Proteklih je dana zahvaljujući inicijativi turskog predsjednika Erdogana o reislamizaciji crkve i muzeja sv. Sofije (Aiya Sofia) u Istanbulu i sporom s Grčkom o teritorijalnim pravima na bušenje i iskorištavanje rezervi plina Turska ponovno došla na prve stranice većine mainstream medija kako u Europi tako i u ostatku svijeta.

Zašto Erdogan baš sada, u ovo koronakrizno vrijeme, donosi ovakve odluke? Odgovor je jednostavan - to radi zato što može. A može zato što zna da mu se osim mlakih i impotentnih osuda neće dogoditi ništa ozbiljnije. Zašto on to zna? E pa zato što mu to nije prvi put da testira EU i SAD, njihov politički sustav i njihovu neodlučnost. Naime, Erdogan jako dobro zna da su na čelu većine EU država političari kojima je prva i osnovna briga kako što bezbolnije prebroditi koronakrizu i tom prilikom ostati na vlasti. Njih apsolutno (osim deklarativno) ne zanima što o Erdoganovu činu misle Grčki EU građani, kojima je sve teže nositi se s provokacijama susjedne Turske, koja polako ali sigurno iz Ataturkove sekularne države prelazi u islamsku državu. Erdogan je, kao i brojni današnji svjetski lideri, populist i nacionalist, no on je još uz to i islamist koji sanja nekadašnju veliku moć i slavu Otomanskog Carstva. Erdogan znalački koristi trenutno stanje kako bi vođen idejama egipatskog Muslimanskog bratstva postao vođom novog panislamizma u kojemu bi Turska ponovno zauzela vodeći utjecaj u sunitskom islamskom svijetu. Tom prilikom se dovodi u neposrednu koliziju s egipatskim predsjednikom Abdelom Fatah al-Sisijem, koji je nastavak uzdrmane ali neporažene ideje panarabizma, odnosno arapskog nacionalizma, i koji je nakon rušenja islamističkog predsjednika Muhameda Morsija pozatvarao brojne pripadnike Muslimanskog bratstva, dok su neki od njih pronašli utočište baš u Turskoj. Nadalje, prema onome što možemo vidjeti u medijima, očigledno je da Turska postaje sve veća prijetnja za mir na Bliskom istoku, jer sve više ulazi u interesne sfere, pa čak i na teritorij susjednih država. Opće je poznato neprijateljstvo i antagonizam između Turaka i Kurda, međutim tek nedavni ulasci u susjedne države (Siriju i Irak) ukazuju na veličinu prijetnje koju Erdoganov režim predstavlja za sve zemlje na području Bliskog istoka, a i šire. Vratimo se na odnos Turske i Egipta. Predsjednik Edogan i el-Sissi nisu baš u najboljim odnosima. Naime, predsjednik Erdogan nikada nije krio da podržava islamiste u Egiptu, odnosno islamističku organizaciju Muslimansko bratstvo, čiji je rad u Egiptu predsjednik el-Sissi zabranio.

Također je poznato da u trenutnom sukobu u Libiji Turska aktivno podupire režim u Tripoliju protiv kojega se bori Istočna koalicija na čelu s generalom Khalifa Haftarom. Egipat, koji se od samog početka sukoba u Libiji protivi stranim intervencijama, dobrano je zabrinut uključivanjem Turske u taj sukob na strani Erdoganu ideološki bliskog aktualnog predsjednika Libije Fayeza al-Sarraja. Dakle, turski san, odnosno Erdoganov san o povratku nekada davno izgubljenog carstva uistinu je prijetnja ne samo susjednim državama, također je i ugroza nacionalnim sigurnostima drugih država, pa i Europske unije u cjelini.

Neprestane ucjene i provokacije postaju politički modus operandi današnje Ankare, koja se, kako vidimo, ne libi ni direktno vojno angažirati u zaštiti, kako ona tvrdi, vitalnih interesa države. A tu je i napeta situacija s migrantima, kojih je u Turskoj golem broj i kojima Erdogan neprestano ucjenjuje EU. S druge strane, pitanje je koliko će Europska unija tolerirati prijetnje i ucjene, jer svima je jasno da Ankara neće stati, već da će ići sve dalje i dalje, do onoga trenutka kada EU i SAD odlučno (ne samo deklarativno) kažu da je dosta, a trenutno nitko ne zna kada će se to dogoditi.