Još prije koronakrize francuski je predsjednik Macron naglašavao da je u interesu EU-a imati strateške odnose s Turskom i Rusijom, što donosi stabilnost, snagu i koherentnost. Na nedavnom sastanku Merkel i Macron razgovaralo se i o odnosima EU-a i Kine.

Ukupno uzevši, koliko o svim tim pitanjima ovisi budućnost EU-a i u tom smislu kakav bi onda mogao biti tzv. novi europski poredak u postkorona dobu, koliko sve ovisi o Macronu i Merkel, odnosno o utjecaju Francuske i Njemačke, pitali smo dr. sc. Sanju Vujačić, politologinju, analitičarku i dopisnicu iz Pariza.

- Predsjednik Macron je od 2017. do danas sukcesivnim objavama upozoravao da ulazimo u turbulentni tranzicijski period jer se ultraliberalni financijski kapitalizam bliži svome kraju, a NATO i EU konstrukcije su nepouzdane, te ih treba reformirati. Predložio je inkluzivniji kapitalizam, minimum strateške autonomije EU-a unutar NATO-a i multilateralni koncept europske vanjske politike (medijacija u odnosima s Rusijom i Kinom) kojim bi Europljani ojačali svoj utjecaj na događaje u svijetu, koji je već 30 godina u fazi slabljenja.

Fenomeni koji su slijedili (populizam, socijalni nemiri, otvoreni interesni sukobi unutar NATO-a i nesposobnost EU-a za pravovremenu i usklađenu političku akciju) dali su mu za pravo. Međutim, tek su napetosti između Grčke i Turske u istočnom Mediteranu upozorile na krizu povjerenja u koju je ušao umorni francusko-njemački dvojac. Kad se Pariz zatekao usred diplomatskog sukoba s predsjednikom Erdoganom - čije divljanje Trump tolerira, Njemačka je Grke - koji su bili napadnuti - i njihove francuske saveznike izjednačila s turskim agresorom, pozvavši "sve implicirane strane na izbjegavanje eskalacije". Dakle, jedna je članica NATO-a, prvo migrantima, potom i ratnim brodovima, krenula na drugu - koja je članica EU-a. Što je Trump tolerirao unatoč/radi neprekidnog pritiska na EU države radi povećanja njihova doprinosa budžetu NATO-a, iako je sam napustio sve sporazume i bojišnice koje su diljem svijeta otvorile prethodne američke administracije. Njemačka je preferirala zaštititi vlastite ekonomske interese u SAD-u i Turskoj, a Francuska je krenula štititi europske granice i resurse, smatrajući da su europski interesi i njezini. Zato je realno konstatirati da je francusko-njemačkim parom ovladao osjećaj da uvijek jedan od partnera sprječava drugog da krene naprijed i potvrdi se na međunarodnoj sceni kao važan geoekonomski ili geopolitički igrač. Kada tomu dodamo manjak produktivne kritike novopriključenih EU članica prema NATO-u i EU sustavima, koje je pandemija zatekla usred "krize oksidentalizma", jasno je da napor uvođenja Europljana u eru multilateralizma i dalje počiva na francusko-njemačkom paru i njegovoj volji i sposobnosti da reformira postojeću EU strukturu, kako bi ju prilagodio izazovima novog svjetskog poretka prema kojem tranzitiramo, a u kojem Amerika više ne drži ulogu svjetskog žandara.

Što se EU-a inače tiče, golemi problemi izazvani pandemijom i dalje su dominantni, premda krizni plan financijske pomoći članicama EU-a raspolaže rekordnim svotama, uključujući i 22 milijarde eura za Hrvatsku. Koliko je novac ključni čimbenik?

- Francusko-njemački par već je umoran od spajanja naoko nespojivog i traženja komplementarnosti. Međutim, ostaje zajedno jer još uvijek prevladava mišljenje da bi bez EU-a moglo biti gore. Pandemija mu je dala taj traženi novi elan, koji je urodio "povijesnim" europskim sporazumom, kojim je osigurano 750 milijardi eura kredita, uključujući 390 milijardi subvencija za planove oporavka zemalja članica Europske unije. Međutim, projekcije za 2020. i 2021. godinu predviđaju pad javnih i privatnih ulaganja od 850 milijardi - iznos koji subvencije pokrivaju samo polovično. Također, problem je što će se subvencije supstituirati, a ne pribrojiti nacionalnim planovima oporavka. Tako, primjerice, ako Francuska dobije 40 milijardi eura, njezin nacionalni plan oporavka past će sa 100 na 60 milijardi eura. Da se radi o lošim pregovorima za Francusku, govori i činjenica da EU do 2021. neće raspolagati vlastitim poreznim prihodima, pa će veći dio povrata biti ostvaren povećanjem doprinosa svake zemlje u EU proračun. Budući da doprinos Francuske čini 17,3 % europskog proračuna, ona bi prema tom planu trebala nadoknaditi do 67 milijardi eura, ili 27 milijardi eura više od dobivenih subvencija. Kako će se iz te razlike, između ostalog, platiti rabat odobren državama koje su najviše blokirale pregovore, poput Nizozemske, koja je ishodila dvije milijarde rabata (slijede Švedska, Danska i Njemačka), možemo govoriti i o lošim pregovorima za Europu. Pogotovo što nisu prihvaćene mjere stroge kontrole radi sprječavanja nenamjenskog trošenja tog novca, kako su zahtijevale "štedljive" zemlje.

Zabrinutost pojačava i trend izlišnih izraza vjernosti američkoj velesili novopriključenih članica, kod kojih postoji otpor prema ideji minimuma europske strateške autonomije. Kao da je zaštita europskih interesa unutar NATO-a amoralnija od američke. Tom se trendu, na primjer, priključio predsjednik Milanović svojom podrškom kupnji američkih aviona, pa je nerazumljiva strategija država s najjačom ekonomskom emigracijom. Misle li svoju nezaposlenu visokokvalificiranu radnu snagu slati u SAD kako bi proizveli europske avione? Kako bi europske nove tehnologije mogle konkurirati kineskim i angloameričkim bez vlastite vojne industrije, koja im je inkubator? Posljedično, kako bi se oni zaštitili od invazije migranata i Turske?

Tko je zapravo veći simbol, da se tako izrazim, novog svjetskog poretka, Donald Trump ili Joe Biden?

- Donald Trump odradio je najtežu etapu preustrojavanja sustava za regulaciju međudržavnih odnosa na svjetskoj, a Boris Johnson na europskoj razini. Trebalo je zauzdati neoliberalni stroj koji je angloameričku ekonomiju doveo u nezavidnu poziciju u odnosu prema Kini, naplatiti račune za bandwagoning (poglavito Europljanima), reformulirati pravila igre, nametnuti ih partnerima i tako održati vlastitu supremaciju. Kako je moć već bila koncentrirana u elitističkim skupinama milijardera koji u svojim klubovima (Grupa Bilderberg i Trilaterala) okupljaju svjetske bandwagoning intelektualne i političke elite, jednostavno je bilo - kada se pokazala potreba - preskočiti političare i direktno vladati. Ionako je u Americi utjecaj milijardera na formalnu političku vlast bio veći od utjecaja birača. Dakle, američki izbori sistemski ništa ne mijenjaju. Ekonomski uzlet SAD-a koji je postigla Trumpova administracija prekinula je pandemija. Stoga bi Joe Biden, nakon što je Trump odradio "prljavi posao", rado preuzeo upravljačku palicu, pod pretpostavkom da je aktualni predsjednik sinonim za novi svjetski poredak. S obzirom na to da demokratski kandidat utjelovljuje američku vojnu doktrinu koja je dovela do rata u Iraku (iako se Biden sada brani od takvih "insinuacija") te postojanje osnovane sumnje u interesnu povezanost bliskog člana njegove obitelji s ukrajinskim plinskim biznisom, eventualna pobjeda Joea Bidena čini realnu opasnost od rasta napetosti između Rusije i Ukrajine. Jednako kao i na svim svjetskim bojišnicama s kojih se pragmatični Trump povukao jer američka pobjeda nije bila izvjesna.

Kad sve uzmemo u obzir, je li tzv. nova normalnost zapravo početak sada stvarne, a ne samo teorijske uspostave novog svjetskog poretka? A koliko vidimo i čujemo, u Europi se Macron najviše zauzima za novi EU, nove odnose, čak bi se moglo reći, novi europski poredak...

- Nova normalnost koincidira s tranzicijskim periodom. U teorijskom smislu radi se o napuštanju neoliberalne paradigme, koja promovira slobodu proizvodnje i trgovine, slobodno tržišno natjecanje, funkcioniranje mehanizma cijena i monetarnu stabilnost. U toj formi "laissez-faire" liberalizma, koji apstrahira ulogu država, previše sloboda ubija slobode. Dakle, radi se o pomaku prema neorealističkoj paradigmi u međunarodnim odnosima, u kojoj su suverene države središnji akteri međunarodnog sustava. Stoga nova normalnost može biti shvaćena kao svojevrsno vježbanje populacija, privikavanja radi, na poredak u kojem države imaju važniju ulogu; a naravno - kao u svim prethodnim slučajevima - njihova moć počiva na ekonomskoj snazi.

Erozija ekonomske snage Sjedinjenih Država još uvijek ne potvrđuje dominaciju Kine. Borba dviju velesila za izlazak iz ekonomske međuovisnosti bit će titanska. Budući da su u preustroj prvo krenuli Angloamerikanci (Trump, Brexit) te s obzirom na to da su upravo oni najzaslužniji za kineski uspon, imaju pred sobom pet godina za smirivanje "kineskog zmaja". Za to vrijeme, kako nova pravila ekonomske igre tek treba pisati ("stvarna uspostava novog svjetskog poretka"); a u svakom novom poretku dominira onaj tko je u stanju drugima nametnuti pravila igre; Europa još uvijek ima priliku odigrati dobru kartu.

Upravo Macronov paket reformi za "novi europski poredak" teži osposobljavanju EU upravljačkog sistema za brze preobrazbe i prilagodbe novim geoekonomskim i geopolitičkim okolnostima. EU bi trebao raspolagati učinkovitom diplomacijom i vojskom koje drugima nameću pravila igre i štite jasno definirane zajedničke interese ujedinjenih Europljana. Za očekivati je da bi se uz takav EU vezala i Rusija, kako bi izbjegla da se njezina ekonomska aktivnost svede na ulogu kineskog dobavljača nafte. "Novi europski poredak" i multipolarni svijet omogućili bi uravnoteženije odnose s Kinom, SAD-om i Rusijom. (D.J.)