Piše: Draško CELING

Politički govor nije nepoznat u glazbi. Nije li mladi Ludwig van Beethoven svoju Treću simfoniju nazvanu još i Eroica posvetio francuskom državniku i vojskovođi Napoleonu Bonaparteu da bi nakon što se dotični proglasio carem svoju posvetu povukao?

U jazzu je mnoštvo primjera političkog angažmana koji su svoju motivaciju crpili iz želje da se nadvlada rasna segregacija afroameričkog stanovništva. Ona je pogađala sve pa i najveće zvijezde jazza koji su smjeli nastupati u najskupljim hotelima, ali im nije bilo dopušteno da u tamo i odsjedaju. Također, dolazeći na koncert morali su ulaziti na vrata predviđena za poslugu. Crnački glazbenici bili su dio elite ne samo rasne i etničke skupine kojoj su pripadali, nego i američkog društva u cjelini, ali im to bjelačka većina nije željela priznati. Oni su predstavljali savjest društva. Najbolji primjer političkog aktivizma na strani građanskog pokreta za ljudska prava u Sjedinjenim Državama je album “We Insist! Max Roach’s Freedom Now Suite” objavljen za etiketu Candid Records 1960. godine. Stota obljetnica Proglasa o emancipaciji kojim je američki Kongres na prijedlog predsjednika Abrahama Lincolna ukinuo ropstvo 1862. došla je kao naručena borcima za građanska i ljudska prava Afroamerikanaca. U tom je ozračju nastao spomenuti album čiju okosnicu čini poema Oscara Browna. Ipak, mnogima će glasoviti album američkog bubnjara i skladatelja Maxa Roacha ostati upamćen po pjevačkom doprinosu Abbey Lincoln. Velika pjevačica jazza u to je vrijeme bila udana za Roacha. Skladbe kao što su “Freedom Day”, “Tryptich: Prayer/ Protest/ Peace” i “Tears for Johannesburg” već svojim nazivima govore koliko je eksplicitna bila poruka koju su lansirali Max Roach i Oscar Brown.

Zanimljivo kako je taj uradak i danas aktualan. U komentaru na YouTubeu gdje se album može poslušati, stoji i ova rečenica: “Danas za Georgea Floyda, mi inzistiramo”. George Floyd je, da podsjetimo, onaj Afroamerikanac kojeg su na ulici u Minneapolisu hladnokrvno ugušili policajci nakon čega je izbio višemjesečni kaos diljem zemlje. Pitanje rasne segregacije u Sjedinjenim Državama nažalost nije ni do danas u potpunosti riješeno, a mnogi Afroamerikanci žale se na neljudsko postupanje policije. U prethodnom komentaru na YouTubeu krije se jetka primjedba kako je “We Insist!” bio ranije u ponudi digitalne glazbene platforme Spotify, ali je “tajanstveno” nestao. Ljude jednostavno dira nepostojanje pristupa ovome remek-djelu bez obzira je li album Maxa Roacha nestao greškom ili iz komercijalnog razloga, a o političkim razlozima da i ne govorimo. Uostalom to je i veliko ograničenje novog digitalnog medija koji može u jednom trenutku ukinuti dio ponuđenog sadržaja ili u potpunosti nestati s tržišta. Posjedovanje fizičkog albuma, bez obzira je li riječ o kompaktnom disku ili vinilu, jedini je jamac pristupa nekom sadržaju koji nam je jako bitan.

Američka violinistica i skladateljica Regina Carter učinila je intrigantan iskorak objavljivanjem svog novog albuma “Swing States: Harmony In The Battleground” (Tiger Turn/eOne) baš u trenutku žestoke završnice političke kampanje uoči američkih predsjedničkih izbora. Umjesto da se na svome novom albumu eksplicitno odredi, agitirajući za ovog ili onog kandidata, Carter je posegnula za puno mudrijom gestom, poručujući kako je moć odluke u rukama svakog Amerikanca bez obzira u kojoj saveznoj državi živi. To je izravna aluzija na podjelu američkih saveznih jedinica na one koje su uvijek za republikance ili demokrate i one koje su “plešuće” ili “prevrtljive”. Ove potonje poznate su kao “swing states”. S obzirom da Regina Carter potječe iz Detroita, najvećeg američkog grada sa crnačkom većinom, za pretpostaviti je da su njezine emocije ipak na strani puno pomirljivijeg i uključivijeg demokratskog kandidata Joea Bidena, nego sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa koji se tijekom karijere više puta ogriješio o manjinske skupine afroameričkog i hispanoameričkog podrijetla.

Album na kome još sviraju Jon Baptiste (glasovir), John Daversa (truba, krilnica), Kabir Sehgal (kontrabas, udaraljke), Harvey Mason (bubnjevi), Alexis Cuadrado (kontrabas) i Brian Gorrell (tenorski saksofon), predstavljeni kao Freedom Band, sadrži neke od poznatih američkih standarda (“Georgia On My Mind”, “You Are My Sunshine”, “We Shall Overcome”…), ekvilibrirajući između domoljublja i prosvjeda. Umjesto da dodatno zamute vodu, Regina Carter i njezin Freedom Band poručuju Amerikancima da prevladaju političke podjele.