(19.1.1943. - 4.10.1970.)
Nakon što smo nedavno na ovom mjestu u Magazinu prikladno i dostojanstveno obilježili odlazak u vječnost velikog gitarista Jimija Hendrixa, nakon tri tjedna razmaka dolazi još jedna posveta. Ovaj put radi se o velikoj zvijezdi pjevanja - neponovljivoj Janis Joplin (19.1.1943., Port Arthur, Teksas - 4.10.1970, Hollywood, Kalifornija), kojoj svijet sutra, u nedjelju, 4. listopada, na pedesetu godišnjicu smrti, još jednom odaje zasluženu počast.
Kao i o Hendrixu, o Janis Joplin napisano je brdo kniga, studija, eseja, recenzija, snimljen niz filmova i dokumentaraca, pa se bez ikakve dvojbe može zaključiti kako njezina slava ne blijedi ni pet desetljeća od prerane smrti. Jedonstavno napisano - Janis Joplin bila je sve ono što drugi izvođači nisu, toga vremena, a umnogome i današnjega. Tu autentičnost i iskrenost nitko joj ne može oduzeti. Kada čujete njezin glas "iz druge galaksije", odmah znate o kome se radi. Kada dajete toliko puno energije kroz sebe i od sebe, kao da osjetite bol stvaranja. Krik radosti života i pjesme, ali i protest protiv konvencija, sputanosti i licemerja. Nekima njezin glas nije bio glas utjehe, više podrška promjenama u društvu začahurenom u neispunjavanju obveza prema vlastitim građanima.
OD TEKSASA DO SVIJETA
Janis Joplin rođena je u Port Arthuru, gradu u Teksasu, 1943. Već u najmlađoj dobi privlači je umjetnost i književnost američkih beat pisaca, što je bilo vrlo neobično za ženu onog vremena u mraku Teksasa, opterećenog tvrdim konzervatizmom i rasizmom. Janis se upisuje na University of Texas u Austinu i odmah uključuje u boemski svijet barova i noćnih klubova grada. Ali ne na bilo koji način. Počinje pjevati folk i blues pjesme Leadbellyja, Odette, Bessie Smith, Ette James i ostalih velikana, za prijatelje, koji odmah primjećuju njezin nevjerojatan talent. Janis je blues materijal pjevala strasno, drsko, prodorno, provokativno i ponekad ranjivo kao malo koji bijeli izvođač prije ili nakon nje.
Bila je žedna života i 1966. kreće put Kalifornije, konkretnije, u San Francisco, gdje ju promotor Chet Helms upoznaje s grupom Big Brother & The Holding Company. Grupa je bila u potrazi za pjevačem i žestoko se borila za mjesto pod suncem na nadolazećoj Frisco sceni, a njihov sirovi psihodelični blues zvuk prikladno složio s Janisinim glasom. Postali su kućni sastav dvorane Avalon (koja je uz Fillmore postala centar underground kulture i domaćin svim legendarnim gradskim grupama) i odmah stječu entuzijastičku podršku i publike i glazbene kritike.
Ubrzo dolazi prvi album, Big Brother & The Holding Company na etiketi Mainstream (prosinac 1966.), a s tog početnog neizbrušenog bisera spomenimo najzanimljivije izvedbe "Call On Me", "Down On Me" i "Bye, Bye, Baby". Janis je u to doba već izgradila svoj stil pjevanja, emocijama nabijeni, hrapavi i zavijajući iskaz pjevačice duboko uvučene u crnački glazbeni idiom. Grupa je stalnim vježbanjem i nastupima postala nešto posebno i u ljeto 1967. stiže nastup na Monterey Pop Festivalu (tadašnji epicentar ljeta ljubavi), gdje njezina izvedba pjesme "Ball And Chain" zaprepašćuje publiku i ostali glazbeni svijet. Nastup grupe zabilježen je i na filmu o festivalu i - legenda je stvorena.
Big Brother potpisuje tada za veliku kuću Columbia i snima sudbonosni album toga razdoblja - "Cheap Thrills", s kojeg dolazi hit-singl "Piece Of My Heart". Album je jedan od najboljih izdanaka San Francisco scene i cjelokupnog West Coast rocka. S te LP ploče izdvajaju se još pjsme poput obrade Gerschwinove "Summertime", zatim naslovi "Turtle Blues" i "I Need A Man To Love" - ta posljednja autorski je rad dua Joplin i gitarista Sama Andrewa.
U to je vrijeme nekima smetao sirovi, iskreni i do kosti ogoljeni gitaristički zvuk Big Brother i Janis, sada već u centru pozornosti, pa pjevačica dobiva ponude da napusti grupu i nastavi solo karijeru. Tu beskrupuloznu svinjariju iz diskografske i medijske industrije, tj. kako upropastiti jednu od najfascinantnijih grupa San Francisca, potiče njezin tadašnji menadžer Albert Grossman. Bilo kako bilo, 1969. Janis izdaje svoj prvi samostalni album "I Got Dem ol‘ Kozmic Blues Again Mama!" s grupom Kozmic Blues Band, kojim pokazuje odmak od prvobitnih uradaka prema ritam i bluesu juga, odnosno Memphisa. Iako je zvuk s tog albuma ispoliraniji, taj više soul nego rock album donekle je opterećen puhačkom i gudačkom sekcijom i njezin glas nije uvijek u prvom planu.
U kolovozu iste godine Janis nastupa na legendarnom festivalu Woodstock, ali, nažalost, njezin koncert nije zabilježen u filmskom dokumentarcu (osim kratke pojave) ni na ploči. Odonda su u optjecaju samo loše snimljeni piratski albumi ("Janis in Woodstock"), a od izvedbi ne smijemo zaboraviti inspirativnu obradu "To Love Somebody" grupe Bee Gees i autobiografsku "Kozmic Blues" - uzbudljiv dokaz jednog koncerta, atmosfere, vremena i epitaf nepotrebno podcijenjenog Kozmic Blues Banda.
PUT PREMA KRAJU
Janis Joplin umire 4. listopada 1970. u hotelu u Hollywoodu. Njezin posljednji album, "Pearl", izlazi postumno, a samo je pjesma "Buried Alive In The Blues" ostala nedovršena, bez vokala. Oslobođen prekomjerne orkestracije, album pokazuje zreliji i raznovrsniji pristup materijalu, gdje nalazimo Janisinu autorsku skladbu "Move Over" (poslije ju je snimila, vjerovali ili ne, grupa Slade), zatim soul baladu "A Woman Left Lonely", country-blues hit-singl br. 1 "Me And Bobby McGee" (pjesmu je napisao Kris Kristofferson). Tu je dodir gospela u "Get It While You Can" (napisao Howard Tate), u kojoj zlokobno proriče "da nas sutra možda neće biti", i njezina duhovita "Mercedes Benz", nastala u suradnji s beat pjesnikom Michaelom McClureom.
Od manje poznatih detalja iz toga raszdoblja spomenimo uspješnu turneju vlakom Festival Express po gradovima Kanade u ljeto 1970., s gomilom zvijezda u vagonima (Band, Eric Andersen, Grateful Dead, Buddy Guy, Delaney & Bonnie, Flying Burrito Borhters, Tom Rush itd.). Janis uživa u vlaku i na pozornici i posebno se glupira s basistom grupe Band Rick Dankom. Bilo je naznaka da je producent kuće Elektra Paul Rotschild namjeravao stvoriti nevjerojatan duo Jim Morrison-Janis Joplin, ali od toga ništa nije bilo. Janis je, inače, jedinog pravog prijatelja imala u glumcu Peteru Coyoteu.
Sve u svemu, glazba iz druge polovine 60-ih prošlog stoljeća nije bila samo izbor u karijeri nego i životni stil. Janis Joplin je pjevala kao što je i živjela. Intenzivno kao plamen na vjetru. Svaki djelić svoje duše direktno je prenosila u interpretaciju, kidajući glasnice do krajnjih granica. Koncerti su joj bili strastveni i iscrpljujući, neviđeni do tada, kao da je gone svi vragovi ovog svijeta. Da je živjela u mirnijim vremenima, možda bi i dočekala starost. Ovako, bila je izložena uraganima nemirnog desetljeća, a kraj na putu samouništenja koji su izabrali Hendrix i Morrison već je bio blizu. Nama običnim smrtnicima ostalo je da uživamo u malom ali sudbonosnom opusu veličanstvene Janis Joplin.
Piše: Igor PAPA
U kolovozu 1969. i Janis nastupa na festivalu Woodstock, ali njezin koncert nije zabilježen u filmskom dokumentarcu (osim kratke pojave) ni na ploči...
Već u najmlađoj dobi Janis privlače umjetnost i književnost američkih beat pisaca, što je bilo vrlo neobično za ženu onog vremena u mraku Teksasa...
Janis je pjevala kao što je i živjela. Intenzivno i bez kalkulacija. Svaki djelić svoje duše direktno je prenosila u interpretaciju, kidajući glasnice do krajnjih granica...
ALICE ECHOLS: Ožiljci slatkog raja: Život i doba Janis Joplin
Knjiga "Ožiljci slatkog raja" (Šareni dućan, 2013./Prijevod: Sanja Kovačević, Margareta Matijević) nije samo najhvaljenija biografija legendarne rock ikone Janis Joplin nego je i sjajan prikaz vremena i okruženja u kojemu je živjela; kruna je to petogodišnjeg intenzivnog istraživanja povjesničarke i kritičarke Alice Echols. Uz autoritativan prikaz nezavidnog životnog puta i zavidne glazbene karijere kultne heroine rocka, autorica znalački obrazlaže (kontra)kulturnu povijest 60-ih: odlazak bitnika i dolazak hipija, razvoj folk i hipi glazbene i umjetničke scene, kao i osebujan način života njihovih sudionika. Janis je svojim iznimnim talentom i interpretativnom snagom ostavljala bez daha sve prisutne od prvih nastupa u srednjoj školi do posljednjih koncerata u prepunim dvoranama i na stadionima; poput cunamija poharala je cijelo područje rock‘n‘rolla kao ni jedna bjelkinja prije nje. Na sceni, ali i izvan nje bila je neukrotiva: njezina je seksualnost bila bestidna, bezobzirno je psovala, pila i drogirala se, odijevala se poput "psihodelične uličarke", beskompromisno se izrugujući svim uvriježenim običajima i tradiciji - bila je utjelovljenje buntovništva, nekonvencionalnosti, spontanosti i samosvojnosti. Živjela je i uživala na način "kao da sutra ne postoji, čovječe, to je sve isti jebeni dan", ili, kako je još voljela reći: "Radije bih živjela deset superhiperludih godina nego doživjela sedamdesetu sjedeći u jebenoj fotelji ispred televizora". Janis je na brojne načine nosila i podnosila teret i bol inovatora i odmetnika, i nije pritom uvijek bila sretna, ali išla je do kraja, preko svih barijera, mijenjajući općeprihvaćene poglede na svijet i društvena pravila. Poput Hendrixa, Morrisona i Cobaina, izdržala je samo dvadeset i sedam godina, postavši i ostavši simbolom svoje generacije i svojega vremena. (Info/DJ)
LAURA JOPLIN: "S ljubavlju, Janis"
No guy has ever made me feel as good as an audience - rečenica je Janis Joplin jednako poznata kao i njezin glas. Nezaboravni nastupi s cigaretom u jednoj i bocom u drugoj ruci samo su djelić intimne biografije kraljice bluesa koju je napisala njezina sestra Laura inspirirana stotinama pisama koje je Janis tijekom karijere slala svojoj obitelji.
Svakako je teško uskladiti objektivnu priču s emotivnom, osobito kada je riječ o članu obitelji, šest godina starije sestre koja je u kratkom vremenu postala ikona rock’n’rolla i bluesa. Međutim, Laura Joplin pristupila je temi na prekrasan način, navodeći opće i svima poznate događaje proširujući ih svojim viđenjem, jer - ruku na srce - imala je mogućnost pružiti nam uvid u samu Janis kao nitko nikad prije nje.
Kada je knjiga "S ljubavlju, Janis" (Planetopija, 2007.) prvi put objavljena, pojavila su se mišljenja kako su Laura i Janis bile totalne suprotnosti: Janis je bila razuzdana, neukrotiva i posve atipična djevojka, a Laura je bila prototip štreberice iz američkih filmova, koja nije shvaćala što se zbiva oko nje, nije razumijevala sav taj blues, čak se pošlo tako daleko da je rečeno kako je mlađa sekica oduvijek bila ljubomorna na stariju baš zbog onoga što je Janis bila za života i onoga što je ostavila u nasljeđe.
I doista, na nekim mjestima može se primijetiti neodobravajući ton, čak i zavist, ali upravo u tome dijelom i jest ljepota knjige, jer radi se o intimnoj biografiji. A svatko tko je dovoljno iskren da navede svoje prave osjećaje prema nekome, doista je i pogodio bit intimne biografije.
Možda će neki fanovi i zamjeriti Lauri zbog ponekih riječi, ali svakako bi trebali razumjeti zašto su izrečene. Uostalom, jeste li ikad mogli zamisliti Janis Joplin kako piše pisma svojoj mami? Nitko nije, jer nitko nikad nije ni razmišljao o toj njezinoj strani. Međutim, nije istina kako Laura nije shvaćala "scenu" kojom je vladala njezina sestra. Baš naprotiv, sama će reći kako je Janis poznavala samu srž bluesa, kako je bila medij koji će je prenijeti publici; kako njezine pjesme nisu bile samo tekst i melodija, nego nešto puno više. Janis je na pozornici "postajala" pjesma koju pjeva, padajući u svojevrsni emotivni trans, što je publika znala prepoznati. Negdje u dubini njezine duše krio se blues, a ona je bila pojačalo i odašiljač prema publici.
"Publika voli i očekuje da su njezini blues pjevači jadni i očajni", rekla je Janis jednom. U istinitost te rečenice uvjerit ćete se čitajući knjigu i shvaćajući zašto se povučena djevojčica iz teksaškog Port Arthura, nesposobna uklopiti se i ispuniti tuđa očekivanja - iz čega su se rodile razne traume i nesigurnosti - pretvorila u razuzdanu rock zvijezdu kojoj nije bilo strano tretiranje narkotika i alkohola, ljubavne i očito (bi)seksualne afere, sve što ulazi u opis turbulentnih 1960-ih.
Janis, bjelkinja s glasom crnkinje (njezin uzor, Bessie Smith, preminuo je istog datuma kao i ona), u ovoj je knjizi predstavljena toplim i emotivnim riječima sestre Laure, djelićima intervjua, obiteljskim fotografijama i onim najvažnijim - velikom kolekcijom pisama nastalih između 1964. i 1970., sve kako bi nama svima postalo jasno kako je i zašto ružno pače postalo prekrasni labud. Kada je 1970. umro Jimi Hendrix, Janis Joplin prokomentirala je njegovu smrt riječima: "Neki umru, neki prežive. Ja ću preživjeti, planiram se zadržati još dugo vremena." Razdoblje kraće od mjesec dana pokazalo je koliko je, nažalost, bila u krivu. (Stjepan Vrečko/muzika.hr)