Priče o novom svjetskom poretku u većoj medijskoj prezentaciji slušamo još od doba Georgea Busha starijeg, premda se termin NSP upotrebljavao i ranije, još od početka 20. stoljeća. Novi svjetski poredak kao postideološko doba najavio je i Francis Fukuyama nekoliko mjeseci prije pada Zida, kad je iznio glasovitu tezu o "kraju povijesti".

Zašto se zapravo paradigma o novom svjetskom poretku, "kraju starog i početku novog doba" neprestano servira javnosti, naročito u vremenima krize, pitali smo dr. sc. Jadranku Polović, politologinju s Međunarodnog sveučilišta Libertas?

- Koncept novog svjetskog poretka proteže se kroz svjetsku politiku više od stoljeća. Termin je prvi upotrijebio američki predsjednik Wilson kako bi definirao humane konture svjetskog poretka nakon 1. svjetskog rata. Međutim, u kontekstu posthladnoratovskih međunarodnih odnosa sintagma novi svjetski poredak (New World Order) poslužila je američkom predsjedniku Georgeu Bushu starijem u plasiranju nove velike globalne ideje koja je u trenutku pokretanja Zaljevskog rata, 1990., samom predsjedniku i njegovoj administraciji osigurala značajnu podršku i američke i međunarodne javnosti. Bush, stariji je viziju novog svjetskog poretka marketinški zamaglio apstraktnim simbolima i metaforama, poput mira, pravde, širenja demokratskih vrijednosti i slobodnog tržišta koji su trebali kvalitativno oslikati grandioznost same ideje kao američkog projekta stoljeća. Kao što navodite, Fukuyama je autor teze o liberalnoj demokraciji i slobodnom tržištu kao "konačnom i vječnom obliku ljudske vladavine". Na ovu globalnu harmoniju ili happytalism nadovezao se uskoro još jedan slavni američki politolog/ideolog - Samuel Huntington, koji je "sukob ideologija" pretvorio u "sukob civilizacija" nakon čega je uslijedio avanturizam globalističkih sljedbenika, tj. niz vojno-humanitarnih intervencija koje su raselile te u smrt i bijedu odvele milijune ljudi diljem svijeta, a sve s idealističkim, plemenitim ciljem "promicanja i širenja demokracije".

Slavni Fukuyama tri desetljeća poslije i sam propituje svoje teze. Nakon globalne financijske krize, 2008., migracijske i sada koronakrize, unutarnjih nemira koji potresaju zapadna društva, ideološka snaga liberalnih vrijednosti, time i NSP-a blijedi jer svijet postaje multipolaran. Naime, druge velike sile poput Kine i Rusije, kao i regionalne od Indije, Irana ili Turske oblikuju vlastite političke i ideološke vrijednosti, dakle i vlastite političke sustave koje mi na Zapadu označavamo kao autoritarne ili nedemokratske. S aspekta Zapada, problematično je što su ove vrijednosti, vrlo različite od "paketa" univerzalnih liberalnih i obvezujućih vrijednosti koje, primjerice, u Hrvatskoj mi ni slučajno ne propitujemo, zapravo izvor nadahnuća i snage ovih država u usponu, nikako njihove slabosti.

Koliko se sjećam, u više ste navrata upozoravali da liberalni svjetski poredak nije ni liberalan, ni svjetski, a kamoli poredak. No može li liberalizam ili neoliberalizam, koliko politički toliko i ekonomski, u kontekstu tzv. nove normalnosti postati okvir za novi svjetski poredak?

- Na međunarodnoj agendi sve je prisutnija tema globalnog upravljanja koja podrazumijeva prijenos autoriteta međunarodnih organizacija na "globalnu vladu" ili global governance. Naime, multilateralno odlučivanje koje je u posthladnoratovskom razdoblju uzelo maha, oduzimajući suverenost nacionalnim državama, snažno mijenja prirodu politike, te uspostavlja novi sustav u kojemu sve veći utjecaj imaju članovi korporativne zajednice te nevladinih organizacija (također velikih korporacija). Izabrani političari tako postaju tek marionete korporativnog sektora koji je uspostavio paralelni sustav odlučivanja o globalnim pitanjima. Pored službenih projekata UN-a - Agenda for Peace, Agenda 21 pa prepakirane verzije Agende 2030 - neformalne organizacije moćnih pojedinaca, korporacija, filantropskih zaklada, vojno-industrijskog kompleksa i medija u potpunosti definiraju nove globalne ciljeve, nove prijetnje međunarodnoj sigurnosti kao i načine rješavanja. Izazovi koji kao veliki problemi stoje pred međunarodnom zajednicom - globalno siromaštvo i nejednakost, održivi razvoj, obnova ratom devastiranih regija itd. - zapravo su rezultat djelovanja te iste korporativne ekipe koja svijet danas vodi prema globalnoj katastrofi, a ne harmoniji, zdravlju i sreći.

Upravo imamo prilike svjedočiti činjenici da se nove društvene norme s pomoću kojih se oblikuje distopijska vizija budućnosti kao nove normalnosti oblikuju prema viziji privatnih tehnoloških divova (Facebook, Google, Huawei...) ili svjetski poznatih filantropa (Bill &Melinda Gates Fondation, Rockefeller Fundation), farmaceutskih korporacija, kao i neformalnih međunarodnih institucija (World Economic Forum, G-20) koji zagovaraju globalno korporativno upravljanje. Navedeni akteri gotovo u cijelosti usmjeravaju rad Svjetske zdravstvene organizacije, ali i vodećih svjetskih istraživačkih instituta i sveučilišta, te se nameću kao ključni akteri u rješavanju javnozdravstvene krize COVID-19.

Kako vidimo, transhumanistička vizija odgovora na pandemiju nosi ogromne i višestruke izazove za posthumanu budućnost čovječanstva jer se oblikuje u rukama moćnih organizacija i korporacija. Međutim, zanimljivo je vidjeti u kolikoj mjeri profitiraju "brinući se" za naše zdravlje. Prema podatcima koje je nedavno predstavio Forbes, u samo dva mjeseca lockdowna netovrijednost kompanija Microsoft (Bill Gates), Amazon (Jeff Bezos), Facebook (Mark Zuckerberg), Berkshire Hathaway (Woren Buffet) i Oracle (Lary Elison) narasla je za 75,5 milijardi dolara. Nepotrebno je spominjati da su milijuni ljudi ostali bez radnih mjesta, gurnuti u neizvjesnost i duboko siromaštvo.

Današnji je neoliberalizam tek ubrzano posrtanje nekadašnjeg političko-ekonomskog projekta koji se zvao liberalizam i koji je zapadni ogranak europskog prosvjetiteljstva. Istočni se iscrpio komunističkim slomom, još jednim modernističkim projektom. Suvremena zapadna društva, osobito veliki gradovi poput New Yorka ili Los Angelesa, već žive budućnost viđenu u filmovima Mad Max ili Joker, koja snažno podsjeća na Hobbesov Levijatan, prirodno stanje "rata svih protiv svih", a u kojemu je "čovjek čovjeku vuk". Naime, vlade nam sugeriraju da profitno društvo treba biti prihvaćeno kao "prirodno" i nepromjenjivo stanje kako bismo zakoračili u suvremeni komunizam ili novi svjetski poredak.

Predstojeći predsjednički izbori u SAD-u ovaj put su posebno zanimljivi i značajni, ne samo za Ameriku nego i "ostatak svijeta". Je li Trump, s obzirom na sve što čini, ustvari ovodobni "sinonim" za NSP?

- Predsjednička kampanja 2020. suprotstavlja dvije radikalno različite vizije Sjedinjenih Država: širenje imperija (Biden) ili jačanje nacije (Trump), međutim, obje su agresivne u odnosu na ostale subjekte međunarodne zajednice. Svi američki predsjednici su se do 2016., odnosno do dolaska Donalda Trumpa, vodili strategijom "obuzdavanja" konkurentnih sila i ideologija koju je još 1946. formulirao George Kennan. Pobjedom na predsjedničkim izborima 2016. godine, Trump je prekinuo ovaj kontinuirani niz usklađenih vanjskopolitičkih koncepcija te odlučio završiti "razdoblje beskrajnih ratova" i usmjeriti se na obranu vitalnih interesa Amerike. To je nešto što mu vojno-industrijski kompleks ne bi mogao oprostiti da se Trump nije pokazao kao vrlo vješt trgovac koji bolje nego itko prodaje oružje diljem svijeta. Snažna razlika između Trumpa i prijašnjih predsjednika vrlo je izražena i kad je riječ o sredstvima vanjske politike.

Dok naveliko raskida trgovinske sporazume, predsjednik Trump je orijentiran prema postizanju političkih sporazuma zbog čega je i nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Ipak, četiri godine predsjednika Trumpa uspjele su tek zamijeniti "beskrajne ratove" stalnim napetostima visokog intenzitete diljem svijeta, ali i u Europi. Narastajući utjecaj Kine ostaje izazov za novu administraciju, bez obzira na to tko bude predsjednik. Problem svakako ostaju i unutarnje prilike u Sjedinjenim Državama zbog čega politički sustav koji je dugo ogledni primjer novog svjetskog poretka treba žurni redizajn.

Pred EU-om su teški izazovi i mnogi se s pravom pitaju kakav bi mogao biti tzv. novi europski poredak u postkorona dobu?

- Postkorona poredak u Europi je zanimljivo pitanje. Naime, bez obzira na ishod američkih predsjedničkih izbora, Europa ostaje u vazalnom odnosu prema Sjedinjenim Državama. Vidjeli smo proteklih desetljeća da Europska unija nije u stanju zaštititi vrijednosti europske tradicije i kulture pred dominirajućim korporativnim i financijskim interesima, što se nepovratno odrazilo na unutarnju stabilnost zemalja članica, ali i uopće kontinenta. Prema istraživanjima provedenim u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj, među građanima vlada veliki pesimizam oko politika i reformi, uz nisko povjerenje u političare koji ih vode. Merkel je na odlasku, a Macron nastoji zauzeti njezino mjesto, sada kao inicijator ideje o izgradnji novog sustava kolektivne sigurnosti u Europi. Međutim, brojni Europljani, čini se, u postpandemijskoj budućnosti malo čemu se mogu veseliti. EU je još uvijek dovoljno ekonomski snažna (ekonomski div), međutim, sve je očitije da treba razviti diplomatsku, obavještajnu i vojnu moć, koje danas ne posjeduje kako bi zadržala globalni utjecaj.

Posljedice pandemije COVID-19 donose rizik od veće političko-ekonomske fragmentacije Unije. Umjesto daljnjeg intenziviranja birokratskih i regulatornih struktura, čemu je osobito sklona, Europska unije treba žurno definirati strateške ciljeve i posvetiti se vrlo konkretnim problemima, poput zaštite opskrbe i dostupnosti proizvoda koji su od ključne važnosti za sigurnost i obranu, zaštite i unaprjeđenja znanstvenih i tehnoloških istraživanja itd. Danas u Europi postoje različite geopolitičke stvarnosti koje se moraju pomiriti. (D.J.)