BELIŠĆE

Među ovogodišnjim dobitnicima javnih priznanja Grada Belišća, dodijeljenih u sklopu Belišćanske zlatne jeseni na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, našlo se i ime jedne od legendi toga grada – jedine belišćanske urarice, Agice Andračić. Za svoj višedesetljetni rad Agica je zasluženo dobila priznanje Plaketa "S. H. Gutmann", koja se dodjeljuje za iznimna ostvarenja i doprinos u gospodarskom životu grada.

"Naša Agica istinski je zaslužila ovo priznanje jer zbog njezina dugogodišnjeg predanog rada, uvijek popraćenog osmijehom i ugodnim razgovorom, teško da bismo mogli poželjeti bolju obrtnicu u središtu grada", slažu se Belišćani nakon vijesti o dodjeli nagrade svojoj sugrađanki, koju je primila uoči svog 65. rođendana.

Agica je među rijetkim ženama urarima u Hrvatskoj. Zanat za uraricu završila je 1973., a šest godina poslije otvara vlastitu radnju Urar u Belišću, u kiosku pokraj nekadašnje prodavaonice kruha na Vijencu S. H. Gutmanna. Sredinom 90-ih poslovanje seli pokraj knjižare Pergament, a nekoliko godina poslije otvara radnju u prostoru na Trgu Ante Starčevića, gdje posluje i danas. Nakon što je za to stekla uvjete, Agica je 2010. službeno otišla u mirovinu, no kako je urarstvo deficitarno zanimanje, prema kojem Agica nije prestala osjećati ljubav ni nakon umirovljenja, nastavila je raditi na pola radnog vremena, pa tako i dandanas izlazi u susret svojim sugrađanima. Njezina radnja niti je bila niti jest samo mjesto kamo Belišćani, ali i brojni drugi stanovnici Valpovštine, dolaze popravljati ili pak kupovati satove nego i mjesto gdje se uvijek moglo ugodno porazgovarati, dobiti savjet ili preporuku, a mnogi mladi obrtnici iz prve su ruke mogli vidjeti primjer kako se poduzetnik treba odnositi prema svojim klijentima ako ih, kao Agica, želi zadržati desetljećima.

Zanimljivo je da, iako urarica, Agica nikada nije nosila sat, a budilica ju je rijetko morala buditi. Uz tolike godine provedene pokraj satova nije ni čudo što već instinktivno zna koliko je sati. Iako je i u njezinu, kao u svakom drugom poslu, bilo i lijepih i manje lijepih trenutaka, Agica poručuje da zanimanje kojim se cijeli život bavila nikada ne bi mijenjala i da bi ga uvijek ponovo izabrala, a Belišćani i stanovnici okolice koji su joj s neograničenim povjerenjem ostavljali počesto neke od najvećih obiteljskih dragocjenosti, koje su se prenosile s generacije na generaciju, uvijek su bili ti koji su je motivirali da u svoju malu radnju desetljećima svaki dan, bez iznimke, dolazi i otvara vrata s ljubaznim osmijehom.