondicija i volja su ga proveli kroz različita čuda i čudesa za koje je ponekad mislio da su fatamorgana ili halucinacija. No velika su potpora Marinu bili fantastični i neposredni ljudi koje je sretao putem, a koji su ga još više prigrlili nakon što im je ispričao što točno radi te koliko je kilometara do tada prehodao te što još treba sve pregaziti do cilja na Prevlaci.

Zanimljivo da je Marinova najduža dnevna kilometraža na putu iznosila 57 km, a najkraća svega 8 km, dok mu je ukupni tempo puta iznosio oko 26 km na dan. Od stotinu dana na terenu imao je petnaest dana odmora, a najteže od svega mu je bilo hodati kroz Gorski kotar. Tamo je, naime, pet uzastopnih dana padala obilna kiša koja ga je potpuno potopila. Tjeskobu koja je uslijedila zbog nemogućnosti da se osuši i ugrije, tih su mu dana pojačavali noćni susreti s lutajućim pakistanskim, bangladeškim i afganistanskim migrantima koji u seobi kroz kapelske planine do Shengenskog prostora plaše tamošnji narod i dobronamjernike. Zbog navedenog tamo mu uopće nije bilo lako ni jednostavno pronaći mjesto za kampiranje, ali je vlastitom čvrstinom i povjerenjem u živi i neživi svijet nadvladao unutarnje strahove i nepovoljne okolnosti te se po negostoljubivom terenu Velike i Male Kapele, kloneći se nevolja, probio do Velebita.

DUHOVNI PREPOROD
Premda bi se jedna cijela reportaža mogla napisati o tome gdje je sve i kako Marin noćio, mi izdvajamo samo najčešća mjesta, kao što su planinarski domovi i skloništa, šator, garaže, dvorišta, šupe, špilje, niše, ili jednostavno boravak pod nebeskim svodom u toploj vreći za spavanje. Putem je, kaže, vidio valjda sve moguće životinje u našim krajevima, stotine različitih ptica, jelene, srne, divlje svinje, medvjeda, čagljeve, lisice, muflone, divokoze, jazavce, puhove, sve osim - vuka!

Taj živi svijet nije mu bio problem, a osim epizode s medvjedom i migrantima, najteže mu je padala beskrajna samoća. Prije svega jer toliko divnih stvari koje je vidio i proživio nije imao s kime podijeliti. Znalo je tako proći i sedam dana da nikoga ne sretne, pa kada bi došao u dućan oduševio bi se bilo kime, a s blagajnicom je znao kao navijen pričati o svemu i svačemu po pola sata bez prestanka.

Na kraju nam Marin Zovko, kao pravi pravcati besciljni hodač, svima preporučuje da svi što više hodamo, a što manje trčimo kao kokoš bez glave! Što se tiče ljudi kod kojih još postoji primarni zov divljine koji, kaže, i njega razdire, Marin im preporuča neka ne dvoje, nego neka krenu na CLDT, ili bilo koju drugu avanturu, uz napomenu: "Bez obzira na motivaciju, osnovni uvjet je odlično poznavanje sebe i svojih mogućnosti. Croatian Long Distance Trail je na noge, budimo realni, jako naporan psihofizički pothvat. Ali na kraju svega, znajte, slijedi duhovni, mentalni i emocionalni preporod, uz neizostavnu žudnju da se krene još dalje i jače".

Sve u svemu, Marin Zovko je, završivši Croatia Log Distance Trail napravio isto što i Richard Long sa svojom "Linijom napravljenom hodanjem", s tom razlikom što iza njega ne ostaje trag u prirodi. Međutim, ostaju upijeni zvuci, mirisi, okusi i sveukupno dobro kojim ga nagrađuje besciljna skitnja.

Priredio i napisao: Dario MAJETIĆ
Marinova najduža dnevna kilometraža na putu iznosila je 57 km, a najkraća svega 8 km, dok mu je ukupni tempo puta iznosio oko 26 km na dan...
Dok je kretanje sa smislom, kao skupljanje hrane, dobara i potraga za partnerom, nasušna potreba ljudi i životinja, hodanje bez smisla odlika je samo ljudi...
Croatian Long Distance Trail
CLDT kratica je za Croatian Long Distance Trail. CLDT je nacionalna, krajobrazna, dugoprugaška staza za hodanje koja u neprekinutom nizu povezuje najistočniju (Ilok), najsjeverniju (Sveti Martin na Muri), najzapadniju (Savudrija) i najjužniju (Prevlaka) točku Republike Hrvatske, a dugačka je 2109 km. Do sada su ovu stazu u komadu prehodali Nikola Horvat, Matija Čuljak i Marin Zovko.
Najpoznatije svjetske staze
Dugoprugaška staza (dugačka pješačka staza, zeleni putovi), duža je rekreacijska staza koja prolazi uglavnom kroz ruralna područja koja se i inače koriste za planinarenje, treking biciklizam, jahanje, ili skijaško trčanje. Postoje na svim kontinentima, osim na Antarktici. Većina tih staza označene su na kartama. Obično se rute kreću od najmanje 50 km do nekoliko stotina, pa i tisuća kilometra.

Površina za hodanje nije im posebno pripremljena te slijede konfiguraciju terena koja se, pak, kreće od ravnica do visokih planina. Najčuvenije od svih dugoprugaških staza su Hokkaidō Nature Trail, 4585 km u Japanu, The Great Himalaya Trail, 4500 km u Nepalu, Europska dugoprugaška staza, (skup staza) 70.000 km, Europa, Sultans trail, 2200, Europa, Appalachian Trail, 2185 km, i Pacific Crest Trail u Americi, duga 2663 km.
Sve što trebate znati...
Za 2282 km i stotinu dana na terenu, Marin Zovko uzeo je redovni i tri mjeseca neplaćenog godišnjeg odmora. Podigao je visinsku razliku uspona od nevjerojatnih 50 km (što je gotovo šest puta Mt. Everest) te se isto toliko i spustio. U ruksaku je nosio prosječno 22 kg potrepština, potrošio je tri para tenisica, imao petnaest žuljeva, ali nijednu ozbiljnu ozljedu. Uz sebe je uvijek imao osam pari čarapa koje je naizmjence svakodnevno prao i nosio, tako da nije poderao nijedan par. Hranio se uglavnom talijanetama i zobenom kašom koje je nadopunjavao komadom slanine, a kad bi prolazio kroz neko mjesto, obvezno bi pojeo ćevape ili pizzu te dokupio potrebnu dehidriranu hranu za daljnji put.
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana