Magazin
ANI GALOVIĆ: AUTORICA KNJIGE “MAMA, NE VIDIM NEBO”

Tužne vukovarske sudbine
Objavljeno 10. listopada, 2020.
U knjizi je sjećanje na 16-godišnjeg Sinišu opisala i glasova novinarka

Tko je ikada pomislio na djecu ubijenu u Vukovaru prije 30 godina? Djecu koju nije poštedio Domovinski rat, a od kojih mnoga nikada nisu niti pronađena? Je li itko ikada javnosti predstavio njihove roditelje, prijatelje, i uopće našao nekoga tko bi u njihovo ime govorio nakon toliko godina?

Da na sva ova pitanja odgovor bude potvrdan, potrudila se 35-godišnja Ani Galović iz Ivanićkog Graberja, napisavši knjigu "Mama, ne vidim nebo". Knjiga u kojoj su opisane 34 tužne sudbine maloljetnika s područja Vukovara specifična je sama po sebi, a da bi detaljno i točno ispisala 190 stranica dječjih sudbina, Ani je trebalo pune dvije godine.

UPORNOST SE ISPLATILA

 

- Prvu priču zapravo sam napisala za Kolonu sjećanja 2018. godine, odnosno, napisala sam seriju od šest priča, a tada sam dobila ideju obraditi sve za koje postoje dostupni podatci. I tako sam počela istraživati krajem 2018., i zapravo to nije bio nimalo lak posao. Brojni roditelji te djece više nisu među živima, a često bi mi se dogodilo da tražim nekoga prema adresi, pa dođem tamo i nađem srušenu kuću, ili čujem da su odselili u Kanadu, Australiju... E, onda sam trebala mnogo snalažljivosti da nađem susjede, prijatelje, suborce, i sve one koji bi mi rekli nešto o djeci za koju sam željela ostaviti pisani trag da su postojala - ispričala je Ani, dodajući da je brojnim roditeljima i članovima obitelji bilo drago da ih se netko sjetio nakon toliko godina, a razumljivo, svatko od njih isplakao je "more" suza kad ih je Ani nazvala.

Istraživanje je iziskivalo mnogo terenskoga rada, jer Ani iza sebe nije imala sustav koji bi joj rekao kako treba raditi. Stoga je neumorno iščitavala članke objavljene ne samo u hrvatskom, nego i u srpskom tisku u razdoblju od 1991. do 1998. godine. Iščitavala je dostupnu literaturu, gledala dokumentarce, obilazila grobove doslovce od Vukovara do Solina, poslala na desetke mailova... Upornost se isplatila i Ani je ponosno, u nakladništvu Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu, predstavila 400-tinjak primjeraka knjige u prvome izdanju.

- Završila sam logoterapiju, odnosno psihološki smjer psihoterapije, koji je utemeljio psihijatar koji je proveo određeno vrijeme u koncentracijskim logorima. Nakon što je oslobođen, napisao je knjigu o tome da život uvijek ima smisla, i zapravo cijelo takvo razmišljanje temelji se na postavci kako čovjek može pronaći smisao u totalno neljudskim uvjetima kao što su logor, bolest i rat. Logoterapija se bavi problemima čovjeka u svim životnim situacijama, no tražila sam poveznicu s Domovinskim ratom i ubrzo pronašla prve sugovornike, potom i ostale... Pomoglo mi je i to što od malena sve pišem. Moj profesor na fakultetu rekao je da ako te nešto opterećuje u životu, trebaš pisati. Imam fotografsko pamćenje i govorio mi je neka stvari zapišem, jer nakon što ih zapišem, mogu ih zaboraviti, a one neće propasti. I doista, dobijem li u starosti Alzheimera valjda će mi netko pročitati to što sam zapisala - kroz smijeh kaže Ani, kojoj su se ubrzo nakon što je knjiga "Mama, ne vidim nebo" puštena u prodaju, javili sugovornici i danas je s njima ostala, kaže, prijatelj, oslonac i podrška.

SINIŠIN PRAMEN
A upravo su prijatelji stradalih maloljetnika u Vukovaru ti koji su umnogome pomogli u nastajanju ovakve knjige. Svatko od njih zadržao je određena sjećanja na one kojima su prekinuta vukovarska djetinjstva. Na Tomislava, Darija, Franju, Aleksandra, Gracuelu, Zoricu... I na Sinišu. I to ne bilo kojeg, nego Sinišu Rajkovića koji bi, da nije poginuo sredinom studenoga, ove godine napunio 45 godina. Sinišu kojeg i te kako pamtim i ja, i kad me Ani Galović pitala znam li datum njegova rođenja, rekla sam da imam iznenađenje. Ako se to u takvoj situaciji uopće može takvim nazvati. Naime, kao djevojčica pisala sam dnevnike i u jednom, kojeg sam donijela iz Vukovara te 1991. godine, sačuvala sam Sinišinu fotografiju i pramen kose. Isti taj pramen, reći će danas Ani, možda će poslužiti da se konačno pronađu Sinišini posmrtni ostatci.

- Meni je sama činjenica da si ti kao djevojčica spremila nečiju kosu u dnevnik, i nakon 30 godina ustupila da bi se ta ista osoba našla, fascinantna! Mene je najprije šokiralo što je Siniša na svim popisima zaveden kao poginula, a ne kao nestala osoba, i potom sam tragala. Rečeno mi je da u bazi nemaju bliskog srodnika od kojeg bi izuzeli Sinišin DNA, i onda sam našla tebe s pramenom. Nakon toga, pronašla sam mu i majku i ona, baš kao i stric za kojeg sam, eto sudbine, otkrila da živi nedaleko od mene, dali su svoj DNA. Takve situacije su meni čudo, i nadam se da će se ne samo Sinišini, nego i posmrtni ostatci nekolicine drugih dječaka usporediti s nečijim DNA-om i da će se dostojno pokopati - kaže Ani koju, doduše, još nisam imala prilike upoznati. No, prvom prilikom, a bit će to na promociji knjige "Mama, ne vidim nebo", pružit ću ruku autorici ne samo spomenute knjige, nego i knjige "Dječak koji je volio prozore", a koja govori o djeci smještenoj na odjelima onkologije.

PROTIV ZABORAVA
Logično, nakon dvije teške teme nameće se pitanje što je sljedeće?

- Vjeruj mi, sad razmišljam kako otići na Ibizu i srediti misli, odnosno napuniti baterije koje su mi na "off" u potpunosti - odgovara Ani, dodajući da će sljedeća knjiga zacijelo imati vedriju tematiku od prethodne dvije knjige, ali i internet-stranice "Žute čizme", gdje neumorno objavljuje tekstove koje su vezane uz bitku za Vukovar. Emocionalno iscrpljena, Ani će i dalje željeti tragati za istinom, kakva god ona bila. No, neke se stvari, baš poput zapisanih misli još od djetinjstva, jednostavno ne smiju zaboraviti. Upravo je takav cjelokupan sadržaj ove knjige koja, kako stoji u njoj, nije poziv, nije ideja protiv ljudskost, nego o životima nevinih kroz vrijeme. O beskrajnoj dječjoj ljubavi. Ratnim zločinima i nepravdi. O zaboravu kojeg ne smije biti.

- Od srca zahvaljujem svima koji su mi pomogli u realizaciji ove knjige. Nekako osjećam da sam ispunila svoju želju da otmem zaboravu te 34 sudbine koje zacijelo nisu jedine. Problem je bio u tome što su nekadašnje općine bile drukčije raspoređene, pa kad sve vremenski gledaš, broj te djece opada. No, kad bismo uzeli u obzir nekadašnju Općinu Vukovar, ima ih mnogo više. Neke od njih jednostavno nisam mogla obraditi. No vjerujem da ću to učiniti ili ja, ili netko drugi - kazuje nam Ani, čija je promocija knjige, prvotno planirana za ovu subotu, zbog situacije s koronavirusom otkazana. No izvjesno je da će biti, kako kaže Ani, bez glazbe i bez pompe, hrane i pića, i svega onoga što čini promocije. Bit će drukčija, kao što je i ova knjiga drukčija od svih ostalih.

Razgovarala i napisala: Marija MIHELIĆ
Đaniš je prepoznao vrijednost knjige
S Vjekoslavom Đanišem, predsjednikom Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu, Ani se povezala preko poznanika:- Drago mi je što je Đaniš odmah prepoznao vrijednost ove knjige i rekao da će ju poduprijeti, što je kao nakladnik i učinio - kaže Ani, koja je potporu dobila i od Grada Vukovara koji je otkupio po jednu knjigu za svaku obitelj čije je dijete ondje spomenuto. Financijski je knjigu pomogla i Općina Bizovac, a Ani ima informaciju da se dobro prodaje i u knjižarama. “Prodaje se u Vukovaru, u Osijeku, Koprivnici, Zagrebu, i to u brojnim knjižarama. Drago mi je što knjigu, koliko znam, kupuju i oni koji nemaju veze s Vukovarom. Završila je i u rukama poznatih, poput izbornika Zlatka Dalića”, pohvalila se Ani.
Možda ste propustili...

HRVATSKI POTENCIJALI: SMJER RAZVOJA NAKON PANDEMIJE

Tranzicija prema budućnosti

SJEĆANJA U SJENI KORONE: VALLETTA, GLAVNI GRAD MALTE

Prošlost na svakom uglu: Od vitezova templara do Europske unije

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Kako je Penava kontaminirao Dan sjećanja?

2

POLITIČKI I MEDIJSKI POPULIZAM

Retorički amaterizam

3

MODERNI ROBINZONI: KVARTET S JADRANSKOG OTOKA

Do Marsa preko Mljeta