Otkrio bi da čudovište nije stvarno. Shvatio bi da je ono iluzija koje se nikada nisi ni trebao bojati. Vidio bi da nema zube. Bio bi to nevjerojatan trijumf.

David D. Burns

Napadaj panike označava epizodu jake iznenadne anksioznosti koju prate ubrzan rad srca, bol u prsima, osjećaj gušenja, nesvjestice, navala hladnoće ili vrućine, trnci, strah od smrti ili ludila, osjećaj derealizacije (kao da se gleda neki film, a ne stvarnost) i depersonalizacije (kao da se događa komu drugomu). O paničnom poremećaju govorimo kada se napadi panike ponavljaju i dovode do stalnog iščekivanja, brige i promjene u ponašanju zahvaćene osobe. Često ga prati agorafobija, odnosno strah od napuštanja kuće, odlaska na javna mjesta i u gužvu, odakle je otežan brz i lak bijeg u zamišljenu sigurnost. Panični poremećaj jedan je od najčešćih razloga javljanja studentske populacije psihijatru. Ponekad zahtijeva propisivanje farmakoterapije, obično inhibitora ponovnog unosa serotonina (antidepresiv), a ponekad je indicirano uključivanje u kognitivno-bihevioralnu terapiju (KBT).

Kognitivno-bihevioralna terapija predstavlja integraciju više različitih psihoterapijskih pravaca koji imaju neka zajednička obilježja, prvenstveno pretpostavku da su sva ponašanja naučena. Bihevioralne ili ponašajne terapije temelje se na procesima klasičnog uvjetovanja (široj publici poznat Pavlovljev eksperiment povezivanja hranjenja pasa i zvuka zvona) i instrumentalnog uvjetovanja (utjecanje na ponašanje kroz posljedice u vidu potkrepljenja ili kazne), dok kognitivne terapije u prvi plan stavljaju misaone procese kojima obrađujemo sve što nam se događa. KBT fokusirana je na problem, kratka je, suradnička, a tipične su intervencije prepoznavanje i propitkivanje misli, samomotrenje, tehnike relaksacije, bihevioralna aktivacija, ponašajni eksperimenti. U novije vrijeme pojavljuje se tzv. treći val terapija u kojem je naglasak na promjeni odnosa koji imamo prema svojim „unutarnjim iskustvima“, tj. mislima i osjećajima, kroz različite tehnike kreiranja odmaka od njih i njihova prihvaćanja.

Kognitivni model panike

Jedna od najšire prihvaćenih teorija koja objašnjava nastanak paničnog poremećaja jest Clarkov kognitivni model panike. Prema tom modelu, pri prvom napadaju panike osoba primjećuje kakav unutarnji podražaj (npr. nepravilni otkucaj srca, vrtoglavicu, trnce, slabost) koji se javlja u sklopu potpuno bezopasne situacije (umor, tjelovježba, uzimanje kofeina) ili emocije. Dok bi jedna osoba taj osjet zanemarila, druga ga primjećuje i počinje interpretirati kao znak nadolazeće opasnosti, predviđajući katastrofične ishode, obično vezane uz tešku bolest ili smrt ili sramoćenje („Umrijet ću.“, „Gušim se.“, „Past ću.“, „Vrištat ću pred svima.“). Takve misli dalje pokreću tjelesne reakcije borbe i bijega, dovodeći do začaranog kruga jer novi tjelesni osjeti sve više učvršćuju osobu u uvjerenju da se radi o opasnoj situaciji koju mora smjesta prekinuti. S vremenom osoba postaje stalno usmjerena na unutarnje osjete uz trajnu sklonost njihova tumačenja na pogrešan i katastrofičan način. Razvija mentalne sheme prijetnje koje joj onemogućuju da drugi puta mirnije i racionalnije procijeni situaciju.

Prema bihevioralnim teorijama, uparivanje reakcije straha s primarno neutralnim podražajima kroz proces učenja povezuje te podražaje s opasnošću (npr. napadaj panike dogodio se na mjestu koje se kasnije doživljava kao opasno). Nadalje, olakšanje koje donosi bijeg iz „opasne“ situacije djeluje kao negativno potkrjepljenje i održava osobu u izbjegavanju zamišljene opasnosti i traženju sigurnosti pod svaku cijenu pri čemu postupno gubi slobodu krećući se u sve užem krugu, dok naposljetku ne postane zatočenik vlastitog straha. Uslijed izbjegavanja, osoba nikada nema priliku doživjeti da je situacija koje se tako boji zapravo bezopasna.

Kognitivno-bihevioralna terapija tipično uključuje edukaciju pacijenta o problemu zbog kojega dolazi, obično putem tiskanih materijala ili preporuke za čitanje. Na samom početku takva intervencija budi nadu i normalizira problem budući da osoba prepoznaje da je riječ o dobro poznatoj poteškoći u kojoj nije sama. Također, u sklopu edukacije provodi se podučavanje metodama samopomoći za prekidanje napada u samom početku. Tipično su to tehnike preusmjeravanja pažnje na neki neutralan podražaj, npr. rješavanje matematičkih zadataka u glavi ili slične „glavolomke“ te tehnike abdominalnog disanja ili disanja u dlanove. Podučavanje abdominalnog disanja obično je praćeno uvježbavanjem različitih tehnika relaksacije, npr. progresivne mišićne relaksacije te vizualizacije ugodnog i sigurnog mjesta po izboru pacijenta.

Pacijent uči prepoznati misli koje mu prolaze glavom za vrijeme napadaja panike te uz pomoć terapeuta uči da ne treba vjerovati svakoj svojoj misli. Potiče ga se da ih tretira kao „mentalne događaje“ koji se zbivaju u umu, a ne kao vjeran odraz realnosti. Svakodnevno vježbanje promatranja vlastitih misli kao lišća koje nosi riječni tok ili oblaka koje nosi vjetar značajno pomaže. Pomoću niza pitanja osoba propitkuje istinitost i korisnost svojih misli te formulira racionalnije i uravnoteženije alternative svojim mislima. Pritom terapeut ne daje odgovore, nego pomaže pacijentu da ih sam otkrije, ako treba i putem različitih eksperimenata (Mogu li mi se iznenada jednostavno začepiti dišni putovi? Je li opasno ako mi srce lupa 120 otkucaja u minuti? Znači li mučnina da imam rak želuca?). Takvi racionalni odgovori obično se zapisuju na kartončić ili u mobitel da bi ih osoba mogla nositi sa sobom za situacije kada anksioznost naraste do mjere koja otežava racionalno mišljenje („Ovo je jako neugodno, ali znam da nije opasno. Doživio sam paniku više od pedeset puta, nikada mi se nije dogodilo da padnem ili prestanem disati. I kada trčim, lupa mi srce pa se ne brinem zbog toga. Panika je kao preosjetljivi autoalarm koji se uključuje kada na auto padne list…“).

Ključni dio KB tretmana panike jest izlaganje izbjegavanim situacijama, bila to tjelovježba koja ubrzava rad srca, tuširanje u zaparenoj kupaonici s navučenim tuš-zastorima, pokrivanje preko glave, nošenje frizerskog ogrtača koji je čvrsto zategnut oko vrata, vožnja dizalom ili odlazak bez pratnje u trgovački centar. S terapeutom pacijent izrađuje hijerarhijski popis izbjegavanih situacija i suočava se s jednom po jednom, svojim ritmom, koristeći se pritom naučenim tehnikama nošenja s anksioznošću. Kada svlada jednu situaciju, prelazi na drugu, obično motiviran svojim napretkom i uočavanjem nesklada između svojih crnih predviđanja i ishoda koji se događaju u realitetu. Kako kaže citat s početka, polako uviđa da čudovište nije stvarno i da ema zube.