I? Kakva je predstava? - ni ovaj put nije izostalo pitanje onih koji se tek spremaju pogledati najnoviju premijeru osječkog HNK, Trenk iliti divji baron. Praizveden 1984. (i napisan po narudžbi tadašnjeg intendanta Zvonimira Ivkovića), taj pučki igrokaz s pjevanjem i mudroslovljem iz pera akademika Borisa Senkera, Tahira Mujičića i Nine Škrabe - poslužio je cijeloj jednoj klasi da na njemu diplomira. Među njima je bila i Anita Schmidt, koja upravo slavi svojih 40 godina umjetničkoga rada i vjernosti jednom teatru. Obilježila je to kako i priliči - carskom ulogom. I sjele su jedna drugoj, kao as na desetku. Iako njezina uloga carice Marije Terezije nije naslovna, svakako je ključna, i to ne samo zato što je njome obilježena uistinu bogata dionica na kazališnim daskama te miljenice osječke publike.

Odgovor na pitanje s početka nije nikada jednostavan i jednoznačan, a u slučaju ove predstave posebice. Jer ovo je predstava koja gledatelja - zbuni i ne zna je li gledao prosječno lošu, prosječno dobru, lošu, dobru ili vrlo dobru predstavu. Teško se oteti dojmu da ju se ne bi baš na prvu preporučilo, premda - nakon kraćeg razmišljanja - mnogo je toga dobroga. Uz to, osjećala se neka infuzija pozitivne energije.

Za početak, tekst je - malo je reći - vješto napisan, pa je kao takav odlična baza, na kojoj je, čini se, lako izgraditi dobru ili vrlo dobru predstavu. Koliko je to uspjelo Mariju Kovaču, mnogi će se složiti da je dvojbeno. Kao što rekoh - nešto tu ne štima da bude vrlo dobro. Čak i ako niste pobornik komedija, ova bi vas nasmijala, i to više puta. Zaslužni su za to tekstopisci, ali i glumci, većina u ansamblu - iako su, kako je to zgodno rekla slavljenica Anita Schmidt, svi imali "male" uloge. Uvijek mi se čini da, kada glumci daju sve od sebe i vidljivo, opušteno uživaju u radu, zasluga za to ide redatelju, vođi procesa, jer je osoba kojoj vjeruju, s kim vole raditi, bez obzira na ishod. Tako je bilo i ovaj put. Mario Kovač svestran je, duhovit, i sam glumac, pa je izgradio s glumcima ravnopravan odnos.

Složiti se moram s Vladimirom Tintorom da njegov Trenk ne bi bio ovakav - a bio je iskren i predan - da nije bilo podrške ansambla. Pokazao nam je Tintor zašto mu vjerujemo i zašto su pogledi bili upereni u njega.

Rezultiralo je to bezbrojnim malim bravurama, od već spomenute Anite Schmidt, koja je posebice opuštena bila i svoju caricu učinila nenametljivo simpatičnom, sveprisutnom, a opet glumački samozatajnom. Nikakav prigovor ne bi bilo korektno ni na račun Miroslava Čabraje uputiti, koji je svog kancelara Luju odglumio uvjerljivo i simpatično, nimalo ne iskačući iz teksta i konteksta, davši mu osobni i prepoznatljiv pečat. Vješto je svoj lik patera Ignatiea Crnohaljića odradio Matija Kačan, mnoge ostavivši bez teksta. Besprijekorno je lako baratao Kačan svojim glumačkim zadatkom, no taj nas zagrebački glumac koji već godinama obogaćuje osječki ansambl često počasti takvim izvedbama.

Nikako nezamijećena nije prošla gošća iz opernog ansambla, Sanja Toth, kao brkata Ivka. Suvišno je reći da smo od Sanje to i očekivali, no njezina vrlo autonomna izvedba plijenila je posebnom energijom, mameći osmijeh na lice gledatelja sa svakim pojavljivanjem na sceni. Sandra Lončarić sjajno je iznijela provincijski mentalitet guščarice Marice Peradović. Onako sitna i borbena, sigurna u sebe uvrstila se u skupinu glumaca koji su kreirali svoje "male" uloge čak i izvan faha, po kojima ćemo ih pamtiti.

Već iskusna Antonija Pintarić (mlinarica Kata Mlinarić), kao i sve iskusnije Selma Mehić (krčmarica Manda Ugostić) i Antonia Mrkonjić (grofica Ilonka Nadrazsi) bile su sigurne u svojim kreacijama. S finom i svježom dozom humora svoju je rolu gospođe Genoveve Krivokletić ostvarila Ivana Soldo Čabraja i bilo ju je pravo zadovoljstvo gledati i slušati. Posve joj je parirao Armin Ćatić kao dželat Arsenie Glavosek, potentno demonstrirajući humor dramskog predloška. Manje je do izražaja ovaj put došao Duško Modrinić, ipak draguna Eustahiea Proburazovića iznijevši dopadljivo, kao i Aljoša Čepl svog pandura Pantelieu Paunovića, i Lino Brozić, kojega smo gledali kao arambašu Vidoja Kostreša. Jasni Odorčić povjerena je uloga milostive Hildegarde Kleinbürger, a Mario Rade bio je Spodoba.

Predstava ne bi bila to što jest bez Baletnog ansambla, u kojem su Neven Lucijan Davidović, Vanja Dušić, Armando El-Hag Hassan, Danijel Novoselac, Rafael Moura, Vuk Ognjenović, Snježana Horvat, Mariana Kuna, Maria Holjevac i Ivona Pruti.

Prirodnoj prezentnosti glumačkih interpretacija u prilog su išli kostimi, koje potpisuje Nikolina Miletić, pridonoseći ukupnoj uvjerljivosti cijele predstave, kao i scenografija Davora Praha. Doimajući se vrlo jednostavnom, rezultat je originalan likovni rukopis, privlačan i funkcionalan, što mu i jest osnovni imperativ.

Ono što treba izdvojiti koreografija je Branka Bankovića, zbog koje su do izražaja došle i maštovitost i duhovitost teksta, dodatno podcrtavajući vitalnost onoga što su prije 36 godina napisali sjajni Senker, Mujičić i Škrabe.

Fino je sve to zaokružila glazba Tomislava Babića, a svjetlo je nekako bilo najslabija karika, čak toliko da je bilo nemoguće ne primijetiti kako u najmanju ruku nešto nije u redu.

Ako ovaj naslov i ne završi u analima osječkoga HNK ili ne bude ovjenčan ovim ili onim festivalskim nagradama, svoju će publiku imati. I da, treba im progledati kroz prste jer su dovršeni proces nakon pola godine "podgrijali", što je svakako imalo učinka, ovakvog ili onakvog.