Poezija Vladimira Visockog, jedne od najblistavijih i najkarizmatičnijih figura ruskoga kulturnog života iz sovjetskoga razdoblja, prevedena je prvi put na hrvatski jezik i objavljena u prestižnoj biblioteci "Vrhovi svjetske književnosti" u izdanju Školske knjige. Dvojezično, rusko-hrvatsko izdanje "Moj cilj - horizont", u prijevodu akademika Luka Paljetka, izboru ruske glumice i pjesnikinje Natalije Vorobjove Hržić i pod uredničkom palicom Miroslave Vučić, predstavljeno je prije mjesec dana (18. rujna) javnosti u dvorištu zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt.

S obzirom na nedvojbeno golemo značenje lika i djela Vladimira Visockog, objavljivanje knjige s izborom iz njegove poezije jedan je od izdavačkih pothvata posljednjih godina u Hrvatskoj. Predsjednik Upravnog odbora Školske knjige dr. sc. Ante Žužul, podsjetio je na važnost velikoga kulturnog projekta "Vrhovi svjetske književnosti", koji je utemeljio s akademikom Vlatkom Pavletićem u želji da ta biblioteka postane hrvatski zavičaj najboljih djela velikana svjetske književnosti. "Danas je ova biblioteka obogaćena pjesnikom Vladimirom Visockim, čuvarom duha velikoga ruskog naroda. U biblioteci Vrhovi svjetske književnosti uskoro će se pojaviti knjige velikih ruskih književnika Sergeja Jesenjina, Mihaila Ljermontova, Ane Ahmatove i Osipa Mandeljštama", izjavio je Žužul te najavio i izlazak knjige memoara "Strah i nada", sjećanje Nadežde Jakovljevne Mandeljštam na supruga Osipa Mandeljštama, jednoga od najvećih ruskih pjesnika 20. stoljeća koji je ubijen u staljinističkim čistkama.

Osvrnuvši se na petogodišnje razdoblje koje je proveo u Hrvatskoj, veleposlanik Ruske Federacije Anvar Azimov naglasio je da su ključnu ulogu u međusobnom povezivanju dvaju slavenskih naroda odigrali znanstvenici i kulturni djelatnici, pjesnici i pisci, režiseri, filmski i kazališni glumci: "Hrvatski čitatelji nisu imali prilike upoznati se sa stvaralaštvom mnogih autohtonih sovjetskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća. Posebno mjesto među njima pripada sjajnoj i eksplozivnoj poeziji neponovljivoga pjesnika buntovnika, kantautora, kazališnoga i filmskoga glumca, jedinstvene ličnosti - Vladimira Visockog. Njegovo nenadmašno poetsko i pjesničko stvaralaštvo ubraja se u zlatni fond ruske poezije".

Unatoč kratkome životu (1938. - 1980.), Visocki je, prema riječima autora pogovora u knjizi Ivana Golubničija, postigao tako puno da bi se njegovim djelima moglo ispuniti nekoliko života i sudbina. "Vladimir Visocki do današnjega je dana, u odnosu prema vanjskome svijetu, zajedno sa Sergejom Jesenjinom i Nikolajem Rubcovim, ostao ruski nacionalni genij pjesničke riječi, a za Rusiju jedan od duhovnih putokaza uz čiju pomoć Rusi uče razumijevati i osjećati sami sebe", ocijenio je Golubničij.

Na sceni Teatra na Taganki i u suradnji sa slavnim ravnateljem i redateljem Jurijem Ljubimovim Visocki je odigrao mnoge uloge među kojima su najpoznatije Galileo (Život Galilejev), Hamlet (Hamlet) i Hlopuša (Pugačov). Glumio je u više od 25 filmova, a najveću popularnost priskrbili su mu Mjesto susreta izmijeniti se ne smije, Vertikala, Intervencija, Služila su dvojica drugova i Loš dobar čovjek.

Nakon njegove smrti dugo se raspravljalo o mjestu koje Visocki zauzima u ruskoj i svjetskoj kulturi i o tome što je bio više, pjesnik ili glumac. Danas je posve jasno: Visocki je umjetnička pojava bez presedana, kolosalna figura koja u suvremenim anketama o najpoznatijim i najutjecajnijim Rusima zauzima drugo mjesto, odmah iza Jurija Gagarina, prvog čovjeka koji je letio u svemir.

Visocki je kao pjesnik, kojega suvremena ruska kritika svrstava uz bok Josifu Brodskom, bio miljenik svih slojeva ruskog naroda. Vrhunskim glumačkim izvedbama, a pogotovo svojim hrapavim muževnim glasom i ekspresivnom, nenadmašnom izvedbom vlastitih stihova osvojio je milijune poklonika. Tek je posmrtno doživio i službeno priznanje: od 1990. objavljeno je nekoliko desetaka svezaka sabranih djela poezije i proze Vladimira Visockog, ikone poststaljinističke kulture.

"Vladimir Visocki ni u najluđim snovima nije mogao zaželjeti takvu stručnu ekipu koja bi njegovo djelo tako nadahnuto prevela, uredila i prvi put objavila na hrvatskom jeziku. Paradoksalno je to da se prevođenje i uređivanje ovoga zahtjevnog izdanja poklopilo s nadirućom depresijom zbog lockdowna i ostalih nemira našega novoga normalnog nakon zagrebačkog potresa. Čitanje stihova ovoga pjesnika bilo je pravo malo sunce koje nas je tada grijalo. Bez zdušne pomoći i stručne suradnje dr. sc. Dubravke Pleše, dr. sc. Irine Mironove Blažine te moskovsko-zagrebačke pjesnikinje i glumice Natalije Vorobjove Hržić ovo dvojezično izdanje ne bi bilo ovako uspješno", poručila je urednica izdanja i biblioteke Vrhovi svjetske književnosti Miroslava Vučić.

- Ocijeniti pjesništvo Vladimira Visockog sumarno iznimno je teško, prije svega zato što je u svojim pjesmama donio niz slika iz svakodnevnoga života, pjevao o društvenim prilikama i različitim tipovima ljudi. Stoga je njegovo pjesništvo teško jednoznačno odrediti. Ipak, može mu se odrediti osnovni ton, prepoznati modus kojim pjesnik poima i dohvaća svijet. Visocki je bez sumnje romantičar. Sovjetsku poeziju definiraju dva suprotna pogleda na svijet - opći i osobni. Te krajnosti nisu, međutim, bile nepomirljive; dva su se pogleda na svijet gdjekad presijecala, ali i sumnjičavo promatrala. U poeziji Visockoga interesi pojedinca nedjeljivo su vezani uz interese živoga organizma naroda. I premda nije bio jedinstven u toj harmoničnoj osebujnosti, ona je upravo u njegovoj umjetnosti poprimila jasan obris. I stoga je, budući da je bio idol milijuna, bio i svojevrsno središte toga sudbinskoga protuslovlja koje je, zahvaljujući snazi i moći svojega talenta i osobnosti, znao uskladiti i usmjeriti prema pozitivnome ujedinjavajućem tijeku. Sve se to kod njega zbivalo intuitivno, u skladu s unutarnjim zakonima njegova stvaralaštva te zato nije ni moglo biti nikakve pogreške.

Mora se istaknuti da je Vladimir Visocki pjesnik neodvojiv od Vladimira Visockoga pjevača i izvođača vlastitih pjesama. I drugi su umjetnici pjevali njegove pjesme, ali bez obzira na njihov talent i zanimljivost izvedbe, narod ih nikad nije prihvatio. Pjesme Visockoga svoju punu snagu imaju samo kada ih izvodi Visocki - to je oduvijek bilo tako, nešto što se samo po sebi razumije. Četrdeset godina nakon njegove smrti, to je jasnije i vidljivije nego ikad prije. Pjesme drugih pjesnika kantautora (na primjer, njegova prijatelja Bulata Okudžave) sasvim dobro zvuče kada ih izvode drugi pjevači, a katkad su te izvedbe ozbiljna konkurencija autorskoj. U slučaju Visockoga to pravilo ne vrijedi i zato svi napori drugih umjetnika da otpjevaju njegove pjesme (a među njima su bile i najveće zvijezde) nisu uspjeli. U Rusiji će zauvijek ostati samo jedan Visocki.

U Rusiji vlada mišljenje da stihovi Visockoga puno gube ako ih se odvoji od njegova glasa i ekspresije. Te su tvrdnje nepopustljivo zagovarali neki kritičari, osobito prvih godina nakon njegove smrti. Danas kada Visockog više nema da izvodi svoju poeziju, koja je neporecivo postala dijelom riznice ruske i svjetske poetske baštine, o tome nema smisla raspravljati. Ipak valja naglasiti da ruska publika i dalje smatra da je njegovo pjesništvo potpuno jedino ako je dopunjeno energijom njegove snažne ličnosti, posebnošću njegova hrapava muževnoga glasa. Usto, Vladimir Visocki nije samo pjesnik i izvođač nego i kolosalna kulturna pojava u ruskoj poeziji i ruskoj kulturi te ga se samo tako i treba promatrati i samo ga se tako može razumjeti. Objavljivanje knjige njegove poezije pruža pak mogućnost da se njegovi stihovi ocijene i procijene bez te interpretatorske dopune, samo kao stihovi.

Pjesnik Vladimir Visocki istodobno je i tradicionalist i inovator. U svojoj poeziji on uspješno razvija tematiku ruskih narodnih priča i predaja, stare sadržaje darovito primjenjuje na realije suvremenoga života. Slikajući sovjetsku svakodnevicu, uključujući njezinu mračnu stranu, on u svojemu odnosu prema njoj zadržava taktičnu suzdržanost uspijevajući i u najprozaičnijim situacijama vidjeti živo i svijetlo ljudsko počelo, no unakaženo grubom realnošću. Visocki se u svojim stihovima često dotiče dramatičnih epizoda domovinske povijesti, a s obzirom na to da je doista velik pjesnik, sposoban je, pod maskom vanjskoga i prolaznoga vidjeti svu dubinu i spoznati skriveni smisao koji u današnje doba opravdava navodno neopravdanu okrutnost povijesnoga procesa. Uz jasno izražen kritički odnos prema suvremenoj stvarnosti, Vladimir Visocki je uvijek bio iskren domoljub te sebi nije dopuštao provokativne ispade, za razliku od niza drugih aktera sovjetske kulture koji su sve svoje snage usmjerili na to da budu "oporba pod svaku cijenu". (...)

Objavljivanje stihova Vladimira Visockoga na hrvatskome jeziku hvalevrijedan je potez. Poezija Vladimira Visockoga, humana, lirična i osjećajna, hrvatskome će čitatelju otvoriti riznicu duha ruskoga naroda, njegova mentaliteta, neformalne kulture, odnosa prema vlastitoj povijesti i nadarenosti - zapisao je, između ostalog, u svom pogovoru Ivan Golubničij, mr. filoloških znanosti i zaslužni kulturni djelatnik Ruske Federacije.